Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  22. svibnja 2017.

 

Povijest katoličke Crkve na području Vrhbosanske nadbiskupije

2. lipnja 2008.
Povijesni pregled Vrhbosanske nadbiskupije

Korijeni katoličke Crkve na području Bosne i Hercegovine stari su koliko i sami korijeni kršćanstva. Prvi propovjednici vesele vijesti spasenja u Bosni došli su iz Dalmacije i Panonije tako da su na području današnje vrhbosanske nadbiskupije vrlo rano formirane vjerničke zajednice, župe i biskupije. Od poznatijih biskupija vrijedne su spomena: Bistue kod Bugojna, Martari kod Konjica i Delmium (Tomislavgrad). Značajni su i ostaci starokršćanskih crkava i basilika u različitim mjestima Bosne i Hercegovine: Založje kod Bihaća, Blagaj na Sani, Čipuljić kod Bugojna, Mošunj kod Travnika, Zenica, Mogorjelo, Klobuk i Potoci.
Usljed seobe naroda i pustošenja od strane Zapadnih Gota, Huna, Avara i Slavena na bosansko-hercegovačkom tlu su porušeni kršćanski gradovi, biskupije nestale, crkve sravnjene sa zemljom, a ostaci kršćanstva izbrisani. Nakon doseljavanja Slavena, u prvom redu Hrvata u ove krajeve, uslijedio je proces pokrštavanja koji je trajao nekoliko stoljeća. I ovoga puta su došli vjesnici evanđelja sa juga i sa sjevera, sa jadranskih strana i iz Panonije. U širenju kršćanstva veliku ulogu su imali učenici svete braće Ćirila i Metoda koji su uveli staroslavensku liturgiju. Sredinom 11. stoljeća (1089) u doba hrvatskog kralja Krešimir IV., osnovana je na području današnje Bosna bosanska biskupija sa sjedištem u blizini Visokog. Papinski dokumenti iz toga vremena govore o bosanskoj biskupiji koja je čas pripadala Splitu, pa onda Baru, kasnije Dubrovniku te Kaloči. Katolička Crkva u Bosni tih godina ima sva obilježja slavenske narode Crkve, kako su je zamislili sveta braća Ćiril i Metodije. Posvuda je propovijedano i slavljeno bogoslužje na narodnom jeziku, a biskup je bio sin bosanske grude, nosio je hrvatsko ime.
Katolička Crkva je u Bosni radi svoje neovisnosti od velikih katoličkih centara ubrzo privukla na sebe pozornost susjednih naroda, pa će optužiti radi bogumilskog i paterenskog krivovjerja. Radi tih optužbi, koji su bili političke a manje religiozne narave, poduzimani su križarske vojne protiv Bosne. Posljedice su bile da su na području Bosne nastale dvije vjerske grupe: Latinska Crkva koju su vodili novopridošli misionari-dominikanci i tzv. «Bosanska crkva» sa svojim predvodnikom zvanim «Djed». Ta je razdijeljenost bila kobna za katolike u Bosni i za budućnost zemlje. Djed se s vrmenom povezao sa sličnim pokretima u Europi koji su u njemu imali velikog zagovornika.
Predvodnik latinske Crkve bio je biskup-dominikanac, živio s subraćom dominikancima u samostanu ili je bio u svojoj rezidenciji kod Visokog. Kasnije će se preselilti u Vrhbosnu gdje je dao sagraditi Dio oltara iz katedrale svkatedralu sv. Petra i uspostaviti Kaptol. Iz te katedrali se danas čuva u zemaljskom muzeju oltar s natpisom «Apostol Petri Verbos...» Usljed prijetnje «bosanskih krstjana» i prodora Tatara (1242) biskup je napustio Bosni i povukao se na svoj posjed u Đakovo. Nakon preseljenja latinskog biskupa u susjednu Slavoniju novopridošli dominikanci su se brinuli za latinske katolike u Bosni.
Tek poslije dolaska franjevačkih misionara u Bosnu 1291. situacija se popravila. Franjevcima je uspjelo okupiti bosanske katolike, pridobiti bosanske vladare i obratiti mnoge «bosanske krstjane».
Početkom 15. stoljeća u središtu Bosne uspostavljenaje za potrebe katolika visoška biskupija. Taj rast i narepdvanje katoličke Crkve u Bosni zaustavljen je čestim turskim upadima na bosansko području i konačno turskim osvajanjem Bosne 1463. god.
Pad Bosne pod tursku strahovladu izazvao je velike promjene na bosanskom tlu i to ne samo političke već i religiozne, socijalne i etničke. Bosanski franjevcima je uspjelo na čelu sa fra Anđelom Zvizdovićem isposlovati za bosanske katolike određene privilegije koji su im zajamčeni Ahd-namom (kraljevskim pismom). To je pismo postalo osnovica za odnose između katoličke Crkve u Bosni i turske vlade.
Istina je da to pravno priznanje nije jamčilo katolicima ravnopravnost i sigurnost. Turski zulum, nameti i ugnjetavanje krštene bosanske raje, prisiljavali su maloga čovjeka na bijeg u susjednu Hrvatsku, Mađarsku i Austriju, a ne mali je broj prešao na islam. U napuštene hrvatske krajevi počeli su Turci dovoditi pravoslavce, te je tako položen temelj današnjim etničkim i religioznim strukturama u Bosni.
Nakon turskog poraza pod Bečom (1683), prinz Eugen Savojski će nekoliko godina kasnije krenuti u protuofanzivu. Ovaj je slavni vojskovođa sa svojim četama god. 1697. prodro sve do Sarajeva. Po povratku iz Bosne poveo je sa sobom tisuće katolike koji će se naselili izvan bosanskih granica.
U to je doba Bosna za bosanskog biskupa bila nepristupačna. On je rezidirao u Đakovu koje nije bilo pod turskom upravom. Skoro 40 godina nije bilo biskupu moguće obići vjernike u Bosni. Sveta Stolica je onda, da bi se okončalo to žalosno stanje, godine 1735. imenovala apostolskog administratora za Bosnu. Novoimenovani apostolski administrator će u nastupajućem vremenu marljivo obići raspršene i prestrašene katolike na blosansku tlu.
Na Bečkom kongresu god. 1878. velike sile su dozvolile Austriji da okupira Bosnu i Hercegovinu što je ona to iste godine i učinila. Položaj katoličke Crkve na bosanskom tlu je u novonastalim prilikama bio mnogo povoljniji budući da je Austrija kršćanska zemlja. Ona je već ranije željela urediti položaj Katoličke Crkve na bosanskom tlu ali joj to političke prilike nisu dopuštale. U novonastalim političkim prilikama će papa Leon XIII. 5. srpnja 1881. god. uspostaviti redovnu crkvenu hierarhiju u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je osnovana Vrhbosanska nadbiskupija a područne biskupije u Mostaru i Banja Luci.
Za prvog nadbiskupa u Sarajevo dolazi zagrebački profesor dr. Josip Stadler, pobožan i radin sluga u vinogradu Gospodnjem, koji će položiti temelje novom razvitku Katoličke Crkve u Bosni.

________________

Na slici: Dio oltara iz katedrale sv. Petra, građene sredinom 13. st. na Brdu kraj Vrhbosne