Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. listopada 2017.

 

Slava Bogu na visinama, a mir ljudima

26. prosinca 2008.
.......................

Dvijetisuće osma godina primiče se svome kraju. S njezinim odlaskom dolazi i blagdan Božića kojeg katolici slave 25. prosinca. Već preko dvije tisuće godina ovih dana pred oči cijelog svijeta iskrsava uvijek ista ali ujedno i uvijek jednako draga slika. To je slika siromašnih betlehemskih jaslica u kojima se rodio Sin Božji - Isus. Preko dvije tisuće godina diljem svijeta iz siromašnih afričkih kolibica do veličanstvenih katedrala Evrope i Amerike odjekuje ista pjesma: «Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus! Slava Bogu na visinama, a mir ljudima!» Uvijek ista slika i pjesma ali nikada dosadna i nikada suvišna.

 

Slava Bogu.

 

Živimo u vremenu u kojem je potreba Božje prisutnosti u čovjekovoj sredini i u ljudskom srcu sve više potiskivana i zanemarivana. Bogu se iz dana u dan ostavlja sve manje prostora i u životu i u srcu čovjeka, a njegovo mjesto zauzimaju neke druge vrednote. Na pijedestal slave uspinju se i veličaju kategorije vrlo često sumnjive vrijednosti. Veličaju se kvazivrline a ono što čovjeka čini čovjekom, u prvom redu ljubav prema drugom čovjeku, ne dobivaju zasluženo mjesto u vrednovanju današnjeg društva.

Kada smo zadnji put vidjeli da je odlikovanje dobila majka brojne djece koja se odriče frizure, šminke a često i lijepog zalogaja samo da bi svojoj djeci osigurala pristojno odijelo, školovanje i koliko toliko sigurnu budućnost? Kada smo zadnji put vidjeli nagrađene žuljave ruke vrijednog muža i oca koji ujutro rani, cijeli dan teško radi i navečer umoran kasno dolazi kući a sve samo zbog sretnije i sigurnije budućnosti svoje djece. Nasuprot tomu kao uzor nude nam se golišave zvijezde estrade, junaci čija je sva sposobnost i vrijednost u nogama umjesto u glavi i u srcu. Došlo je vrijeme kada čovjek vrijedi onoliko koliko mu kičma može izdržati. Nakon toga taj, do jučer korisni čovjek, postaje teret društva a nažalost vrlo često i teret vlastitoj obitelji u koju je ugradio i kojoj je žrtvovao sav svoj život. U isto vrijeme sve su glasniji i prisutniji bukači koji zagovaraju eutanaziju (ubojstvo, polagano i bezbolno ) osoba koje više ne koriste društvu. Evo tako se vrednuje čovjeka bez Boga.

 

Nedavno je minuo domovinski rat, dabogda bio posljednji koji bi se ikada vodio. Prvo što je u tom ratu porušeno bili su hramovi, crkve i džamije - bogomolje jednoga, drugog ili trećeg naroda. Svakom iole pametnom čovjeku bilo je jasno: dolazi generacija kojoj nisu potrebne crkve i džamije, kojoj nije potreban Bog ili, može ostati ali samo onakav Bog kojeg je on sebi skrojio po svom aršinu. Zato i imamo tolike masovne grobnice i djecu siročad. Jer ako nema Boga ni čovjek ne vrijedi ništa. Na koncu zar nisu i sve naše prave vjerničke kuće, ne mislim ovdje samo na katoličke, nego i muslimanske i pravoslavna i sve druge, nekada bile jedna vrsta hrama, bogomolje. U njima je bila ona prva škola u kojoj su roditelji učili svoju djecu poštivati Boga i čovjeka u njima se molilo Bogu, nije važno u kojem jeziku i na koji način.

Grdno se varaju svi oni koji misle izgraditi sigurno, zadovoljno i savršeno društvo bez Boga. Veliki mislilac i svetac Katoličke crkve, koji je, prije nego se obratio, probao sve slasti i zamamnosti ovoga svijeta, sveti Augustin, kaže: «Nemirno je srce naše, Gospodine, sve dotle dok se u tebi ne smiri!» Pjesnik Petar Preradović isto pjeva u svojoj pjesmi «Ljudsko srce» i kaže: «Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije. Čim željenog cilja se dovreba, namah novih sto mu želja klije.» Ovu Augustinovu i Preradovićevu tvrdnju potvrđuju svakodnevne vijesti o nekad slavnim i bogatim osobama koje se prepuštaju drogi, presjecaju vene ili uzimaju prekomjernu količinu tableta da pobjegnu od praznine svoje duše i besmisla života bez Boga. Rijetki se uspijevaju vratiti Bogu i tako izbjeći katastrofu svoje duše. Svi sudovi ovog svijeta, makar ne znam kako pravedni bili, sve policije svijeta ne znam kako revne bile, ne mogu nadomjestiti Boga i njegove zakone reda.

Sve dotle dok čovjek ne prihvati Boga kao vrhovnog zakonodavca i jedinoga pravednog suca vladat će nasilje, nesigurnost i nered.

Evo upravo zbog toga trebao se roditi i na zemlju doći sam Bog.

I Bog se upravo zbog toga rodio u betlehemskoj štalici da može biti naš životni suputnik na životnom putu i naš supatnik u trpljenju, naš savjetnik. Došao je poučiti nas kako živjeti život koji ima svoj smisao i kako se odnositi prema Bogu i prema čovjeku. Došao je oprostiti čovjeku i čovjeka učiti praštanju.

Zato katolici na Božić pjevaju Slava Bogu. Dao Bog da ove riječi nađu svoju primjenu u životu svih ljudi svih vjera i nazora.

 

Mir ljudima, drugi dio je Božićne pjesme.

 

Svakodnevno smo svjedoci krvavih događanja diljem svijeta. Ratuju narodi protiv naroda vjera protiv vjere, ubijaju se međusobno čak i pripadnici istog naroda i iste vjere. Naši televizijski ekrani postali su crveni od krvi koja se svaki dan prolijeva. Mir se pokušava postići i uspostaviti ubijanjem.

Betlehemska pjesma «mir ljudima» postala je vapaj neba i tolikih nevinih koji ni krivi ni dužni stradavaju i postaju žrtve ratova i ubijanja. Daj Bože da je čuju i prihvate svi oni koji se olako igraju sa životima ljudi. Bog je jedini gospodar čovjekova života.

 

Svim katolicima SRETAN I VESEO BOŽIĆ, a svim ljudima dobre volje sretnu i mirom blagoslovljenu Novu 2009. godinu