Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. listopada 2017.

 

Župa Gradačac danas

31. siječnja 2009.
Mladih je jako malo. Hrvata katolika je ovdje jako malo. Jedan dio Hrvata katolika koji danas ovdje žive traže načina i jedva čekaju kada će moći otići.

Agostini_MiroVlč. Miroslav Agostini, župnik

Rimokatolički župni ured

GRADAČAC

Hazna bb

76250 Gradačac, BiH

Tel. 00 387 (0)35 – 852-019

 

 

Nakon trideset i nekoliko godina dolazim ponovno u Gradačac koji sam napustio i otišao u Australiju, u Melbourne, djelovati kao svećenik među tamošnjim Hrvatima. Dolazim razgovarati sa velečasnim Miroslavom Agostinijem koji je sada župnik u Gradačcu. Razumljivo je da mi se, dok vozim prema Gradačcu, u glavi vrti film o danima kada sam kao mlad svećenik tu stjecao svoja prva župnička iskustva, jer mi je to bila prva župa nakon kapelanovanja u Sarajevu i Derventi. Moram priznati da sam znatiželjan ali pomalo me je i strah saznanja koja trebam dobiti od župnika. Bojim se usporedbe Gradačca tada i Gradačca sada.

Naime Gradačac je kao i cijela Bosanska Posavina itekako osjetio strahote nedavno minulog Domovinskog rata. Jedan dio župe onaj koji čine sela popaljen je i porušen dok je drugi dio, gradić Gradačac ostao neosvojen ali cijelo vrijeme rata na udaru svih mogućih oružja. I danas su još uvijek vidljivi tragovi i rane iz tih teških dana. U samom podnožju «Barišića brda» kao nijemi svjedok i danas stoji «oklopni voz» kojim su iz Modriče naoružani najsuvremenijim pješačkim oružjem i zaštićeni čelikom i pješčanim tamponom osvajači krenuli u odlučujući napad kojim su trebali zauzeti Gradačac. Hvala Bogu nije im uspjelo. Branitelji Gradačca su, naoružani slabijim oružjem ali velikom hrabrošću uništili «oklopni voz» i zaustavili ga neposredno pred Gradačcom gdje i danas stoji kao nijemi svjedok teških i krvavih dana i godina rata.

U vrijeme dok razgovaram sa župnikom našu pažnju nakratko odvlači dolazak poštara a nešto kasnije i jednog prosjaka. I sa jednim i sa drugim posao svršava vrijedna domaćica Anđa.

 

Pitam župnika:

«Kada biste željeli predstaviti župu Gradačac,  možete li  reći kao je izgledala uoči Domovinskog rata?Koliko je imala vjernika?

Župnik: «Župu Gradačac čine dva područja ili dijela. Dio župe je u samom gradu, dakle gradski dio i drugi dio su sela koja pripadaju župi. To su Donje i Gornje Bare, Johovača i Ledenice. Kod samog osnivanja 1868. godine župa Gradačac je imala oko 120 obitelji sa 400 vjernika. Prema kronici župe 15. 01. 1967. godine župa je brojila 329 obitelji u kojima je živjelo 1397 osoba. Od ovog broja u selima je bilo 226 domaćinstava sa 1100 osoba dok su u gradu živjele 83 obitelji u kojima sa 297 osoba. Godinu prije, dakle 1966. u župi je kršteno 39 djece, vjenčano 14 parova a umrlo svega 10 osoba. Nakon demokratskih promjena neki do tada kriptokatolici počeli su se očitovati pa je prema podacima iz 1991. župa brojila oko 1990 vjernika, a 2001. svega 381. Najsvježiji podaci, stari svega mjesec dana govore da župa Gradačac ima 135 obitelji u kojima živi 307 osoba.

Prije rata župa je od svojih objekata imala župnu crkvu u Gradačcu i župnu kuću i kapelicu na na groblju u Ledenicama.

 

AB – Koliko je župa imala u posljednjoj predratnoj godini krštenja, vjenčanja i umrlih?

Župnik: «Godine 1991. u župi je kršteno 30-ero djece, vjenčano je 9 parova, a umrlo 17 župljana. Ako to uspoređujemo sa sadašnjim stanjem onda ću reći da je u minuloj 2008. godini u župi kršteno jedno dijete, jedan bračni par vjenčan, na posljednjoj Krizmi imao sam sedam krizmenika i te iste godine 5 sprovoda od kojih je troje umrlo u župi a dvoje dovezeno sa strane i pokopano na mjesnom groblju. Ako se govori o sprovodima onda je prošla godina iznimka u cijeloj povijesti župe po malom broju sprovoda u odnosu na sve dosadašnje godine. Naime, godinu ranije, to jest 2007. bilo je 12 sprovoda a 2005. petnaest. Oko ova dva posljednja broja vrti se dosadašnji prosjek sprovoda u župi. Kada sam spomenuo da sam prošle godine imao jedno krštenje, reći ću da ja to dijete zovem «dijete jesenjske ljubavi». Naime, njegovi roditelji imaju troje punoljetne djece. Ovo su rodili u poodmakloj dobi. Malo su se bojali kako će sve proći kod poroda, ali, hvala Bogu, sve je dobro prošlo i dijete je zdravo i normalno. Što se tiče sprovoda želim istaknuti jednu lijepu praksu koju su uveli sami župljani. Naime, župljani svog pokojnika u određeno vrijeme dovezu u kapelicu na groblju. Odmah bude Misa zadušnica a poslije Mise ukop. Nema onih daća kao što je bilo ranije. Rijetko tko poslije ukopa ode kući pokojnika.

