Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. listopada 2017.

 

Crkvu je sinovski ljubio

18. siječnja 2016.
Uz 40. obljetnicu smrti Smiljana Franje Cekade, Vrhvosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Garevacke zupe

Na današnji dan prije 40 godine (18.1.1976.) otišao je tiho u susret nebeskom Ocu četvrti Vrhbosanski nadbiskup dr. Smiljan Franjo Čekada kojem se neobično veselio. Toga prijepodnevna se pomolio za jedinstvo svih kršćana, primio je u posjet tri sarajevske redovnice kojima je s ushitom i veseljem povjerio svoju posljednju tajnu: „Moj se zemaljski život sasvim približio kraju. Preostalo mi je još da izmolim brevijar.“ 15 minuta poslije 11 sati sestra je našla zatvoren brevijar i mrtvog nadbiskupa.

Neki je putopisac nazvao cijeli kraj oko gornjeg Vrbasa „rajski krajolik“. U osvit novog stoljeća, u oči blagdana sv. Andrije apostola, 29. studenog 1902. u tom rajsakom krajoliku, u Donjem Vakufu, ugledao je svjetlo dana dječačić kome roditelji dadoše dvostruko ime Smiljan-Franjo.

Sigurno je i obitelj Čekada pripadao naziv „sveto kolino“ ili „sveta baština“ kako je narod nazivao obitelj u kojima su se odnjihali svećenici. I obitelj Čekada darovala je Crkvi i svome narodu tri svećenika: Čedomila, Smiljana i Milivoja. Nije ni čudo kada se u obitelji Čekada svaki dan molila sv. krunica i druge molitve za svećenike.

S fesom na glavi ušao je Smiljan u ozbiljni katolički zavod u Travniku, pored Lašve. Kroz osam godina sklapao je ruke u krasnoj sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija i na tvrdoj klupi usvajao klasičnu baštinu i suvremenu znanost.

Cekada_SmiljanNakon ispita zrelosti čekala ga je Stadlerova bogoslovija. Možda mladi abiturijent Smiljan ulazeći po prvi puta u ovu zgradu nije ni slutio da ga je Providnost preodredila da je jednom temeljito obnovi. Suha, ali duboka filozofija proširila je horizonte mladog studenta i postavila temelje za nadogradnju teološke znanosti. U Svetoj godini, 5. tavnja 1925. mladi bogoslov Smiljan je primio svećenički red po rukama biskupa-pjesnika Ivana Šarića.

U prvoj godini nakon ređenja dodijeljena mu je služba prefekta u Napretkovom konviktu na Koševu. Već slijedeće godine poslan je u rodno selo bosanskog književnika Matije Divkovića u Jelaške, a ubrzo potom na specijalni studij u Rim, gdje je nakon dvije godine boravka u hrvatskom zavodu Sv. Jeronima, dokorirao na papinskom sveučilištu „Gregorijani“.

Mladi doktor teologije vraća se iz Rima u Sarajevo, da bi u osnovnoj školi Sv. Augustina, što su je vodile sestre „Kćeri Božje ljubavi“, kateheizirao djecu.

God. 1928. Providnost mu je dodijelila uredništvo „Katoličkog Tjednika“. Zahvaljujući njegovoj pokretljivosti list ubrzo dobiva nove suradnike i pretplatnike. Nakon iskustva stečenog za uredničkim stolom imenovan je župnikom u Bosanskom Brodu. Župa je obuhvaćala grad i nekoliko okolnih sela; bila je jedna od prvih po važnosti u biskupiji. Brod je bio ulaz u Bosnu, reprezentacija pred Slavonijom. Trebalo je poslati pravoga čovjeka. Već prva reforma oko ukidanja prisilnog materijalnog doprinosa, koju je poduzeo mladi župnik Čekada, pokazala je da je došao pravi pastir.

Izbor za biskupa zatekao ga je u Bosanskom Brodu, ali je morao još dvije godine zbog posebnih prilika ostati „episcopus in pectore“ i tako je imao priliku steći šestogodišnje iskustvo vođenja župom kao pripravu za upravljanje biskupijom. 6. kolovoza 1939. posvećen je za biskupa u sarajevskoj katedrali. Jedva je četrnaest mjeseci bio pomoćnim sarajevskim biskupom, kad je 18. kolovoza 1940. imenovan rezidencijalnim biskupom u Skopju. Tako je morao napustiti svoju dragu Bosnu i uputiti se u Makedoniju.

U travnju 1941. od engleskog bombardiranja stradala je biskupska palača, crkva je oštećena, a sam je biskup bio ranjen. Morao se preselili u sirotište preko Vardara. I poratno vrijeme bilo je za biskupa Čekadu ispunjeno bezbrojnim žrtvama i odricanjima, a pogotovo kad je uz svoju službu morao još preuzeti i upravu banjalučke biskupije. Jedini mu je oslonac u tim teškim danima bio Bog i zagovor Bezgrešne koju je častio djetinjom odanošću i kojoj je više puta hodočastio u njezino svetište u Letnicu.

Cekada_ustolicenjePoslije zemljotresa 1963. u Skopju biskup Čekada ostaje bez katedrale i rezidencije, te je bio prinuđen preseliti se u Uroševac gdje ostaje do 1967. do svoga povratka u Bosnu - dragu grudu mladosti. God. 1970. imenovan je rezidencijalnim nadbiskupom i metropolitom Vrhbosanskim.

Kroz osam godina nadbiskup Čekada je učinio veoma mnogo za vrhbosansku Crkvu. Otvorio je sarajevsku bogosloviju, renovirao zgradu bogoslovije, podigao je svećeniki dom, pokrenuo je „Radosnu vijest“ misijski informativni list i časopis za duhovnosti „Vrelo života“.

Kao predsjednik Misijskog vijeća pri Biskupskoj konferenciji tadašnje Jugoslavije zaslužan je za osnutak Misijske centrale u Sarajevu i za širenje misijske ideje u našem puku.

Nadbiskup Čekada je 12. kolovoza 1973. god. blagoslovio kamen temeljac garevačke župne crkve, a dekretom od 15. rujna 1975. uspostavio župu Garevac i odredio joj granice.

Koliko mu je život bio težak, toliko mu je smrt bila laka. A dosta mu je toga zagorčavalo život. Sve što je činio i poduzimao nije uvijek nailazilo na odobravanje i razumijevanje. Nisu ga mimoišle klevete, podvale i krivi sudovi. Sve je to strpljivo podnosio i svima je praštao.

Nadbiskup Čekada je u životu dobro shvatio glavnu Gospodinovu zapovijed i dosljedno ju je živio. Djetinje je bio odan nebeskom Ocu, a Crkvu je ljubio sinovskom odanošću. Sve što je radio i govorio izviralo je iz njegove duboke vjere koja je rasla iz svakodnevne povezanosti s euharistijskim Kristom i iskrene molitve. Stoga je bio načelan i konkretan u izražaju, jasan i nepokolebljiv u nastupu za Krista i Crkvu.

Nadbiskup Čekada je bio dobro dijete Božje. Volio je sve ljude bez razlike, volio je sve slabe, ostavljene, one koji su bili na rubu života. Bilo je i onih koji su tu njegovu dobrotu iskorištavali, pa su mu to neki pripisivali u slabost. Ali on nije mogao biti drugačiji. Posebnu je ljubav pokazivao prema prosjacima koji su redovito dolazili na njegova vrata. A kod njega su nalazili ne samo materijalnu pomoć nego i lijepu riječ.