Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. ožujka 2017.

 

Poratni Garevac: Prodaj tata ispod krave tele (14. dio)

26. veljače 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Svake nedjelje svi Garevljani su išli na misu u župnu crkvu u Modriču. Sela su uglavnom išla na pučku, dok je rana na neki način bila rezervirana za Modričane. Ipak je jedan dio modričke gospode izabrao ići na pučku misu. To su uglavnom bili pjevači koji su za ljubav župniku išli na pučku misu i koji su trebali započimati pjevanje. U modričkoj crkvi odmah poslije rata bilo je svega nekoliko klupa. Većina misara je cijelu misu stajala ili klečala. Onih nekoliko klupa bilo je rezervirano za privilegirane. Naime tko je htio mogao je naručiti da mu se u crkvi napravi klupa. Na njoj je bilo napisano ime i prezime onoga tko je klupu naručio i u nju bi imali pravo sjesti samo oni. Ako njih nije bilo na misi klupa bi za vrijeme cijele mise bila prazna. Razumljivo je da su takve klupe imali samo oni najbogatiji: Perenda Burića, Jozo Stanušić, Matukić, Perići i još njih par. Žene i cure su uvijek u crkvu nosile potkoljenače, koje su prostrle po podu i na njima klečale za vrijeme mise i sjedile za vrijeme propovijedi.

U crkvi se pod pučkom Misom jako lijepo vidjela podijeljenost na selo i grad. U lađi crkve bili su misari sa sela dok su Modričani uglavnom bili na koru. Svake nedjelje, bez izuzetka, odmah poslije podizanja pjevalo se «Zdravo Tijelo Isusovo». U samom svetištu odmah do oltara, bila je klupa u kojoj su sjedili modrički crkveni oci i prakraturi, među kojima se isticao poznati trio Čo – Ši – Ze = Čović, Šironja (Ivica Gagulića) i Zec. Prvu strofu, odnosno samo prve dvije riječi, «Zdravo Tijelo», počeli su pjevači s kora, da bi nakon toga s riječju «Isusovo» i dalje prihvatila cijela crkva. Drugu strofu, isto tako samo prve dvije riječi, otpjevao je s naočalima na vrhu nosa  Šironja – Ivica Gagulića, a onda ponovno prihvatila cijela crkva. Tako su se izmjenjivali sve dok ne bi do kraja ispjevali cijelu pjesmu. Zatim bi župnik zapjevao Pater noster (Oče naš) na latinskom jeziku, jer se do Drugoga Vatikasnkog Sabora misa «služila» na latinskom. Za vrijeme mise skupljale su se četiri «lemuzine» (novčani prilog što se skuplja u crkvi za vrijeme mise. Tal. Lemosina. RSR.) Prakraturi su milostinju skupljali u svoje šešire. Idući kroz crkvu svakih nekoliko koraka izvikivali su: «U ime svete mise!» Drugi: «Za umrle!» Treći: «Za sjemenište!» i četvrti: «Na čast Gospi!» Ponekad su poslije mise znali ponekog prakratura u šali upitati: «Je li išta ostalo u šeširu?» Između svetišta u kojem je bio samo svećenik prakraturi i ministrant i lađe crkve bila je pričesna ograda. Ma koliko crkva bila puna nitko od vjernika nije ulazio u svetište. Na pričest je išlo jako malo vjernika. Dva su razloga takvoj praksi. Jedan je što je u ono vrijeme zapovijed euharistijskog posta bila da se ne smije ništa jesti ni piti (biti na tašte) (prazan. praslavenski: tъščь HER) «od ponoći pa do onog časa kada ćeš se pričestiti!» Drugi razlog je što se u ono vrijeme smatralo da se može pričestiti samo jednom poslije ispovijedi. Za novu pričest trebalo se ponovno ispovijediti. No može se dodati treći: Nije se smjelo pljunuti dok se nešto poslije pričesti ne pojede ili popije. Budući da je misa bila na latinskom, osim čitanja iz svetog pisma, mnogi su, posebno starije žene za vrijeme molili krunicu. Svaka žena je polazeći u crkvu «k misi» nosila očenaše (krunicu). Jedini materijal od kojega su izrađivani očenaši bile su sjemenke akacije. Današnjih vrlo često kič-krunica nije bilo. Poslije Mise mlađi svijet je odigrao jedno kolo a nakon toga svatko je krenuo u svoje selo, pješice, razumije se.

