Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. srpnja 2017.

 

Uz 70. obljetnicu pogibije svećenika - pjesnika Stipe Barišića

29. lipnja 2014.
I Stipo je u crnoj reverendi potrčao, ali mu je put spriječio mitraljeski rafal. Bio je smrtno ranjen u rame i noge.

Na spomendan Sv. Polikarpa biskupa i mučenika, 23. veljače 1918. godine ugledao je svjetlo dana u Komarici, podno Cera u sjevernoj Bosni, „gdje se blagi brežuljci izmjenjuju s kićenim dolinama,“ vrhbosanski svećenik, pjesnik i mučenik Stipo Barišić, kao deseto dijete i to blizanac od oca Stjepana i majke Marije rođ. Rašić. Prva četiri razreda državne škole završio je u Velikoj Sočanici, a god. 1931. odlazi u sjemenišnu gimnaziju u Visoko. God. 1937. stupa u novicijat otaca franjevaca i uzima si redovničko ime fra Rok, da bi se nakon položene velike mature u lipnju 1940. upisao u Nadbiskupijsku bogosloviju u Sarajevu. Poslije završnog četvorogodišnjeg studija teologije nadbiskup Ivan Šarić zaredio ga je za svećenika u sarajevskoj katedrali na Petrovo 1944. god.

Barisic_StipoS još nekoliko kolega krenuo je 6. srpnja 1944. uskotračnom željeznicom od Sarajeva prema Bos. Brodu jer je tri dana kasnije (9. srpnja) uz svesrdnu pomoć otaca franjevaca trebao u Slavonskom Brodu slaviti svoju Mladu Misu. I kada su bili pred Žepčom, doletjeli su partizanski zrakoplovi i mitraljeskim rafalima napali vlak. Putnici su se u vagonima sklonili pod klupe, drugi su opet istrčali vani i u panici počeli tražiti sklonište. I Stipo je u crnoj reverendi potrčao, ali mu je put spriječio mitraljeski rafal. Bio je smrtno ranjen u rame i noge.

Do njega je prvi dotrčao njegov kolega, vrhbosanki svećenik Josip Vidaković i uzeo ga na svoje ruke. Pri tome ga je Stipe zapitao, boreći se između života i smrti: “Hoću li ostati živ!” Odgovorio mu je da hoće!! Unijeli su ga u vagon i tu su mu ukazali prvu pomoć. Ponovno je zapitao kolegu Vidakovića, hoće li preživjeti, da bi u tome trenutku naklonio glavu, zaklopio svijetle oči predavši svoju nevinu dušu dobrome Bogu. “Zašto su, Stipe nad tobom ponovno i ponovno kružili tvoji krvnici? Opazili su tvoju crnu haljinu svećeničku. Znali su: to je jedan od onih, koji su nikli iz narodne duše, to je jedan od onih, koji će poći u narod, to je jedan od onih, koji će živjeti u narodu, to je jedan od onih s kojim narod pada i stoji” (Dr. Dragutin Kamber, dobojski župnik).

Život pokojnog Stipe bio je upravo primjer običnosti i jednostavnosti. U tom priprostom mladiću odvijao se osebujni život, u njemu je živio čitav jedan zasebni svijet: svijet svećenika i pjesnika.

Sjemenišni anali za njega svjedoče da je bio savjestan, poslušan, pobožan, marljiv, a njegove kolege iz sjemenišnih i bogoslovskih dana vele da je Stipo bio dobar kolega, marljiv, obziran, uslužan i tih. Rodbina i susjedi su pričali da je Stipo uvijek molio, rado se igrao s djecom i dugo razgovarao sa starijima te da je imao želju jednoga dana kao svećenik poći u misije.

Stipo se počeo baviti literarnim radom još u sjemenišni danima, a nastavio je za vrijeme teološkog studija. Svoje literarne priloge, prozu i poeziju objavljuje u đačkom listu “Cvijet”, u “Glasniku svetog Ante”, “Vrhbosni”, “Katoličkom Tjedniku” i “Hrvatskoj misli”. Mnogo je planirao i sanjao o budućnosti, želio je dosta toga ostvariti u svome svećeništvu, ali rana smrt sve je prekinule. Iza njegova preminuća ostala nam je njegova zbirka pjesama koju je posthumno izdao “Mladi teolog” u Sarajevu.

U njima je on sav; u njih je pretočio svoju misao, udahnuo svoje srce, izlio svoju dušu; u njima misli, trpi, ljubi, stradava, pobjeđuje, jednom riječju - živi. Kroz čitavu njegovu poeziju odzvanjaju zvuci “cerskih zlatnih zvona“ koja tako nježno razgovaraju sa Stvoriteljem i stvorenjima.

Barišić će stoga dati najbolje stihove kada pjeva o svojim mladenačkim danima, životnim putovanjima, kada drhte zvijezde, ili dok ćarlija vjetar i poigravaju se sjene; kada se u mislima vraća majci, ostaje nijem pred Gospinom ljepotom i čistoćom ili dok osjeća Božju prisutnost u svome životu. Kroz sve njegove pjesme protežu se religiozni motivi, a središnji lik svih njegovih stihova je Krist.

Jednom zgodom rekao je jedan njemački pjesnik: Zaboravljen biti gorče je već umrijeti.- Stoga je i ovaj kratki napis o svećeniku i pjesniku Stipi Barišiću, prigodom 70. obljetnice njegova smaknuća, pokušaj da ga se barem za trenutak otrgne zaboravu.