Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  21. listopada 2017.

 

Bez pitanja i bez odgovora

10. siječnja 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Minu Božić i obiteljsko veselje. Utihnu novogodišnja galama i buka. Sada pokušavamo štednjom zaliječiti rane u novčaniku nastale trenutačnim zanosom, a glavobolju pak rasolom. Vraćamo se pomalo svagdanjem životu i obvezama noseći uspomene na minule dane - lijepe i one manje lijepe. Možemo slobodno reći da je ovo postbožićno vrijeme za mnoge vrijeme uzdaha i suza na rastancima. Što možemo! Cijeli čovjekov život su samo sastanci i rastanci.I mi svećenici smo ovih dana priveli kraju jedan od najtežih poslova koje imamo tijekom godine – blagoslov obitelji. Nastojali smo u molitvi okupiti obitelj i zajedno s NJIMA, u NJIHOVOM domu moliti blagoslov za NJIH i NJIHOVE potrebe. Naporni su to dani koliko fizički još više psihički. Puno je toga što se tih dana vidi i doživi. Lijepoga i manje lijepog. Čujemo svašta i vidimo svašta. Mnogi župljani koriste ovu priliku da svećeniku ukratko iznesu svoje goleme jade i terete koje u životu nose. Reći će nam kako su ih djeca ostavila i razišla se po bijelo svijetu. Požalit će se na susjede ili pohvaliti kako su dobri. Saznat ćemo od kojih sve bolesti boluju, koje lijekove troše, kako su skupi ili se teško dobiju. Saznat ćemo u koga je obijena sušnica i odneseno meso, kako kasne ionako male mirovine, tko se o Božiću ili Novoj godini opio i završio u kanalu, tko je u piću i «neznanju» udario ženu, kako je ona otišla kod matere a on je poslije ponizno moli da se vrati, i sijaset drugih novosti. U pojedinim slučajevima dobijemo potpuno drugačiju sliku o nekom ili nekima u odnosu na onu koju smo do tada imali. Ono lijepo ispunjava nam dušu i srce toplinom i željom za upornijim radom s našim vjernicima. A ono ružno... Kako je lijepo, recimo, naći se u krugu brojne vjerničke obitelji gdje se časti Bog, ne samo pečenicom i okićenim borom, ne samo riječima nego i životom, ne samo o Božiću nego cijele godine. Kako je ugodno slušati cvrkutave dječje glasove dok mole. Kako je lijepo vidjeti majku gdje pomaže onima najmanjim sklopiti rukice, ili snažnog oca kada žuljavim rukama prigrli križ i poljubi ga. Kako je neugodno..., ali nećemo o tome. Nek' bude zadnji put.

I mi svećenici i ove godine ponijet ćemo u život neke od uspomena koje će nam ostati dugo urezane u pamćenje, možda i kroz cijeli život. Biti ću slobodan s vama podijeliti neke od tih uspomena.

Dolazim pred kuću u koju i inače dolazim barem tri puta godišnje: za božićnu i uskrsnu ispovijed i za blagoslov obitelji. U kući živi dvoje staraca, suprug i supruga. Imaju prekrasnu kuću koju su prije rata sa svojim sinom sagradili, razumije se za sina i njegovu djecu. No sin je s obitelji odlučio ostaviti sve i otići u svijet za bolje plaćenim poslom i sigurnijom materijanom budućnošću. Ostali su njih dvoje staraca - sami. Godine teškog rada i rađanja ostavile su na njima vidljive tragove. Starac je bolestan – hoda na dvjema štakama. Starica, kao i sve one naše bake, sitna i pogurena, stalno pomalo kašljuca. Kada su uvidjeli da im je teško uzlaziti uza stepenice u novu, veliku kuću, u dvorišnoj zgradi, uz garažu koja to više nije, osposobili su jednu prostoriju i u nju uselili i u njoj sada stalno žive. Ona im je sve: i primaća i spavaća soba i kuhinja. U njoj je sve što im treba preko dana i preko noći: stol, peć na drva, ležaj na razvlačenje (kauč) koji im danju služi za sjedenje. U jednom uglu štokrla s posteljinom a u dugom kanta s vodom. Na zidu veliki križ i oko njega omotana još veća krunica (očenaši). Po zidu još nešto, o tome kasnije.

Ovaj put dolazim za blagoslov obitelji. Kada sam pošao iza kuće prema novom obitovalištu staraca nailazim na prizor koji me je prodrmao. Starac na štakama izlazi iz šupe. Natovario u šerpu drva, oko pojasa privezao jedan kraj kanapa a drugi za šerpu i vuče za sobom šerpu s drvima prema «kući». Uzeo sam šerpu a starac je polagano predamnom ušao u prostoriju. Odložio je jednu štaku i oslobodio se kanapa. Saznajem da mu je supruga u bolnici. Molimo prema obredniku za blagoslov obitelji: «za starce, bolesne i nemoćne u našoj župi», «za odsutne članove ove obitelji» i tako redom. Kroz to vrijeme starac sjedi na kauču u rukama mu križ i zajedno sa mnom, oborene glave, očiju uprtih u Raspetog  moli «za starce...» «za otsutne..» Razmišljam i pitam se, koje li se slike sada na ove moje zazive rađaju u njegovoj glavi dok ovo moli. Ispod oka promatram, po čađavim zidovima slike sinova punih snage, nasmijanih snaha i unučića. Slikali se u parku, na plaži, za bogatim stolom punim tanjura, čaša i boca, društvo zagrljeno pjeva. Kolika razlika između ovoga na zidu i ovoga u stvarnosti ove sobe. Razmišljam, kako bi lijepo bilo čuti dječji glas koji cvrkuće: «Djede, nemoj ti, ja ću donijeti drva». Kako bi bilo lijepo da je saha tu pa da opere onih nekoliko prljavih tanjura koji već nekoliko dana stoje neoprani. Da pokupi mrvice sa stola i skloni nož i načeti komad slanine i onu na pola rasječenu glavicu crvenog luka i soljanicu. No ništa od svega toga. Ostalo je djedu da sam natovari u šerpu drva, priveže na kanap oko pojasa i dovuče do špareta ako se ne želi smrznuti, da sam drhtavom i ne baš vičnom rukom opere prljavi tanjur.

Ne usuđujem se pitati ovog starca kako obično pitam: «Djede, kako si? Kako prođe Božić i Nova godina» Bojim se da bi potekla suza i ona rekla sve. Nek ostane i bez pitanja i bez odgovora. A odgovor sam već vidio dolazeći pred kuću.

Napuštam i čvrstom vjerom vjerujem da će mu ova molitva dati snage da izdrži.