Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  28. travnja 2017.

 

Poratni Garevac: Polupani lonci (13. dio)

21. veljače 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

U jesen, nakon što su poljski poslovi privedeni kraju, za ženski svijet nastupila je sezona priprema za zimu. Uz pripremu voća i povrća za, danas bi se reklo zimnice, jedan od vrlo važnih poslova bio je priprema prediva, kudjelje i lana za duge zimske noći kada će se na sijelima presti, plesti i tkati sve što je potrebno za obući.

Prvih nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata na području cijele novonastale Jugoslavije vladalo je siromaštvo i oskudica. U Garevcu posebno. O tome je već bilo riječi. Naime, u ratu je uništrena marva (stoka), zemlja nije obrađivana kvalitetno, a došle su i obveze davanja državi u (h)rani i stoci. Već je bilo riječi i o tome kako su se tih godina ucviljene Garevljanke borile sa životom. U cjelokupnoj oskudici odrazilo se to i na odijevanju. Novaca niotkud, a trebalo je nešto obući. Ostalo im je jedino posijati i obraditi, proizvesti na vlastitim poljima svojim rukama. U Garevcu se nisu posebno držale i uzgajale ovce. Stoga je vune bilo jako malo. Garevljani su sijali konaplju (konoplju) i lan i to im je bila glavna sirovina za odjeću. Nosile su se košulje, čak i drugi dijelovi odjeće otkani od lana i konaplje. Poznate su bile košulje «prēđe», od kojih su bile dvije vrste: «pređa po pređi» – gdje su i osnova i potka bile od konopljenog ili lanenog prediva i druge, «pređa po pamuku», gdje je osnova bila pamučna a potka od konoplje ili lana. Ove druge su, razumije se, bile cjenjenije i mogli su ih imati samo oni malo imućniji.

Obrada konoplje i lana obavljala se na najprimitivniji način priručnim alatima koje su sami pravili. Već je rečeno kako su se konoplja i lan kiselili a sada je to sve trebalo obraditi. Za obradu konoplje potreblo je bilo imati stúpu, trlicu, pucanj, gribaču i grebene. Stupa je bila napravljena tako da je radila na principu makaza (škare – nožice. Tur. makas. RSR). I donji i gornji dio imao je pola dužine po nekoliko užljebljenja, kontra urezanih da uklapaju. Druga polovica donjeg dijela imala je prorez kroz sredinu kroz koji je kod pokretanja stúpe prolazio gornji dio. Posao na stúpi radile su dvije ženske osobe koje su se izmjenjivale. Jedna je «nabijala» konoplju - «stúpala» a druga je držala snopić konoplje ili lana. Sve ove potrebne alate nije imala svaka kuća pa su se posuđivale u selu od onih koji su ih imali. Za posudbu se nije nikada uzimala nikakva naknada. Selo je živjelo kao jedna obitelj.

Negdje u dvorištu gdje nije bilo trave prostrta je neka stara ponjava. Pri kraju ponjave s obadvije strane udarena je u zemlju po jedna račvaste motke u čije je račve postavljena vodoravna, malo deblja motka na koju se nadlakticama oslanjala žena koja je pokretaka stúpu - «stúpala» ili «nabijala» konoplju. Na ponjavu je sjela druga žena koja je uzela snopić konoplje i stavila ga u otvorene «ralje» stúpe. Žena koja je radila na stúpi nogama je u ritmu, ponekad manjem od jedne sekunde, otvarala i zatvarala stúpu koja je svojim nažljebljenim dijelom prebijala konoplju i tako omogućavala odstranjivanje pozdera (otpaci od lana i konoplje  - na ovim prostorima prezime Pozderac. HER) iz konoplje ili lana. Žena koja je držala snopić konolje, u trenutku kada je stúpa bila otvorena brzinom je izdizala i pomicala snopić od vrha prema šaci i obratno i istresala bi pozder. S vremena na vrije, žena koja je «stúpala» zadržala je otvorenu stúpu da bi ona koja je držala snopić uzela klipić (komadić šibe) i iz žljebova čistila pozder. Dovoljno isprebijani snopić konoplje odlagan je na stranu i uzet drugi.

Konoplja se «stúpala» po sunčanom danu i zagrijana na suncu. Ovaj posao trajao je ponekad i po nekoliko dana u jednoj obitelji.

