Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  16. prosinca 2017.

 

Srednja Slatina danas

18. veljače 2009.
Osobnu kartu župe Srednja Slatina priredili Vlč. Ilija Orkić i vlč. Anro Burić

 

Naša narodna mudrost kaže: «Kada čovjek ostari onda počne živjeti od uspomena.» Da li zbog toga ili zbog nečeg drugog, pripremajući materijale za garevačku web.net stranicu, krstarim mojom dragom porobljenom Posavinom i vraćaju mi se sjećanja na minule godine. Tako i ovaj put. Idem u Srednju Slatinu, malu ali simpatičnu župu Bosanske Posavine i u mislima vraćam se u davno vrijeme kada sam župnikovao u Gradačcu, u vrijeme i kada se  rađala ova župa. Mještani ovog sela predvođeni, sada već pokojnim Antom Baškarićem, tada crkvenim ocem, željeli su, s razlogom, odvojiti se od matične župe Tramošnica i osnovati vlastitu župu. Tadašnji Vrhbosanski nadbiskup dr. Smiljan Čekada, vrlo razborit čovjek, nije želio imati posebnih okapanja sa matičnom župom Tramošnicom oko otcjepljenja nove župe, a ujedno je htio iskušati spremnost Slatinjana, sav je teret prebacio na njih. Obećao im je da će im dati župnika ako prije sami sagrade crkvu. Meni je na neki način povjerio, danas bi se to reklo «lobiranje» Slatinjana u tom poslu. Tako sam eto jedno vrijeme pripremao osnivanje nove župe u Srednjoj Slatini. Slatinjani su doista sagradili crkvu bez župnika što je rijedak slučaj u našoj nadbiskupiji. Spomenut ću i ovo: Jedan od svećenika ozbiljno je «trznuo» da postane slatinskim župnikom i obećao mi janje ako uspijem to provući u uho nadbiskupu. Koliko je bila moja zasluga ili nečija druga taj svećenik je postao prvi slatinski župnik, ali janje nisam nikada dobio. Danas mislim da bi mi bio dužan jedno poveliko stado jer je janje ostalo živo a prošlo je mnogo godina.

I evo me devetog veljače 2009. godine kod sadašnjeg slatinskog župnika velečasnog Ilije Orkića. Sjedim i slušam: S jedne strane pucketa drvo u kaminu a s druge strane župnik veze sadašnju sliku župe Srednja Slatina poput prekrasnog goblena.

Čitateljima Garevac.net stranice donosim tu sliku iz usta župnika velečasnog Ilije Orkića.:

Srednja Slatina2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ilija Orkić, župnik

Župa svetog Franje Asiškoga

Srednja Slatina

76 237 Donja Slatina, BiH

Tel: 00 387 (0)54 – 65 00 10

Fax: 00 387 (0)54 – 65 00 11

Mob. 00 387 (0)63 342 342

E-mail: slatina7@teol.net

Web site: www.zupa-slatina.net

 

«Župu Srednja Slatina nisam poznavao prije Domovinskog rata. Upoznao sam je tijekom boravka i rada u njoj. Osnovana je 1972. godine. Povijest župe pratimo u diskontinuitetu, znači sa prekidima, od 1623. godine, kada je sigurno postojala kao župa. Prema nekim naznakama i činjenicama može se sa priličnom sigurnošću zaključiti da je postojala i prije turskog vremena, dakle prije 1500. godine.

Prvi put sam u župu došao u kolovozu 2002. godine. Došao sam vidjeti stanje jer mi je nadbiskup rekao da trebam  preuzeti župu i stanovati u njoj. Kada sam došao nisam u župi zatekao ni župsku kuću ni crkvu. Nije bilo ni kamena na kamenu. Bili su samo temelji crkve i kuće, dakle ostaci očišćenih ruševina. Župljani su ruševine očistili u jesen 2001. godine. Jedino je ostao dio župne ograde, i kameni križ na kom su ostale šake razbijenog korpusa. Župa je prije Domovinskog rata, osim crkve, od vjerskih objekata imala dvije seoske kapelice jednu blizu druge. U jednoj su Slatinjani prije rata svakog svibnja i listopada molili krunicu, dok je kod druge održavan blagoslov polja. Obadvije su u ratu porušene.

