Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  29. svibnja 2017.

 

Svećenici našeg podneblja iz 16. i 17. st.

7. veljače 2009.
Podatke prikupio i dostavio: Vlado Jagustin, svećenik

Toliko smo puta pročitali kako je bosanski biskup Petar II. vjenčao  bosanskog bana, kasnije kralja, Stjepana Tvrtka I. 8. prosinca 1374. godine s bugarskom princezom Dorotejom u crkvi Svetog Ilije u Modriči, a vrlo malo znamo o našim domaćim svećenicima koji su bili u istoimenom franjevačkom samostanu. Imamo zapisano od pojedinih biskupa vizitatora opis crkve Svetog Ilije, u koju su na blagdane hodočastili mnogi vjernici i koja je bila u tri veličinom u tri lađe i kamenim stupovina, galerijom ispred crkve. Netko se morao brinuti oko tih vjernika, a to su naši svećenici koji su neumorno radili, te u samostanskoj školi odgajali mladiće za buduće svećenike. Radi toga donosim na temelju povijesnih izvora i podataka o svećenicima franjevcima  iz naših krajeva koji su vršili različite službe u provinciji Bosna Srebrena u 16. i 17. stoljeću. To je područje franjevačkog samostana Svetog  Ilije u Modriči, koje su franjevci modričkog samostana posluživali. Imali su i područje preko Save, župu Sikirevci i njenu kapelaniju Veliku Kopanicu, koje su opsluživali svećenici modričkog samostana. Spomenut ćemo svećenike koji su se nakon spaljivanja modričkog samostana i velikog egzodusa zajedno s narodom našli u župi Velika Kopanica, a poslije su, kad više nije bilo nade u povratak, bili raspoređeni u druga mjesta, kao što su Velika Kopanica, Đakovo i Požega.

8. prosinca 1374. godina. U općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji na str. 300 stoji napisan ovaj tekst: «Župa Modriča je jedna od najstarijih župa u Bosni i Hercegovini. Župa sv. Ilije od pamtivjeka (Locus st. Eliae), franjevački samostan sv. Ilije i crkva. U mjestu «sv. Ilija» kraj današnje Modriče, vjenčao je bosanski biskup Petar II bana Stjepana Tvrtka, kasnije kralja, s bugarskom princezom Dorotejom 16.11.1374. godine, a prema nekim drugim analitičarima na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1374. godine, na što ban zajedno s majkom Jelenom poklanja crkvi sv. Ilije i Bosanskoj biskupiji posjed «Jelsavicha» (Jošavicu) u današnjem odžačkom kraju (1), koje graniči sa zemljom dubičkog samostana. On je nekoliko godina ranije tu sagradio lijepu i prostranu crkvu od tesanog kamena u kojoj je obavljeno vjenčanje. Samo godinu dana poslije toga ovu darovnicu ozakonio je i rimski papa Grgur XI (2).

1. Gvardijan fra Matija Korničanin  15. ožujka 1532.godine.

Isprava, kojom se svjedoči, da je Petar  Ivanović prodao gvardijanu fra  Matiji  Korničaninu grobnicu pred velikim oltarom u Fojnici. Orginal - Izvornik nalazi se u arhivi franjevačkog samostana u Fojnici.(3)

grobnica

«1532. 15. ožujka.

Nekae naznae svakome čoviku koibi vidio aliti što(čitao) ovo pismo aliti škripta kako ia Petar Ivanović prodah prid velikim fratrom grobnicu Božiem sluzi ocu  fra Matiu Korničaninu gvardianu tada i ostalim fratrom po am (osam) aspri, i uzeh ove rečene aspre od fra Matia Korničanina rečenoga gvardiana da doposlitka nitko neima zanu posla.

 

I zaveće verovanie svidoči od izdal koise pod pišu dasu vierovani.

Ia fra Grgur Dumhanin pisah po mobi (molbi) Petra Ivanovića.

Ia Petar Đuriević  iesam sviedok gornemu pismu.