Kada bi došli kući misari bi skinuli sa sebe misne (h)aljine i obukli svenosne. Na brzinu bi na(h)ranili i napojili marvu i ručali. Poslije bi ponovno obukli misne (h)aljine i pošli «u igru», u kolo.

Svake nedjelje poslije podne u selu je na nekoliko mjesta na ledinama igralo kolo. Najpoznatije i najposjećenije ledine bile su Stanušića ledina, gdje danas stoji garevačka pošta i Jagustinovića, koja je bila ondje gdje se danas nalazi kuća pokojnog Perije Peraka. Ako je bilo loše vrijeme kolo je igralo u nečijoj magazi, kojih je u selu bilo nekoliko. Magaze su bile oveće drvene građevine (skladište. Tur. mağaza. RSR). U popodnevnim satima cijelo selo bi se sabralo na tim ledinama. Mladići i djevojke, tek udane žene i tek oženjeni muškarci igrali bi u kolu. Ritam kolu davala je u početku šargija ( vrsta tambure. Tur. şarki. RSR) a kasnije i violina. Momak koji je svirao šargiju imao je na njenom «repaću» kao ukras obješena dva ili tri navezena orasa (oraha). Momci koji su znali pjevati hvatali su se jedan do drugoga ili barem jedan blizu drugoga pa bi s vremena na vrijeme u ritmu kola i zapjevali. U kolu se uvijek pjevalo istom kajdom (melodija. Tur. kaida. RSR) melodijom. Ponekad bi odnekud došla ili u selu smišljena i neka nova kajda koja je onda postala hit među momcima i curama. Djevojke nisu nikada pjevale u kolu. Za vrijeme igranja u kolu sudionici su se držali za mali prst. Nikada punom rukom ili zagrljeni kao u nekim krajevima. Unutrašnjost kola redovito su ispunjavale curice i momčići koji su promatrali kako se igra i tako se učili. Kada se počeo primicati mrak društvo bi se pomalo počelo rasipati. Momak bi namignuo svojoj curi koju je odabrao, što je za nju bio znak da krenu. Išli bi laganim korakom razgovarajući skoro do djevojčine kuće. Tu bi stali i ašikovali dok nije počeo padati mrak. Djevojka bi onda pošla svojoj, a mladić svojoj kući. Dok su mladić i djevojka nedaleko od kuće ašikovali pratile su ih budne oči komšinica, vrebajući svaki trenutak da primijete nešto o čemu bi mogle sutra pričati, a često i oči djevojčine majke. Mladić i djevojka su to itekako dobro znali, zato se nisu primicali jedno drugom a na rastanku nije bilo ni rukovanja ni ljubljenja. Ovisno o tome koliko su bili zaljubljeni jedno u drugo, znali su se obazrijeti i pogledom još jednom ili dvaput pozdraviti.

Mladići i djevojke su znali ašikovati i u noćnim, večernjim satima. Ašikovalo se samo u djevojčinom dvorištu odnosno na kapiji. Kada bi momak došao na prelo, kako se drugom riječi zvalo ašikovanje, nekim znakom, zviždukom recimo, dao je znak djevojci da je on tu. Ona je pak budno pazila kada će čuti taj zvižduk, zamolila je majku da smije izići. Izlazila je tek kada je majka dozvolila. Razumije se da je uvijek prije izlaska dobila cijele litanije savjeta. Otac se nije miješao u to, osim što je morao znati s kim njegova (k)ćer ašikuje. To mu je bila dužna saopćiti majka. Dužinu razgovora momka i djevojke određivala je majka. Ponekad bi provirila kroz prozor ili kobajagi prošla dvorištem po nekom poslu da vidi kako se mladi ponašaju. Kada je majka zovnula kćerku znalo se da je došao kraj ljubavnim razgovorima. Ni jedna majka nije dopuštala da mora kćerku zvati dva ili više puta. Kćerke su to znale i poštivale da ne bi bilo kazne pa da sutra navečer ne dobije dozvolu.