Nadbiskup me je, dakle, premda je bilo takvo stanje, molio da se ipak nastanim u selu, kako bi svećenikovo prisustvo ohrabrilo ljude na povratak, makar je sve zahtijevalo dodatnu žrtvu. Prije nego sam preuzeo župu došao sam vidjeti kamo me to nadbiskup šalje. Prije nego sam se pojavio u župi tamo je već došao haber da ću ja doći za župnika. Eto, u šali mogu reći da su Slatinjani prije mene znali da sam ja župnik. Bila je to za njih radosna vijest. Prije toga župljani su skupili preko dvjesto potpisa da se žele vratiti u Slatinu i da im treba samo župnik – pastir, a ostalo će biti njihova briga. Nadbiskup, ohrabren tim njihovim izjavama i obećanjima poslao je mene.

Prije mog dolaska  u Srednju Slatinu, službu privremenog upravitelja ili bolje reći povremenog župnog upravitelja obnašao je vlč. Željko Vlajić, župnik iz Čardaka. Budući da je Čardak kao i Slatina bio porušen, razvaljen, uništen, velečasni Željko se nije mogao posvetiti obnovi i gradnji Slatine. I sam je bio u svojim problemima sa župom Čardak. U kojim uvjetima je živio, vidi se iz toga što je jedno vrijeme stanovao – živio u prijeratnom kokošinjcu, gdje je imao samo krevet i stol na koji je mogao staviti svoje knjige. Ipak je velečasni Željko imao nekoliko puta svetu Misu i povremeno je dijelio pomoć Caritasa povratnicima u Srednju Slatinu. Od 01. 09. 2002. župnik sam u Srednjoj Slatini. Od tada vodim knjige i stalno stanujem u župi. Prva sam Misu slavio  01. rujna 2002. na temeljima srušene crkve pod otvorenim nebom. Dok je trajala služba uvođenja u posjed župe, počela je padati kiša. Tada me je dr. Marko Josipović, delegat nadbiskupa, koji me je uveo u posjed župe pitao: «Počinje kiša, šta ćemo sada?» Rekao sam mu: «Sad' ćemo pokisnut'.» Pitao me je imam li neko rješenje. Rekao sam mu: «Ako imaš kišobran raširi ga, ja ga nemam.» No, ubrzo nakon što se začulo Slava Bogu na visini – kiša je prestala a sunce je zasjalo.

Dio svojih stvari dovezao sam u Slatinu par dana ranije. Tad sam i prespavao u Slatini u kući pokojnog Mate Baškarića, koji je poginuo prije rata. Bila je tu njegova supruga i djeca koji su kuću jednim dijelom očistili. Na kući nije bilo stolarije, pa je na  katu kuće u koju sam se nastanio bio najlon a u podrumu septička jama. Srbin koji je tu stanovao, više od šest mjeseci je puštao kanalizaciju u podrum, valjda da kuću dodatno uništi ili jer mu je bilo mrsko očistiti cijevi koje su se od smeća začepile. On je neko vrijeme prije mog dolaska iz kuće iselio ali je u kući ostavio neke svoje stvari, a oko kuće je ostavio strašan nered. I nakon što je otišao pravio je nekoliko puta probleme. Eto, u toj i takvoj  kući sam jedno vrijeme stanovao. Budući nije bilo dovoljno namještaja, na prozor u sobi u kojoj sam spavao postavio sam misnico ruho. Kroz prozor se vidjela misnica sa likom majke Božje. U mislima sam ovako molio: „Gospo sačuvaj me od zla i napada na kuću.“ Držim da je Gospa zaista i štitila sve to vrijeme, pa i ono veče kad je „nepoznati počinitelj“ napao kamenjem na kuću dvadesetak dana nakon što sam doselio.