Ia Filip Barinić sviedok gornemu pismu.

Ia Pilip Tomković sviedok gornemu pismu.»

 

(Transkript s bosančice uradio: Vlado Jagustin)

 

Župa Kornica spominje se prigodom vizitacije biskupa Marijana Maravića 1648. godine koji se razbolio u Modriči i Tramošnici,a kad je ozdravio ponovno je krenuo po biskupiji, te je 19. srpnja 1649. godine došao u župu «Corenita» (Kornica), a odavde u «Baricki», župu Brčko, dok na drugom mjestu prepisivač je pročitao kao Bureki. Poslije ovoga ide u župu Bijela i opet 23. srpnja 1649. godine u Tremošnicu za koju ovajputa piše da spada samostanu u Gradovrhu, dok je uistinu spadala samostanu u Modriči.

Za pohoda biskupa Maravića 1655.g. samostanu u Modriči pripadaju ove četiri župe: Modriča, Crkvište (Crkvina), Tremošnica i Bastić. Kasnije 1673. i 1675. godine u svom pohodu  biskup Nikola Olovčić-Ogramić ne spominje Bastić, ali 1673. godine nabraja župe koje pripadaju samostanu u blizini Modriče i njihov broj vjernika. Župa Crkvište (Crkvina) broji 1915 duša; Tremošnica 6300 duša; Kornica 1418 duša. Biskup izvještava o naglom nestajanju katoličkog pučanstva s ovih prostora usljed iseljavanja i apostazije. Premda je katolicizam u Posavini u to vrijeme podnio teške udarce, ipak je u preostalih sedam župa bilo još 20234 katoličkih duša. (Fermendžin, Acta Bosnae, 374-5.).

2. Fra Josip Vinović 1647. godine. O njegovom životu i školovanju nemamo nikakvih podataka.  Znamo pouzdano da je u Olovu 6. kolovoza 1647. godine zaređen za svećenika fra Josip Vinović rodom iz mjesta Jakeš, jednog od spominjanih najstarijih mjesta ovog kraja. Pretpostavlja se da mu je osnovno obrazovanje vezano uz modrički samostan, a daljnje školovanje vjerojatno u Kraljevoj Sutjesci.

3. Subđakon fra Franjo iz Modriče 1675. godine. Na  redovitom kapitulu u samostanu u Fojnici 29. kolovoza 1675. godine određuju se službe svećenika po mjestima i samostanima. Među popisima svećenika i njihovim službama određuju i fra Franju iz Modriče za subđakona: « ....pro S/ub/ diaconi  P. Fr. Franciscus a Modricia.» kao  «Cantores qui modulatis vocibus cantabunt». Evo snimka te tabule (4):

tabula

4. Fra Franjo iz Crkvišta ( današnja Crkvina) godine 1675. imenovan je domaći sin iz susjedne župe za gvardijana u samostanu svetog Ilije u Modriči. Crkvina je nekada bila vrlo velika župe sa velikim brojem vjernika (1915 duša)  koju su posluživali franjevci iz Modriče. U modričkom samostanu 1673. godine imamo podatak da se nalaze 3 svećenika, 4 klerika, 1 laik i nekoliko siromašne djece u samostanskoj školi. Modriča je 1675. godine imala 4 120 vjernika, Crkvište (Crkvina) 1915 vjernika, Tremošnica 6301 katolik. Crkvište i Tramošnica nemaju crkve, a služe ih paroci iz modričkog samostana. Vjernika modričkom samostanu ukupno pripadalo je 12 336 duša.. U samoj Modriči biskup je tom prigodom krizmao 3527 pripravnika za krizmu, dakle više od polovine vjernika. Kornica je brojala 1418 katoličkih duša.