TrlicaPoslije stúpe na red je dolazila trlica. Trlica se sastojala od dva dijela. Donji dio bila je četvrtasta deblja letva (štafla) dužine sedamdesetak centimetara koja je s jedne strane po dužini bila užljebljena. Suprotnim dijelom od žljeba letva je bila učvršćena za podnicu (dasku) iste širine a dužine oko jednog metra. Drugi dio bila je također letva koja je bila malo duža i taj duži dio bio je obrađen kao ručica (ručka. Lok). Na ovaj dio je po cijeloj dužini bila ugrađena metalna traka koja će kod rada ulaziti u donji užljebljeni dio. Suprotni dio od ručke učvršćen je na donji dio tako da se ručkom gornji dio mogao otvarati i zatvarati, preklapati. Žena koja je radila na trlici otvorila bi trlicu, stavila bi snopić na stúpi obrađene konolje, jednom rukom zatvorila bi trlicu a drugom potegnula snopić prema sebi dok kroz trlicu nije provukla snopić do kraja. Otvorila bi trlicu, probacila snopić natrag i ponovno povukla k sebi. Na taj način odvajala je pozder koji je ostao u konopljenim nitima kod stúpanja.   

Nakon što je sva konoplja «istrličana» slijedila je obrada na gribači. Gribača je bila podnica (daska) duga oko jednog metra i široka tridesetak centimetara. Pri jednom kraju podnice (daske) daske, po širini, bio je čvrsto omotan i ukovan lim širine oko tri centimetra, kroz koji su u tri reda, s vrlo malim razmacima probijeni kovani čavli dužine desetak centimetara koji su imali vrlo oštre vrhove. Napravljena je dakle jedna vrsta češlja koji je imao tri reda zubaca. Na drugom kraju podnica (daska) je imala budžu (rupu) kroz koju se učvršćivala za zemlju. Ispod gribače je također prije obrade prostrta ponjava. Žena koja će raditi na gribači sjela je na zemlju na onu stranu daske na kojoj su bili šiljci, na udaljenost od otprilike jednog metra. Uzela bi jedan snopić, na trlici obrađene konolje, preko ramena bi ga zabacila preko gribače i pri samoj šaci nabila na zupce gribače. Nakon toga bi ga povukla k sebi dok sav snopić ne prođe kroz zupce. Ovim procesom odvajao se i na zupcima ostajao pozder i dio kraćih konopljenih niti. Postupak je ponavljala sve dotle dok nije skoro u potpunosti odvojila pozder i usitnila niti konoplje. Kada je tako obradila više od jednu polovicu snopića, uzela je u ruku obrađeni dio i isto učinila s drugom polovicom. Ove sitne a dugačke niti koplje zvale su se vlas i od njih će se kasnije presti predivo, potka za tkanje. Ovako obrađen snopić vlasa na obadva kraja bi se malo zavrnuo i zvao se pačica (snopić. Lok.). Ostatak konopljenih niti koji je ostajao na gribači išao je na daljnju obradu, na pucanj.

Pucanj je bila obična malo deblja elastična šiba smotana u obliku slova U čiji su krajevi bili spojeni uzicom (nit od debljeg prediva. HER) dužine sedamdesetak centimetara. Kod obrade kudjelje pucanj se postavi na zemlju tako da mu uzica bude gore. Na uzicu se stavi kudjelja i uzica se potegne prema gore, napregne i pusti. Kod trzaja se odvajao preostali pozder. Postupak se ponavljao sve dotle dok se sav pozder ne očisti. Nakon obrade na pucnju kudjelja je išla na obradu na grebene. Grebeni su vrlo Grebenislični gribači i snjima se uvijek radilo u paru, sa dva grebena, s jednim u jednoj a drugim u drugoj ruci. Na jedan greben stavljena je kudjelja a te se drugim zahvaćala i potezala, raščešljavala. Na ovaj način dobivao se «kratki vlas» i kučine (u preradi neobrađene vlasi konoplje i lana HER) i definitivno odstranjivla i najmanja količina zaostalog pozdera. Od kratkog vlasa presti će se manje kvalitetna potka a od kučina kanjura (debelo predivo. Lok) od  koje će se tkati ponjave «kanjurače».