Crkva i župna kuća, kako sam već rekao, bile su srušene. Porušene su i sve gospodarske zgrade. Po mojoj procjeni ratna šteta na crkvenim objektima je između 600 i 700 tisuća maraka. Od crkvenog inventara ništa nije spašeno. Prema nekim saznanjima koje imam 1992. godine srpske snage su pokupile sav inventar i nekamo su ga odvezle. Što je s tim bilo i gdje je završilo, nije mi poznato. Pokušavao sam preko nekih Srba i župljana saznati što je s tim bilo ali nisam uspio ništa. Jedino što je spašeno jesu crkvene matice: krštenih, vjenčanih i umrlih te knjiga  potvrđenih i urudžbeni zapisnik. To je tih pet svetopisamskih talenata koje sam dobio na početku kada mi je na upravljanje povjerena župa Srednja Slatina. Matice su bile kod prijašnjeg privremenog župnika, velečasnog Željka u Čardaku a on ih je preuzeo  2001. od prijeratnog župnika vlč. Jure Čolića, koji je izbjegao u Slavoniju a poslije boravio u župi Boće – Boderište. Od župne kuće ostao je samo podrum čitav, ali i on pun vode i smeća.

Moja su saznanja bila da su Slatinci dosta privrženi Crkvi. Hvalili su mi se tih dana da su puno učinili za gradnju prve, crkve da su sami, bez svećenika, sagradili crkvu, što mi je potvrdio i velečasni Anto Burić.

SrednjaSlatina1

Od mog dolaska u Slatinu prošlo je šest i pol godina. Kroz to vrijeme župna crkva je stavljena pod krov, iznutra je ožbukana, strop urađen i završen je dekorativni maleraj. Postavljena su četiri vitraja i jedna rozeta. Župna kuća je u potpunosti završena. Ona je rađena  od 2002. do 2004. godine. Na kuću je stavljena fasada i uvedeno centralno grijanje. Svećenik, dakle, ima uvjete za život i rad. Oko crkvenog posjeda podignuta je nova ograda. Nabavljeno je jedno novo crkveno zvono, a vraćeno je, nakon što je provelo 15 godina «u izbjeglištvu», staro crkveno zvono. To staro zvono je saliveno u Hrvatskoj negdje 1972. ili 73. godine. Teško je blizu tristo kilograma i ima jako lijep ton. Devedeset i druge godine, kada je porušena župska crkva, jedan Srbin iz Slatine je zvono odnio svojoj kući. Prema nekim glasinama, istina neprovjerenim, imao je još tri zvona osim ovoga našeg. Držao ih je, pretpostavljajući da će ih kasnije unovčiti. Kada su mu se dogodile neke nesreće u kući, u obitelji, smatrao je to Božjom opomenom i prodao je sva četiri zvona za malo novaca jednom muslimanu. Taj musliman je ponudio zvona svećenicima iz ovog kraja da dođu pogledati ali bez znanja javnosti, bez znanja policije. Turićki župnik, velečasni Vlado Borić, za neki sitni novac kupio je slatinsko zvono. Prepoznao ga je. Držao ga je kod sebe u Turiću i prvih dana kada sam došao pozvao me je da dođem na kavu. Otišao sam. Popeli smo se na toranj i rekao mi je da je to zvono sa moje crkve koja je porušena ali mi ga ne da dok ne napravimo toranj. «Neka tu stoji i zvoni i Bogu služi», rekao je. Kada je slatinski zvonik podignut transportirali smo ga i podigli i elektrificirali 2007. godine. I eto tako od svetog Franje 2007. zvoni sa novim zvonom. Ovo je, računato u kilogramima, najteži povratnik u Slatinu.