5. Fra Marko Vasiljevčanin iz Vasiljeva polja (danas Vlaška Mala). Na kapitulu u Fojnici 25. kolovoza  1675.  godine izabran je za provincijala Bosne Srebrene na tri godine fra Marko iz Vasiljeva Polja, rodom iz sela podno Vučijaka. Kao provincijal Bosne Srebrene napisao je tih godina  «Božje pismo papi Inocentu XI.»  o stanju katolika u Bosni i Hercegovini.  Bio je to izvještaj  i opis stanja Svetoj Stolici u vezi progona katolika u Bosni i Hercegovini i vapaj za pomoć protiv  nesnosnog stanja i istrijebljenja od strane Turaka. Godine 1675. Imamo zabilježen podatak da je bosanski provincijal fra Marko Vasiljevčanin posjetio Đakovo. Kad je to paša dočuo, dozvao ga je k sebi, grdno ga izbatinao po tabanima i bacio u tamnicu. Poslije toga ga je pustio iz tamnice tek kad su fratri za njega dali veliku svotu novca.

O njegovu životu i djelovanju prije nego što je bio biran za provincijala Bosne Srebrene nema nikakvih pouzdanih podataka. Pretpostavlja se da mu je osnovno obrazovanje bilo vezano uz modrički samostan, jer postoje povijesni izvori koji potvrđuju da je u modričkom samostanu postojala škola u kojoj su mladići stjecali osnovno znanje. Daljnje školovanje nije poznato.Pouzdano se međutim zna da je na kapitulu 25. Kolovoza 1675. Godine u Fojnici izabran za provincijala, s uobičajenim trogodišnjim mandatom (1675 – 1678). To ukazuje da je vjerojatno negdje izvan Bosne završio školovanje, jer su u to vrijeme slali svoje kandidate bosanski franjevci u Italiju, Mađarsku i Hrvatsku. Provincijal je morao znati jezike da bi se mogao boriti za prava provincije i naroda. Kao provincijal fra Marko se posebno istakao u borbi za pastoralna prava koja su franjevci stekli u Bosni, a koja je nastojao ograničiti biskup fra Nikola Ogramić.

Godine 1764. Fra Marko je počeo pisati svoj Ljetopis, koji se sačuvao samo djelomice, i to u prijepisu bosančicom makarskog Ljetopisca Nikole Gojaka. Gojakov ljetopis čuva se u makarskom franjevačkom samostanu, a u njemu su opisani događaji između 1680. I 1773 godine. Sam Gojak piše o fra Markovom Ljetopisu – pismu sljedeće: „Ovo se pismo nalazi u samostanu Kreševo u Bosni, upisano koliko je cara bilo posli opakoga Muhameda od najposlidnjega ovdi upisana kako je pismo učinio o.p.fra Marko Vasiljevčanin, aliti iz Vasiljeva Polja, koje je prema ravni modričkoj priko Bosne“. Kako ljetopis nije pronađen nigdje u Bosni, čini se da se opravdano pretpostavlja kako je izgorio zajedno s kreševskim samostanom 1765. Godine. U svom ljetopisu fra Marko je između ostaloga, popisao i turske careve odnosno njihove značajne odluke. Zabilježio je i neke muslimanske predaje, kao što je npr. Ona o podrijetlu sultana Mehmeda II.

Donosim ovdje u latiničnoj transkripciji (Stjepana Damjanovića) postojeći dio fra Markova Ljetopisa, koje je bosančicom objavio naš zemljak i povjesničar dr Julijan Jelenić iz Donjih Riječana u svom prilogu Dva ljetopisa Bosne Srebrene, tiskano u Rijeci 1919. godine. Evo doslovni prijepis sačuvanog Ljetopisa fra Marka iz Vasiljeva Polja:

 

 

L j e t o p i s

 

„Dakle sada počimaju cari turski. Najprvi car bi Otoman Serdelji i carevah godina 70. Drugi car bi njegov sin Orkan, i carevah godina 22. Treći car bi Orkanov sin Murat, i carevah godina 61. Ovog cara ubode Miloš Kobilić na Kosovu polju. Četvrti car bi Muratov sin Bajazet, i carevah godina 13. Peti car bi Bajazetov sin Memed, i carevah godina 10. Šesti car bi Memedov sin Murat, i carevah godina 41. Sedmi car bi Muratov sin Memed, i sidi na carstvu godina 29.