 

AB – Što se dogodilo sa župom u Domovinskom ratu?

Župnik: «Dio podataka koje ću iznijeti uzeo sam iz arhive, dio sam čuo od svjedoka, a jedan dio je iz mog iskustva. Želim reći da u to doba nisam bio župnik u Gradačcu. Osamnaestog lipnja 1992. godine zbilo se prvo granatiranje Gradačca. Od tada je to bila svakodnevica ovoga grada. Granatiralo se iz Modriče, Pelagićeva i drugih srpskih sela. U selu Ledenice već je ranije formirana HVO brigada i prva linija obrane. Ova linija je odolijevala svim napadima sve do 22. listopada 1992. godine. Tog jutra, rano, stigao je oklopni vlak iz Modriče u Ledenice pod Barišića Brdo. Branitelji Gradačca povukli su se iz Ledenica na Barišića Brdo. Toga dana vodila se žestoka borba kako bi se spriječio ulazak oklopnog vlaka u industrijsku zonu. U popodnevnim satima uspjeli su borci uz manje gubitke onesposobiti vlak i tako sačuvati grad od pada. Tada su pale cijele Ledenice, Donje i Gornje Bare, Bjeljevina i Johovača. Dakle kompletni seoski dio župe. Linija je sada na rubu grada, na Požarikama i tako je ostala do konca rata.

Tijekom rata teško je oštećena župna crkva. Bio je propao krov i na oltaru je nešto paljeno. Neke stvari iz crkve su spašene na taj način što su ih župljani sklonili na sigurno. Tako je Drago Jurić spasio kipove koji su bili u crkvi. Stara župna kuća je skoro u potpunosti srušena, a nova, koja je bila još nedovršena pretrpjela je manje štete. U njoj su čak jedno vrijeme boravili branitelji. Pošto je i velečasni Marko Tomić župnik napustio župu i otišao u Đakovo sav inventar iz kuće je bio odnesen. Crkva nije obeščašćena premda je oštećena za razliku od pravoslavne crkve koja se nalazi preko puta. S kapelice u Ledenicama skinuto je i odneseno zvono, skinut i odnesen krov. Ostali su samo zidovi. Skinuta je i odnesena sva željezna ograda oko groblja, porušeno i polupano nekoliko desetaka nadgrobnih spomenika. Sve kuće u tom okupiranom dijelu su porušene i popaljene. U Bjeljevini je sa željeznih stupova skinuto i odneseno zvono i porušeni svi nadgrobni spomenici. Svi stanovnici do jednoga iz okupiranog područja su morali pobjeći. Potražili su utočište diljem Hrvatske, uglavnom oko Dugog Sela i Zaprešića i po Europi, dok se tek jedan mali dio zadržao u Gradačcu i Špionici. Godine 1994. počinje s vremena na vrijeme dolaziti služiti svetu Misu župnik iz Špionice fra Valerije Stipić, a nakon njega velečasni Mijo Perić koji je bio župnik u Goricama ali je i sam morao izbjeći u Bosansku Bijelu. Njih dvojica su tijekom cijelog rata bili na ovim prostorima. Sredinom 1994. godine župu je posjetio biskup Pero Sudar i podijelio sakrament svete Potvrde. Bio je to jedan nezaboravan i radostan dan za napaćene župljane. Na susretu s biskupom bio je i lijep broj Muslimana. Novi župnik u Gradačac dolazi prvog svibnja 1996. godine. U ratu je poginulo 26 župljana među kojima su i dvije žene.

 

AB – Kakvo je stanje vjerskih objekata sada?

Gradacac_zupna crkvaŽupnik: «Crkveni objekti nisu bili srušeni ali su svi oštećeni, dakle i župna crkva i župna kuća i kapelica u Ledenicama, koju ja zovem katedrala, su obnovljeni. Napravljena je i kapelica u Bjeljevini. Za obadvije kapelice kupljena su, postavljena i elektrificirana zvona, tako da sva u određeno vrijeme zvone. Svi objekti su obnovljeni darovima donatora. Na prvom mjestu želim spomenuti Caritas iz Firence koji je obnovio župnu crkvu, djelomično župni stan a za kapelicu u Ledenicama dao donaciju od 20.000 KM. U ovoj obnovi sudjelovali su i župljani. Caritas je pomogao u obnovi 14 kuća. Dali su jedan traktor i priključke. Uzeli su za nekoliko obitelji krave. Sada nema ni jedne. Jednom čovjeku su napravili štalu, on je taj krov sa štale skinuo i metnuo na kuću. Sada ne dobivamo nikakve donacije. Tekuće radove financiramo sami. Ponešto dobijem i od općine Gradačac. Općina je pomogla kad sam uređivao župni stan i podizao ogradu oko groblja.»