Ovako pripremljen vlas i kučine čekale su one duge zimske večeri kada se išlo na sijelo na kojem su žene i djevojke prele predivo, plele terluke (obojci koji su se nosili na čarapama. Tur. terlik. RSR) čorape i priglavke (vrsta domaće pletene čarape koja pokriva stopalo do gležnja. HER), vezle, a često i krpale ono što se poderalo.

Sijela su uvijek bila skupna. Na njih su dolazile žene i cure koje su znale presti, plesti i vesti. Znalo ih je ponekad biti i desetak. U svojim kućama ostajale su samo one žene koje su imale malu djecu ili su tkale na tkalačkom stanu. Djeca su prije nego se pošlo na sijelo pospremljena na spavanje. Muškaraca srednje dobi neposredno poslije rata nije skoro ni bilo u selu. Ono malo što ih je bilo i neki od momaka koji tu večer nisu planirali poći ašikovati (udvarati se djevojci. Tur. áşįk. RSR), također su organizirali sijela na kojima su uglavnom igrali prstena. Oni najstariji muškarci naizmjenično su se, večeras kod jednog sutra kod drugog, okupili i vrijeme ubijali pušeći duvan «krdžu» i pijuckajući rakiju, u pričama uglavnom iz svoje prošlosti. Ponekad bi domaćin iskoristio sijelo i s tavana (potkrovlja) skinuo koji sepet (koš od šiblja. Tur. seped. RSR) žita (kukuruza) pa bi zajedno komali (krunili). Momci koji su išli ašikovati pjevali bi i cičali kroz selo zadržavajući se pored kuća u kojima je bilo žensko sijelo. Pjesmom su najčešće mamili cure da iziđu.

Žene koje su pošle na sijelo ponijele bi ono što će tu večer raditi a po dogovoru jedna ili dvije od njih i ponijele bi «prst ili dva» gasa (petrojela) u satljiku (stara jedinica obujma, oko 0,8 l. Njem. Saidel. RSR) da tako sa domaćicom podijele trošak. Sjedilo se pri svijeći «gasari» ili «cilindru» kako se u Garevcu govorilo, jer tada još nije bilo i još dugo neće biti struje. Sijela su u prvim poratnim godinama bila vrlo tužna dok su s vremenom postajala sve veselija. Čak se počelo ponekad i pjevati.

PrelaPrela (preslica) kojom se prelo sastojala se od bašljuka (kapuljača, dio preslice na koji se stavlja vuna. Tur. başlik), preslišća i vretena. Bašljuke i vretena u Garevac su donosili i prodavali Kalavrasi (Karavlasi). Na bašljuk se namota vlas, vuna ili kučine, poveže trakom te se stavi na preslišće a ovaj pak zadjene za tkanicu.

Za vrijeme sijela domaćica je ponekad znala poslužiti sjeldžije suvim (suhim) šljivama, ošapom (ošafom – suhim voćem) ili orasima. Kava se nije pila.

Kada bi momci negdje u blizini kuće zapjevali, među curama je nastalo komešanje. Bilo je tu i dogovorenih znakova između nekog momka i cure, zviždukanje ili kašljucanje. Cura koja je prepoznala lozinku – poziv svoga momka, pogledala bi prema materi, a ona bi, ako je bila dobre volje, dala znak da može izići. Ašikovalo se tako da je cura stajala s jednu stranu tarabe (drveni plot oko seoskog dvorišta. Tur. taraba. RSR.), a momak s drugu. Nikada nisu bili jedno uz drugo. Ponekad su bila po tri - četiri para na razmaku od nekoliko metara. Brižne mame bi svaki čas provirivale i kontrolirale kako se ponašaju njihove kćeri. Ponekad bi lupile malo jače vratima ili se nakašljale i tako dale do znanja (k)ćerima da su one tu i da bdiju nad njihovim poštenjem. Eto tako su garevačke mame odgajale svoje (k)ćeri za budući brak. Ni cure ni momci nisu voljeli mjesečinu, jer se onda sve vidi. Kada je koja mama mislila da je za večeras dosta ašikovanja, izišla bi na vrata i rekla: «Mare, u kuću!» i vratila bi se natrag. Komentara nije bilo. Mara bi se nakon nekoliko minuta pojavila u sobi i ponovno prihvatila svoju prelu, sada okrećući vreteno puno brže nego ranije.