Ovi car uze Carigrad, i ovoga cara mater bila je krstjanka, kako Turci govore, i vele da je kćer kralja od France. Jedan turski paša išo po moru da bi što zarobio. Ova franceška gospoja budući izašla na teferić na more, i tako je ufatiše Turci. I bijaše veoma lipa, (h)oti je paša uzeti za svoju ženu, ali ne smide u nju taknuti, nego je darova caru Amuratu, i uze je za ženu, i od nje se rodi car Memed. I ova se carica nije bila poturčila, nego je živila i umrla krstjanka, i kad umri, učini je sin ukopati u Carigradu, i on od nje leži pored. Ova je carica za života učinila mnogu zadužbinu, jer joj iđe ulafa iz France od očinstva, i od one ulafe žegu joj sviće na grobu i ostalo što je potriba.

Ovi car uze Bosnu i po Bosni gradove, i najpri uze Sambor, pak uze grad Foču, pak uze grad Odidid, koji se zove Sarajevo, pak uze grad Mostar, pak uze grad Blagaje, pak uze grad Ključ, i ufati kralja u njemu na viru i pogubi ga. Pak uze grad Kamengrad i dohodi pod Jajce dva puta, i ne može ga uzeti. I prokle ga.

Memedov sin Bajazet carevah godina 22. Bajazetov sin bi sultan Selim, ljuti car, i carevah godina na pristolju 8. Ovi car uze Šam, i Misir, i Kuzulbaša, i Donje Polje Carigradski car davao Kuzulpašu, to jest konjske oprave oprave s ostalim esapom. Ovi car silom uze carstvo svome ocu, i svoga oca otrova.

Sultan Selim bi veliki sultan Suleman; ovi carevah godina 48. Ovi car najveće vojeva, najveće uze gradova i kraljevstva. Najpri uze dvojni vinograd na Savi i Dunavu. Potom toga uze Rodi u moru i svu ižulu, pak razbi Lauša kralja na Muhaču, i uze Varadin, i Ilok, i Osik, i Srim vas, i dođe pod Beč, i ne uze ga. Posli toga uze Jajce, i otiđe na Bagdad, i uze ga, pa otiđe na Krf na moru, i ne uze ga. Pak otiđe na bana kocijana, uze ga, pak otiđe pod Budim drugi put, i tada Turci uđoše u Budim, kada razbi Lauša na Muhaču, onda ne uze Budim, nego izađe kraljica prema njemu vodeći dva sina, i ključe mu dati. I učini sinove kraljeve vezire u Budimu, i tako vladaše Budimom dva godišta, pak dođoše Nimci pod Budim i (h)otiju ga uzeto, ama ne htjede kraljica caru nevire učiniti, nego poruči Sulejmanu  i prida mu Budim, a car njoj dade Erdelj pak otiđe na Karabogdana, i uze ga i podloži pod arač. Iza toga uze Valpovo pak Stojni Biograd. I tada oteli krava tele od dvi glave bile. Pak otiđe drugi put na Kuzulbašu i na Šašu Varpiz.

Iza toga učini tabor pod Bobovcem, uze ga, pak otiđe na Kostajnicu, i uze je, i Novi na Uni. Pak Segedin, i uze ga, i Anhduk (? -vjerovatno Vranduk) uze pak Krupu grad, pak uze Đulu, i učini tabor pod Segetom i ondi poginu, i vezi mu biše  Memed paša Sokolović. I zataja smrt carevu za četrdeset i osam dana i nitko ne znade da je car poginuo. I Seget uze. Odanle se diže Srim i posla mu po sina u Carigrad muče.