 

AB – Imate li još nekih planova?

Župnik: «Vidio si da je zbog rekonstrukcije ulice koja ide pored crkve uklonjena ograda. Društvene institucije obećale su podići novu ogradu. S tim želimo urediti i kompletan okoliš crkve. Želim preurediti pročelje svetišta u župnoj crkvi. Jako bi nam bila potrebna jedna prostorija za malo veće sastanke, vodstva Napretka, župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća. Takav prostor ova župa nema a nužan je. Inače obadva župna vijeća su vrlo aktivna. Trude se i nastoje iznaći što bolja rješenja za probleme župe.

 

AB – Koliko svetih Misa imate nedjeljom?

Župnik: «Imam samo jednu svetu Misu, pučku ovdje u Gradačcu. Bio sam počeo s Misom u Ledenicama, no onda su Bjeljevci počeli tražiti da imam i kod njih, jer oni ne žele ići u ledeničko groblje kad imaju svoje. Ako bih pak uveo u Bjeljevini onda Ledeničani ne bi htjeli ići u njihovo groblje. A imati misu na obadva ova mjesta značilo bi da moram dokinuti Misu u Gradačcu.»

 

AB – Koji je broj vjernika koji vam «redovito» dolazi na nedjeljnu Misu?

Župnik: «Kada sam prošlog Božića imao Misu polnoćku onda sam prisutne vjernike pozdravio ovako: 'Dragi moji godišnji, mjesečni i redoviti posjetitelji svete Mise...' Vjerujem da je u svim župama tako. Inače nedjeljom na misi bude od 60 do 80 vjernika.

 

AB – Suočavate li se sa nekim posebnim problemima u odnosu s policijom ili civilnom vlašću? Kakav je njihov odnos prema vama?

Župnik. «Ništa posebno. Nemam nekih privilegija ali ni problema. Odnos vlasti, odnosno struktura vlasti prema meni je korektan.»

 

AB – Kako vi osobno izlazite na kraj s materijalnim troškovima?

Župnik: «Ne mogu reći da je idealno ali isto tako ne mogu reći ni da je posve loše. Ovdje je po selima blagoslov polja u koji daju skoro svi. Tu je blagoslov kuća, opijela po grobljima pa nedjeljna milostinja.»

 

AB – Imate li na području župe još nekih udruga ili društava koje djeluju pri Crkvi ili odvojeno?»

Župnik: «Što se tiče pomoći starijim osobama, patronažne službe, koja bi jako dobro došla, nažalost nemamo ništa organizirano. Časne sestre iz Čardaka dolaze u tri obitelji koje su blizu Čardaka i donose ručak tim osobama. Nadbiskupijski Caritas nudio je da uz pomoć općine pokrene taj projekt no iz općine mu nisu, koliko je meni poznato, ni odgovorili.

Na području župe djeluje Hrvatsko katoličko društvo Napredak. Od Ministarstva kulture Hrvatske dobili smo 25.000 kuna da napravimo narodnu nošnju Hrvata iz Bosanske Posavine. Hrvatsko kulturno društvo Napredak organizira šahovski turnir, Posavsko sijelo, Božićni koncert. Gradačac organizira svake godine Gradačačke književne susrete u kojima sudjeluje i Hrvatsko katoličko društvo Napredak. Donje Ledenice imaju svoj zavičajni klub koji se tako i zove – Zavičajni klub Donje Ledenice. Ovaj klub svake godine ima dva nastupa – jedan u Donjim Ledenicama a jedan na širem području Zagreba odakle i djeluje. Ovaj zavičajni klub izdao je knjižicu pod naslovom «Spomenar župe sv. Marka Gradačac 1868 – 2008.»

 

AB – Po vašem mišljenju kako će župa, u normalnom tijeku događanja, izgledati kroz deset ili dvadeset godina?

Župnik: «Kada se sagleda sve, onda je normalno zaključiti da situacija nije nimalo dobra. Ja u župi imam 135 obitelji od kojih u 46 obitelji je samo po jedna osoba, a u 56 obitelji po dvije. To su uglavnom starci i starice. Mladih je jako malo. Hrvata katolika je ovdje jako malo. Jedan dio Hrvata katolika koji danas ovdje žive traže načina i jedva čekaju kada će moći otići. Neki mladi se odlučuju na to, kojima je moguće, odlaze u domove u Hrvatskoj i tamo završavaju školu i tamo ostaju. Teško je vjerovati da će se vratiti. Prodaje se zemlja i kuće. Kada ideš od Čardaka prema Požarikama više je zatvorenih kuća nego onih u kojima netko živi. Pa Vlašići – nema nikoga. Ako ovo sagledam onda je budućnost vrlo ružna. No treba biti barem malo optimist. Mi svoj optimizam temeljimo na vjeri u Boga . No hoće li Bog sve to spašavati ako mi ne spašavamo. Ipak treba reći da je u ovoj župi stanje bolje nego u nekim drugim.

 

Razgovarao: Anto Burić, svećenik