Ak se dogodilo da od kašljucanja i pjevanja pred kućom nema nikakve fajde (korist. Tur. fayda. RSR), da cure ne izlaze, momci bi se onda «surovo» osvetili. Porazbacali bi po dvorištu i međi opanke i drvenjake (klompe) sjeldžija koje su ostavili na pragu, na ulazu u kuću, te bi se izmakli i uživali pocikujući i pjevajući dok su žene u mraku tražile svoje opanke. Kazne su ponekad znale biti i drastičnije. Znali su životom platiti zemljani lonci u kojima se kiselilo mlijeko i koji su ostavljeniLonci nataknuti na tarabu da se preko noći izrače. Momci bi ih jednostavno u svom ljubavnom zanosu porazbijali.

Svaka kuća u selu bila je ograđena tarabom visine od oko metar i pol. Na dijelu tarabe koja je bila uz cestu bila je velika kapija (ulaz u dvorište. Tur. kapi. RSR). Kroz nju su ulazila kola i marva (stoka). Uvijek je bila zatvorena. Za ulaz pješaka, odmah uz kapiju, bio je «prijelaz». Na tom mjestu, širine do jednog metra, taraba je bila podrezana do gornje živoke (uzdužna prečka na koju su se prikivale tarabnjače. Lok.). S jedne i druge strane bio je podest da se može prijeći preko prijelaza da se kapija ne otvara. Kada na nekom sijelu cure nisu izašle na ašikovanje, momci su, da se osvete, uzeli neku motku, na nju zavezali staru trulju (krpu), namočili je u fekalije u ćanifi (poljskom zahodu) i time premazali «prijelaz». U ono vrijeme žene su nosile duge suknje. Prelazeći preko «prijelaza» suknjom su pokupije namaz s prijelaza i ponijele kući i ne primijetivši dok nisu ušle u kuću. Kada su osjetile smrad (neugodan miris) počele su se okretati i pokušavale odgonetnuti odakle dolazi. Nije im trebalo puno da zaključe o čemu se radi. Koliko je to koristilo da na idućem sijelu matere puste (k)ćeri kada čuju pod pendžerima (prozorima) pjesmu, kašljucanje ili zviždukanje, ne znam.

Otkano laneno ili konopljeno platno bilo je grubo i neprikladno za uporabu. Stoga je trebalo, prije nego se upotrijebi, smekšati ga i ubijeliti. U ono vrijeme nije bilo današnjih strojeva za pranje rublje ni izbjeljivača, ni omekšivača ni deterdženata. Trebalo se snaći. A snalazilo se tako da se platno stavljalo u parjenicu. Parijenca je bila drvena cijev promjera sedamdesetak centimetara i visine oko jednog metra. Napravljena je na vrlo jednostavan način. Negdje uz rijeku Bosnu otsječena je velika topola ili vrba. Prepilana je na rečenu visinu i sredina joj je izdubljena tako da je ostao obod debeo oko pet centimetara. Eto to je bio preteča današnjeg stroja za pranje rublja. U blizini bunara na zemlju postavljene su podnice (daske) a na njih jednim otvorom prema dolje parijenca. U šupljinu parijenice naslagano je i nagnjeteno novootkano platno. U isto vrijeme stavljen je kotao vode da proključa (u Garevcu se govorilo da provrije). Kada je voda provrila u nju je sasut pepeo od drva (ne od uglja). Tako je napravljena lukšija. Potom je lukšija izlivena u parijencu i sve je poklopljeno poklopcem. Tako pokišeljeno platno ostavljeno je da prenoći. Sutradan je platno izvađeno iz parijenice i dobro isprano. Platno se pralo prakljačom (plosnat komad drveta s drškom kojim se udara rublje kad se pere. HER) i po nekoliko puta ispiralo u čistoj vodi. Nakon toga ponovno je stavljano u parijencu i ponovno ispirano. Proces se ponavljao po nekoliko puta. Kada je tako nekoliko puta popareno i isprano, platno bi se navečer prostiralo po čistom snijegu, kojeg u ono vrijeme zimi nije nedostajalo, da izmrzne. I ovaj proces ponavljao se kroz nekoliko noći. Tek tako obrađeno platno moglo se upotrijebiti za košulje «prēđe».