Prema procjenama i prema župnoj statistici u župi je pred Domovinski rat bilo oko 990 župljana. Prema civilnim statistikama iz tog vremena u župi je bilo oko 930 osoba. Vjerojatno se radi o tome što popisivači kod popisa nisu uvrstili one Slatinjane koji taj dan nisu bili u Slatini nego su bili na privremenom radu a i jedan dio Slatinjana koji su uzeli njemačko ili švicarsko državljanstvo. Stoga mislim da je realnije govoriti o brojci od 990 nego 930.

Za vrijeme rata nitko od Hrvata nije ostao u Slatini. Bila su jedan ili dva braka gdje su žene bile Hrvatice ali i one su bile iseljene. Slatina je dakle u vrijem rata ostala prazna, ispražnjena od Hrvata. Jedanaesti srpnja 1992. se bilježi kao dan pada Slatine. Taj dan je Srednja Slatina ispražnjerna od Hrvata. Prema evidenciji u Slatini je pred rat bilo 230 hrvatskih katoličkih kuća. Srušeno ili zapaljeno je negdje oko stotinu a sve ostale su bile ili devastirane ili useljene. Od tih useljenika Slatina je bila sustavno uništavana. Useljenici u hrvatskim katoličkim kućama su ili izbjeglice iz Hrvatske i drugih dijelova Bosne ili neki iz okolnih srpskih sela koji su u Slatini našli bolju kuću od svoje i uselili, jer im je rečeno da je to sada njihovo. Useljeno je bilo negdje osamdesetak srpskih obitelji. Kada su Hrvati počeli tražiti i dobivali rješenja o povratku imovine počela su nova oštećivanja kuća i objekata.

Što se tiče mjesta gdje su otišli, izbjegli Slatinjani stvari stoje obako: Oni koji su prije rata imali nekoga u Švicarskoj ili Njemačkoj otišli su tamo. Samo nekolicina je ostali braniti selo. Jedan dio Slatinjana se povukao prema Špionici dok je većina preko Hercegovine otišla u Slavoniju. Neki su pak već prije Uskrsa 1992. izišli preko Bosanskog Šamca u Slavoniju, jer je Šamac pao na Veliki Petak 1992. godine.

U ratu je poginulo desetak - dvanaest osoba. Treba spomenuti i petnaestak onih koji su bili u srpskim logorima, koji su preživjeli. To su oni koji su se bili negdje sklonili, sakrili, ali su ih Srbi nakon ulaska u Slatinu pronašli. Neke od njih odveli su i upotrijebili kao radnu snagu a neke su razmijenili za svoje zarobljenike na drugoj strani.

U Srednjoj Slatini su bili dosta aktivni za Povratak Ilija Bošnjak i Bono Adžamić. Oni su bili u izbjeglištvu u Županji i Osijeku i imali su želju vratiti se. Od ranije su bili jako povezani s Crkvom. Tražili su način kako Slatinu obnoviti i kako se vratiti. Kad se svećenik vratio u Gornju Tramošnicu Slatinjani su bili pomalo ljubomorni. «Tramošnica ima svećenika a Slatina nema» govorili su.