I side mu sin sultan Selim na carstvo i sidi na carstvu sultan Selim godina 9. I kada Turci Seget bijaše, u njemu Mikleuš Zdrinović banom, i pošteno se brani. Kada vidi da će Turci grad uzeti, odluči umrti i svakome naredi da se sada brani. I Zdrinović se nakiti što lipše može, ustaknu na glavu kapu kunaškiju, i zadi za kapu sedam pera ždralinovi, i ističe mnoge Turke, i vrlo se pošteno brani, i najposli ga Turci svukoše za noge niz bedem.

Sultana Memeda sin bi sultan Amet, koji carevah godina 14. Iza njega bi carom brat mu sultan Mustafa i carevah godina 1. Iza ovoga side na carstvo drugi brat Osman, i careva godina 4. I ovi iđe s vojskom na Poljaka, i čini tabor kod Otina. I razbiše ga Poljaci. I kad dođe u Carigrad, ubiše ga janjičari, pak drugi put side na carstvo sultan Mustafa, i carevah gosina 1. Iza njega side treći brat sultan Amurat, koji uze Bagdad, i carevah godina 16. Pak side na carstvo četvrti brat sultab Ibra(h)im, i carevah godina 9. I ovoga po sudu njiovu nađoše kriva i smakoše ga. Pak side na carstvo njegov sin Memed, dite mlado, i kada pojača, uze mnoge zemlje i gradove. I čine mnogu vojsku s Mlečani na Dalmaciji. I bi Šibenik, i uze ga. Uze Novi niže Zadra i Karin. Mnogi Turci izgiboše, također i krstijani, i veliki junaci, i od druge strane budući rat dura više 20 godina. I tada Turci izgubiše Klis, i sve palanke po Kotaru i vas Kotar izvan Knina. Pak otiđe vojska Turska na Erdelj, i uzeše Karašebeš i Jelovu, paka stade pod Temišvarom.“

6. Godine 1690. kada je spaljen samostan svetog Petra u Tuzli ostao je fra Petar iz Modriče da čuva «mjesto»  gdje je bio samostan u Tuzli. Taj isti fra Petar iz Modriče bio je ponovo 1693. godine zajedno s modričkim franjevcima u modričkom samostanu. To su zadnje godine postojanja samostana u Modriči.

7. U lipnju 1693. godine ubijeni su u Šamcu fra Augustin iz Modriče, fra Nikola iz Olova i fra Grgo Jakšić, tako bilježi Conspectus na str. 58. Najvjerovatnije su to bili franjevci koji su bili na službi u modričkom samostanu, te se krili po šumama Vučijaka vršeći svoju pastirsku i svećeničku dužnost dijeleći sakramente ostatku ostataka preostalog puka koji je hrabro još ostajao na svojim ognjištima.

8. Godine 1695. fra Nikola iz Modriče bio je župnik u Velikoj Kopanici, mjesto blizu Babine Grede. U Kopanicu su poslije spaljivanja samostana došli svi modrički franjevci zajedno s narodom, «s nešto malo sitne stoke» i stvarima koje su ponijeli iz modričkog samostana, a poslije toga su se preselili 1714. godine u Đakovo gdje su sagradili samostan i školu za odgajanje svećenika.

9. «Simon a Modritia» -1697. godine  poslije spaljivanja samostana u  Modriči izvodi iz tog kraja 6500 vjernika preko Save i sitnog blaga iz župe Modriča. Ovaj fra Šimun na drugim mjestima i izvještajima nazivaju ga «Maglajac».Jedni autori tvrde da je bio iz Modriče, a drugi pišu da je rodom iz Maglaja, ali s naslovom kao gvardijan u modričkom samostanu.

10. Spomenut ću još jednoga svećenika kojega fra Martin Nedić spominje u svojim zabilješkama da je u Požegi 1698. godine župnik fra Ilija iz Modriče.

____________

 

1) E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimus ecclesiastica (925-1752), 34., 4-42.

2) Regesta pape Grgura XI., svezak 286., fol. 186.

3) Dr. fra Julijan Jelenić: Izvori za povijest kulturnog rada bosansklih Franjevaca, Mostar 1932. god.

4) Original se nalazi u franjevačkom samostanu u Fojnici