Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Vraćam kruh što sam dužan

26. siječnja 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

rukeIme joj je Ljubica. Na prvi pogled reklo bi se ni po čem' posebna žena . Kao i sve druge. Radi u samoposluzi u prizemlju jednog nebodera. Učitava kodove s proizvoda, broji novac i vraća kusur. To je kostur njenog svagdanjeg posla. Da nije kakva jest bio bi to užasno dosadan posao. No za nju nije. Raduje se svakom novom danu. Susrest' će se sa svojim stalnim dragim mušterijama s kojima se susreće svaki dan. Tkogod se primakne njenoj kasi časti ga s «dobro jutro» ili «dobar dan» i blagim osmijehom i pitanjem: «Susjeda, kakav je danas tlak?» «Susjed Štef, jesmo li noćas bolje spavali nego prošlu noć?» «Gospon Marko, sluša li unuk?» «Gospođo Ana. Što ćemo danas lijepoga kuhati za ručak?» «Gospon Mirko, kako vaša kućna ljubimica Linda (mačka)?» «Gospođo Miro, jeste li uspjeli očistit' tepih od prolivene kave?» «Gospon Ivan, kada će vam poporavit' bojler?» Bezbroj sličnih pitanja i toliko isto odgovora dok pomaže stavljati kupljeno staviti u ceker ili vrećicu. Sve ih poznaje. Nikada nije bila ni u čijem stanu a zna sav njihov namještaj i raspored u stanu. Poznate su joj sve njihove male i one malo veće brige. Sve je to doznala kroz ove kratke i ljubazne svakodnevne susrete. Ona je postala njihova i oni su postali njezini. Ponekad joj ostave po koji sitni novčić od kusura. Ne uzima to sebi, nego, kad se nakupi dovoljno, uplati paketić žvakaćih guma, otvori i stavi na kasu ispred sebe. Kada naiđe neka slatka curica ili dječak koji se jedva vidi iza pokretne trake ili je na maminim rukama, ona mu gurne u rukicu jednu žvaku i blago mu stisne šakicu uz riječi: «od tete Ljubice!» A mama onda: «Kaži teti Ljubici hvala!» Ponekad uspije a ponekad i ne. No ona ne zamjera. Evo tako teče život jedne obične ali ljubazne prodavačice u prizemlju jednog nebodera. Pitanje po pitanje, odgovor po odgovor, Ljubica slaže svoju mozaik sliku o svojim mušterijama. Sve to samo zato da bi mogla s njima biti bliska i da bi imali o čemu nakratko porazgovarati.