Godine 1998., mislim za Marinu (Svijećnicu), došla je jedna grupa Slatinjanan u  Srednju Slatinu u dva autobusa. Služena je sveta Misa na groblju koju je slavio Nikica Jurić. Pred kraj Mise, bez župnih oglasa i bez blagoslova, morali su pobjeći s groblja jer su ih Srbi koji su se naselili u Slatini i neki koji su za tu zgodu došli, organizirano ili spontano, ne znam, kamenovali i njih i autobuse. Dakle već 1998. jedna grupa se htjela vratiti. Za mnoge Slatinjane ovo je bilo presudno. Ugasila se u njima želja za povratkom i dodatno se pojačao strah. UNPROFOR i srpska policija je kobajagi čuvao tu grupu ali ih je u jednom momentu upozorio da moraju otići. Nešto misnog ruha ostalo je na groblju. I to su Srbi odnijeli i htjeli su to prodati. Smatrali su to vrijednošću koju mogu dobro unovčiti. Sljedeće godine već je bilo malo lakše. Imali su Misu na Sve svete. Godinu dana kasnije imali su Misu i na svetog Franju. Isto je bilo i 2001. kada su slavili Misu na temeljima crkve i tom prigodom pokupili su potpise i predali ih nadbiskupu kad je dolazio u Tramošnicu. Tada im je nadbiskup obećao dati svećenika. Te iste godine napravili su kontejner naselje u zaseoku Gornjani i u njih je useljeno desetak obitelji. U zaselak Polojčane prvi se vratio Anto Mandarić sa suprugom Marom u studenom 2001. godine. Sljedeće godine i u Kraljičane se vraća nekoliko obitelji. U ljeto 2002. bilo je dvadesetak stalnih povratnika. Dolaskom svećenika pojačala se hrabrost i interes vratiti se u Slatinu.

Prema mojoj statistici u Božićnom blagoslovu obitelji prošlog Božića blagoslovio sam 40 kuća. U 35 se živi konstantno i ima 52 stalna povratnika. Tu treba spomenuti i još oko 150 onih koji povremeno dolaze ili su obnovili kuće i dođu preko ljeta 15-20 dana te za Božić. Jedan dio kuća u Slatini je obnovljen vlastitim sredstvima. Najveći dio stambenih jedinica obnovljen je preko vlade Republike Hrvatske kroz njihov program Pomoć Hrvatima u BiH dodjelom građevinskog materijala. Mislim da je na taj način obnovljeno petnaestak kuća. Nešto je pomogla i općina Šamac. Kao dar Caritasa i BHB organizacije (austrijski zemljoradnici) 2002. stigle su drvene kućice. Kroz tu obnovu kuća vidi se interes za povratkom, Moja neka osobna procjena je da će u narednih pet do deset godina broj Slatinjana porasti na oko osamdeset osoba, jer se stanje normalizira. Imamo i takvih slučajeva da uz roditelje koji tu žive, djeca, koja su negdje vani, prave sebi kuće uz roditeljsku.

Dobna struktura povratnika je da su to uglavnom starije osobe. Na području župe je jedno dijete, djevojčica, koja je prošle godine primila Prvu svetu Pričest. Njezini su se roditelji vratili iz Švicarske i sad su u prijevremenoj mirovini. Privrženi su Crkvi.

S vremena na vrijeme u Slatini bude dosta djece, posebno ljeti. Preko ljeta ovdje bude po tridesetak djece koji dođu kod djeda ili bake. Neki roditelji djecu ostave kod djeda ili bake neko vrijeme, a oni se vrate svojim obvezama i poslu. Mnoge obitelji dođu kompletne i tu provedu cijeli godišnji odmor. Za Božić je, recimo, bilo petnaestak djece u selu.

Što se tiče organizacije zdravstvenih usluga, Slatina dijeli sudbinu cijele Bosne i Hercegovine a posebno Republike srpske gdje je organizacija zdravstvene zaštite loša. Tko ima mogućnosti ide u Hrvatsku ili privatnom liječniku. Oni koji su prisiljeni koristiti zdravstvenu pomoć u Republici srpskoj uglavnom su nezadovoljni. Patronažna služba je organizirana na taj način što dolazi sestra Rudolfa iz Čardaka utorkom i vodi brigu o najtežim slučajevima. Ona je u službi Caritasa. Uz patronažnu službu ponekad obavlja službu socijalne radnice tako što malo počisti kuću, izmjeri tlak i tako dalje. Mislim da obilazi desetak osoba u Slatini među kojima su i Hrvati i Srbi.

