Modrički kapelan - mučenik

21. siječnja 2009.

Josip Marušić, kapelan u Modriči, nestao je 1945. god. na Križnom putu.

JOSIP MARUŠIĆ rođen je 1. ožujka 1920. u Sarajevu. Gimnaziju je završio u Travniku, a za svećenika je zaređen 11. travnja 1943. u Sarajevu. Zaredio ga je nadbiskup Ivan Šarić. Kolega mu je bio pomoćni biskup Tomislav Jablanović. Njegov svećenički život bio je kratak. Imenovan je kapelanom u Modriči, gdje je proveo oko dvije godine. Nestao je 1945. na Križnom putu.

Marusic_Josip O mladom svećeniku-mučeniku koji je poslije dvije godine svećeništva, u 25. godini života, prolio svoju krv i dao život za Boga, Crkvu i Hrvatsku, i poslije mnogo godina traganja za bilo kakvim podacima o njemu, nažalost, nemamo mnogo podataka.

U proljeće 1945., kada dolazi kraj rata, osjećajući nadolazeću hrvatsku tragediju,bježi zajedno s mnoštvom ljudi koji su bježali da spase glavu, a nisu znali da bježe u sigurnu smrt.

Uhićen je u Sloveniji pri povlačenju. Nestao je na Križnom putu u jednoj od brojnih jama.

Knjiga Međunarodni znanstveni skup "Bleiburg 1945. - 1995." (1995.) donosi tekst Ivana Gugića "O pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga". Izdvajamo:

Skidali su i vezali zarobljenike oni koji su ih i ubijali... Navečer su se hvalili da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, metali su na cijevi engleskih ručnih strojnica od 20 metaka tzv. "glušnik". Ubijanje je vršeno na jami i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 m. Mnogi nisu odmah izdahnuli, nego strašno jaukali u jami, na što su partizani od vremena do vremena bacili englesku bombu u jamu.. .Za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara... Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova s plombiranim, zatvorenim vagonima, uvjek najmanje 10, a gdjegdje i 20... Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: budući im nisu dali ići izvan vagona na stranu, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje, nisu dobivali hrane i vode na putu nikako, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtati i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih drugova zarobljenika.

Možemo samo naslućivati kakva je sudbina zatekla našega mladoga svećenika