Saznala je tijekom godina puno o svojim mušterijama, skoro sve. No ostao joj je zagonetan gospodin Markica. Svi su ga zvali Blago, valjda radi blage naravi. Odzivao se na to drugo ime i nije se ljutio. Dolazio je svaki dan u samoposlugu. Nekad bi uzeo nešto, nekad nešto ali uvijek, ako ništa drugo uzeo bi tri štruce kruha. Uvijek jednu izrezanog. Ljubica je znala da živi sam sa suprugom. Poznavala je i nju. Odnedavna su obadvoje u mirovini. Bilo joj je čudno komu gospodin Blago kupuje tri štruce kruha kad su on i supruga sami. I to svaki dan. Pitala je kolegice u samoposluzi. Nitko nije znao zašto. Kopkalo ju je i odlučila je upitati ga jednoga dana. Čekala je dan kada će gospodin Blago biti posljednji od mušterija. Da drugi ne čekaju a i da ne čuju kada ga bude pitala. I dočekala je. Jednoga dana Blago je bio zadnji. Kada je naplatila i pomagala mu stavljati kupljeno u najlon vrećicu, stavljajući kruh, sva crvena do ušiju počela je: «Gospon Blago, mogu vas nešto pitati?» «Samo izvolte!» «Al' nećete se uvrijedit'?» «Vi mene ne možete uvrijedit' samo pitajte?» «Zbog čega svaki dan kupujete tri štruce kruha kad ste vi i supruga sami?» Blago se blago nasmijao, malo zastao a onda kaže: «Jednu od ovih štruca, ovu izrezanu, sam dužan i svaki dan vraćam po jednu. Drugu, jednu od ovih neizrezanih dajem svaki dan u zajam. A ovu treću kupujem sebi i mojoj supruzi. Ne pojedemo cijelu, ali svaki dan na moj balkon dolijeće nekoliko golubova i nahranim ih. Eto zašto kupjem svaki dan tri štruce.» U Ljubici se pojavilo pitanje: Kome je toliko dužan da već dugo, svaki dan vraća po jednu štrucu kruha. Komu pak daje u zajam. Da raščisti kad je već počela, nastavila je s pitanjem: «A komu ste, gospon Blago, toliko kruha dužni da vraćate svaki dan. I dokle će to trajati?» Na licu gospodina Blage pojavio se ozbiljan izraz. «Imam, hvala Bogu, žive ali jako stare roditelje. Mirovina im je jako mala. Nešto od toga ode za lijekove i doktore. Dok plate režije ne ostane im skoro ništa. Ja sam počeo raditi tek u svojoj dvadeset i sedmoj godini. Cijelo vrijeme bio sam na njihovom trošku. Školovali su me, odijevali i hranili. Veliki sam dužnik prema njima koji sada trebaju moju pomoć kao što sam ja trebao njihovu dok sam odrastao. Pa evo vraćam im barem njihov kruh koji sam pojeo tijekom dvadeset i sedam godina. Daj Bože da uspijem vratiti sve dok su živi.» Malo je zastao a onda nastavio malo radosnijeg lica: «A ova drugu štrucu» izvadio ju je iz vrećice i pokazao, «nju dajem u zajam. Imam oženjenog sina i snahu koji imaju dvoje djece. I sami vidite kako je danas teško živjeti. Plaće su male a sve skupo i svakim danom sve skuplje. Da im pomognem, dajem im svaki dan po jedan kruh. Nadam se, u zajam. Vjerujem da će zapamtiti i vratiti mi kada meni bude potrebno, kada budem, ako doživim, kao moji roditelji danas.»

Pala mi je na pamet ova zgoda blagoslivljajući ove godine o Božiću obitelji u župi Živinice. Od 823 blagoslovljene obitelji njih 183 imaju samo po jednog, a 257 obitelji samo po dva  člana. Dakle preko polovice župe su domaćinstva s jednim ili dva člana. Sve su to starci i starice. Svi su izrodili, odškolovali i na noge postavili brojnu djecu. No njih danas tu nema. Bog zna gdje su. Pitam se da li su ti sinovi i kćeri svjesni, kao što je svjestan Blago iz gornjeg primjera, koliko su njihovi očevi nabili krvavih žuljeva, koliko kilometara propješačili do rudnika ili tvirnice u kojoj su radili. Kako su ustajali na noćne smjene ili se kasno mrtvi umorni vraćali iz rudnika ili tvornice. Sve zbog njih. Zbog budućnosti svoje djece. Jesu li ikada izračunali koliko su «tuđeg», roditeljskog kruha pojeli dok su rasli? Koliko su «tuđih» - roditeljskih cipela, hlača, čarapa, košulja poderali? Jesu li ikada razmišljali o neprospavanim noćima njhovih majki koje su bdjele nad njihovom kolijevkom dok su bili bolesni? Koliko puta su se odricale da bi njima bilo dovoljno? Da li im je poznato koliko su «očenaša» (krunica) svojim prstima izlizale te starice tijekom cijelog života moleći za sreću svoje djece? Koliko su zavjeta obavile i dana prepostile na istu nakanu. Koliko i danas poste i mole za njih?

Najveća radost oca koja je opisana u Svetom pismu je bila ona kada mu se vratio izgubljeni sin.