Što se tiče odnosa vlasti-svećenik treba reći da je 1992.  bilo takvo stanje da su oni koji su nešto htjeli ili tražili dobili po glavi ili ostali bez glave. 2002.-2003.. godine je bilo, kako sam spomenuo, kamenovanja što su, valja priznati, učinili pojedinci nagovarani od starijih. Nakon ljeta 2003. prestali su napadi. Sada trenutno nema većih sigurnosnih problema u mjestu osim što je uništena infrastrukture; ima i puno divljih deponija. Odnosi sa policijom su korektni. Prije svečanijih misnih slavlja policija dođe i javi se župniku, te ponude zaštitu.

Jedno vrijeme smo imali problem sa deponijom mina. Uz naše kuće htjeli su napraviti deponiju za uništavanje minskoeksplozivnih sredstava pa smo se bunili. Uspjeli smo to blokirati.

Još uvijek ima otimačine - sječe šuma. Da pošteno kažem ti koji kradu šumu kradu jednako i hrvatsku i srpsku. Dakle, nije to na nacionalnoj osnovi nego na čisto materijalnoj.

Što se tiče materijalnog stanja župnika mogu reći da je ono prilično skromno. Ja sam shvatio jedno: kao svećenik moram biti zadovoljan s malim. Kad sam to shvatio i prihvatio svaka pomoć, pa ne znam koliko mala bila, za mene je dragocjena . Moram istaknuti da ima priličan broj Slatinjana koji su dobri i plemeniti i vole svećenika.  U svećeniku su prepoznali onoga tko se brine za njih pa mu u skladu sa svojim mogućnostima pomažu. Razumljivo je da svećenik ne može živjeti samo od onih koji su se vratili premda i oni čine koliko mogu. Svećenik u Slatini živi i od onih koji dolaze povremeno i koji pomažu gradnju. Na taj način svećenik pokriva oko trideset posto svojih potreba.

Uz ovo ću spomenuti i dvije austrijske župe, koje su posredstvom velečasnog Filipa Brajinovića i Vrhbosanskog Caritasa dodijeljene kao partneri župi Srednja Slatina. Uz već spomenute župljane i oni brinu o potrebama župnika. Vjernici iz ovih dviju austrijskih župa dođu u Slatinu dva tri puta u godini. A i župnik ode tamo k njima u Austriju. Ovo partnerstvo s vremenom se pretvorilo u prijateljstvo. Osim što pomažu župniku u onim elementarnim potrebama uvijek ponešto prikupe i za gradnju. To su ljudi koji su u tom partnerstvu našli mogućnost življenja autentičnog kršćanstvo. Dvadesetak osoba iz tih župa je došlo pet-šest puta u Slatinu a još pedesetak je onih koji su ovdje bili barem jedanput. Kada su vidjeli stanje u Slatini u njima se rodila želja i svijest da treba pomoći i treba se uključiti u pomoć bilo župniku bilo gradnji bilo samim župljanima, taklo da su pomagali i još uvije pomažu nekoliko projekata socijalne naravi. Kroz ovo prijateljstvo rodila se želja napraviti knjigu da bi na taj način potakli i druge. Knjiga nosi naslov «I daleki putovi povezuju». Željeli smo dakle to prijateljstvo ukoričiti, zapisati ga. Evo tako je ovo naše petogodišnje prijateljevanje okrunjeno jednom knjigom.

Osim u Slatini ovo naše prijateljstvo urodilo je plodom i u njihovoj župi. U ovakvim zgodama uvijek se stvori i poneko novo prijateljstvo. Stoga mogu reći da svećenik u Slatini živi na tri kolosijeka. Dakle, prvi kolosijek su župljani koji žive u Slatini, oni koji su se vratili i oni koji dolaze povremeno. Drugi kolosijek su oni osobni župnikovi prijatelji u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, svećenici i laici, i treći kolosijek je preko spomenutog partnerstva. Na ovaj način svećenik djeluje i obnavlja crkvene objekte, te spram mogućnosti pomaže i povratnicima. I sva tri kolosijeka su važna, što traži puno energije i žrtve.

