Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  29. travnja 2017.

 

Svećenik tješitelj

6. veljače 2009.
uz 90. obljetnicu rođenja Miroslava Petrovića, Vrhbosanskog kanonika i nekadašnjeg pećničkog župnika

Na današnji dana prije 90 godina (6. veljače 1919.) rodio se nedašanji pećnički župnik Miroslav Petrović u uglednoj katoličkoj obitelji “Kalaba” u Prozoru.

Sjemenište je završio u Travniku a bogosloviju u Sarajevu gdje je na Petrovo 1942. godine zaređen za svećenika. Trebao je odmah slijedeće godine preuzeti župu Prozor, ali tamo zbog ratnih neprilika nije mogao otići, te je ostao kapelan na Stupu. God. 1945. imenovan je župnikom u Pećniku, ali se uz to brinuo i za druge župe u okolici Odžaka. Od god. 1949. do 1951. bio je u zatvoru radi « neprijateljske djelatnosti», a po izlasku iz zatvora vratio se u Pećnik. God. 1956. na kratko preuzima župu Doboj, a god. 1957. odlazi u župu Kakanj gdje ostaje do 1972. U Kaknju je sagradio župsku kuću i modernu crkvu sv. Petra i Pavla. God. 1972. preuzeo je župu Novo Sarajevo.

Petrovic_MiroNadbiskup Marko Alaupović imenovao ga je god. 1965. vrhbosanskim kanonikom, ali je i dalje ostao župnik u Novom Sarajevu. Tek je 1977. premješten sa župe za rezidencijalnog kanonika, a do 1985. godine obavljao je službu ekonoma nadbiskupije Vrhbosanske.

Umro je na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 1990. u samostanu sestara dominikakni na Korčuli gdje je bio na oporavku, a sahranjen je 22. ožujka na sarajevskom groblju Bare.

Miroslav Petrović imao je široko srce za sve koji su patili pa ga njegova subraća u svećeništvu s pravom prozvaše "svećenik tješitelj". Pokazao je tu svoju karizmu stotinama ucviljenih udovica i ratnih siročadi Bosanske Posavine kao pećnički župnik. Došavši u Pećnik god. 1945. dočekali su ga na podu župne kuće još svježi tragovi krvi nedavno zaklanog župnika Ivana Ljubomira Roje. U župi je tada bilo 360 udovica; samo 1945. godine ubilježeno je 237 umrlih i poginulih. Ostao je hrabar iako su mu neprijatelji Kristova križa stalno prijetili, napadali ga i pozivali na saslušanja. Cijelo to vrijeme je živio u raspoloženju Velikog Petka, a Golgota je bila prisutna na svakom koraku.

Bio je tješitelj u zatvoru među onim obespravljenima i progonjenima s kojima je dijelio istu sudbinu; bio je i tješitelj rudarskim obiteljima u Kaknju god. 1965. kada je poginulo 128 rudara. Kada je postao rezidencijalni kanonik, vrlo je često upravo on išao na sprovode svećeničkih očeva i majki i i tješio rodbinu i tužnog subrata koji je u tome trenutku trebao utjehu.

Miroslav Petrović je sačuvao do kraja života vedrinu duha u svim političkim i crkvenim promjenama i previranjima. Jedan njegov subrat je za njega rekao: “Gdje je Miro bio tu se čula pjesma. Nije ga se moglo natpjevati, ali se s njime mogli napjevati!” Cijelim svojim bićem je volio Vrhbosansku Crkvu i radovao se njezinim uspjesima, a žalostio njezinim strančarenjima. Bio je pomirljive naravi. Često je puta išao u ime Ordinarijata po mnogim župama da rješava probleme i da posreduje.

Miroslav Petrović je najplodnije godine svoga života proveo u Bosanskoj Posavini. Neobično je volio te ljude sjeverne Bosne. Oni su mu bili dragi, za njih je živio, žrtvovao se i za njih izgarao poput svijeće. A kada su zvona pećničke crkve objavila njegovu smrti ljudi su se pitali: Je li istina da je naš Miro umro? “Treba li svećeniku bolje priznanje, ako ga njegovi župljani priznaju svojim i nakon triedeset godina kako ih je napustio?” (Pavo Brajinović, tadašnji pećnički župnik).