Na kraju ovog prikaza o nekadašnjem i sadašnjem stanju župe Srednja Slatina napominjem da groblje nije značajnije oštećeno. Možda je oštećen pokoji spomenik od granata koje su tu padale. Prijeratno Srednjo-slatinsko groblje i nije bilo veliko, svega tridesetak grobova.

Što se tiče liturgijskih slavlja u župi se nedjeljom slavi jedna sveta Misa, u župnoj crkvi. Zimi bude dvadeset pet do trideset vjernika a ljeti od pedeset do šezdeset. Neki Slatinjani rado dođu ovdje na misu iz Županje i okolice. Od ostalih liturgijskih događanja, zadnje nedjelje u travnju bude blagoslov polja kojem prisustvuje stotinjak osoba.  Jedanaestog srpnja imamo sjećanje na poginule iz Slatine i ujedno dan progona iz Srednje Slatine gdje također bude oko stotinjak osoba. Na blagdana Svih svetih i Dušnog dana, i tada bude stotinjak osoba. Taj dan mnogi Slatinci odu na groblje Okruglić gdje su se do osnutka župe sahranjivali.

Većina Slatinjana smještena je u Slavoniji: u Županji i okolici, zatim u Đakovu, Našice i Osijek  U Zagrebu je tridesetak obitelji, a u Frankfurtu dvadesetak obitelji.

Dobar dio zemlje se obrađuje. Srbi koji su obrađivali tu zemlju nisu baš posebno vodili računa o toj zemlji pa su se međe proširile. Sada Hrvati koji obrađuju tu zemlju krče te međe. Zamjetna je sve kvalitenija i bolja obrada zemlje. Poznato je da je zemlja ovdje izuzetno kvalitetna.

Mnoga stara prijateljstava između Hrvata i Srba se pomalo obnavljaju. Nema više onih nekadašnjih sukoba ali još uvijek ima tih političkih trvenja.

Pred rat, 1991. u župi je bilo:

KRŠTENJA:  9

VJENČANJA:  4

SPROVODA: 7

 

2008. godine imao sam pet exhumacija, prenošenja pokojnika u Srednju Slatinu. Dakle u Srednju Slatinu se vraćaju i živi i mrtvi. Imao sam i tri sahrane. Dvojica od umrlih su živjeli tu a jedan je dovezen iz Hrvatske. Bilo je jedno krštenje, jedno za prvu pričest i jedno vjenčanje. Dijete za krštenje je donešeno iz Njemačke.

Svake godine u župi organiziramo «Slatinsko sijelo». Ove godine je sedmo po redu. Dali smo mu moto: «Po djelima ćete ih njihovim prepoznati». Kod zadnjeg okupljanja – 2008. godine je bilo preko 800 sudionika. Prvih godina ih je bilo svega stotinjak sudionika, a s vremenom prepoznali su to kao priliku za susret i druženje, te se počeli više odazivati i uključivati.  Srednjoslatinci tom prigodom dadnu svoje priloge, pa goste poslužimo ručkom. U sklopu «sijela» bude kulturnog sadržaja, folklora, sportskih aktivnosti i razumije se, sveta Misa. Željko Jurić, pjevač etno melosa, obično nastupi sa svojim bendom i napravi dobar štimung. Navečer bude večera, sijelo i druženje. Ove godine očekujemo tisuću ljudi . «Slatinsko sijelo» uvijek bude 3. kolovoza. Razlog je osnivanje župe i dan osamostaljenja Župe svetog Franje Asiškoga u Srednjoj Slatini. Dakle, to je dan osamostaljenja župe kćerke od majke župe Tramošnica. A vrijeme je i godišnjih odmora, pa su ljudi slobodni od obaveza i mogu doći.

Evo to je osobna karta župe Srednja Slatina.»

 

Ilija Orkić i Anto Burić