Dok je kolo igralo stari ljudi bi čučali oko ledine, motali duvan ili punili lule, pušili i eglendisali (razgovarali. Tur. eglendže. RSR), a starije žene bi pak obavljale svoj posao: gledale bi kako je koja cura ili momak obučen, tko se do koga uhvatio u kolu, i sve bi to komentirale potiho šapćući. Bila je to jedna vrsta modne revije pred čitavim selom. Djeca ili točnije rečeno muškarčići bi se igrali lovljenja, trčeći oko kola, a ponekad bi istrgnuli maramicu iz ruke koje od djevojaka. Djevojke su naime redovito nosile izvezene maramice koju su poklanjale momcima.

Za udaju i vjenčanje, koje je bilo uglavnom u kasnu jesen kada se posvršavaju svi poljski poslovi, svakako prije prve nedjelje došašća, bile su uglavnom samo one djevojke koje su se tog proljeća «nakitile» ili su ostale neudane od prošle godine.

slinga«Nakititi se» značilo je da je neka djevojka, koja je do tada, kada bi pošla na misu, oblačila obične misne (h)aljine, jedne nedjelje, u kasno proljeće ili u ljeto, pred puk, dakle na pučku misu u Modriču, došla u novoj rozi, kako su se zvale ženske dugačke košulje sašivene od domaćeg platna - uleta, (košulje uletnjače) ručno izvezene i na dnu šlingane, u novom kožušku, zamotana u plišanu šamiju (maramu) i s dukatima pod vratom.

Da bi roza na curi što ljepše stajala trebalo ju je dan prije oblačenja skititi. Za skititi rozu bilo je potrebno dvoje. Redovito je to radila žena, odnosno djevojka i jedno dijete. I jedno i drugo sjeli bi na pod. Dijete bi rozu uzelo za kragnu i dobro nateglo prema sebi. Žena koja je kitila rozu ispružila je noge prema djetetu koje je držalo rozu, položila bi je na noga i uhvatila za donji porub i slagala (rozka Lok.) faltu po faltu kako je bila u pasu nafaltana (narozana), istovremeno vlažeći škropljenjem složene falte. Kada su bile složene potpuno jednake falte rozu bi tako složenu povezala svuda okolo špagom da se ne pobrču falte, pritisnula bi je daskom i teškim kamenjem da se spreša. Rijetko koja kuća je imala peglu. Ako ju je imala onda je to bila pegla na žar koja je u nekoliko subota znala obići cijelo selo. Kada bi djevojka obukla rozu opasivala se ručno tkanom tkanicom. Treba reći da je posebno izrađivana ženska a posebno muška tkanica. Ženska tkankica je bila široka šest do sedam centimetara dok je muška bila nešto šira. Tkanice su se naručivale kod žena koje su bile prave umjetnice u slaganju raznih boja i mustri (uzorak. Njem. Muster. RSR). Mislim da je zadnja žena koja se u Garevcu bavila tkanjem tkanica bila Zorka Ive Jagustina, Ive Mijina. Tkanice su se tkale od finog tankog vunenog prediva u različitim bojama. S prednje strane djevojka je pripasivala pregaču, koja je također ručno rađena od vunenog prediva. I pregača i tkanica bile su pravo umjetničko djelo koje se očitovalo u slaganju boja i različitih motiva. Pregača je s tri strane, dakle osim s gornje, imala rese. To su bili završeci prediva od kojeg je izrađivana, dugački desetak centimetara. Kada bi se pregača opasala onda bi se potpasivala. Djevojke su potpasivale pregaču na jednu a udane žene na drugu stranu. Potpasati znači uzeto rese sa sa sredine pregače s lijeve, odnosno desne strane i zadjenuti ih za tkanicu.

Roza je otpozada sezala do peta od cipela dok je s prednje strane bila desetak centimetara kraća da bi se mogli vidjeti «bobčani» čorapi. Bobčane čorape su pak poseban dio ženske kitnje. Njih su znale plesti samo pojedine žene. Kada bi se plele čarape onda se na svaki recimo deseti kotlac (kotlac je omotaj oko pletaće igle) napravila kvržica od nekoliko raznobojnih bobaka. Bobci su bili male kuglice, veličine dva tri milimetra, probušene kroz sredinu. Izrađivani su u raznim bojama, a materijal od kojeg su izrađivani bio je tvrd poput kamena. Osim ovih malih bobaka izrađivani su i «veliki bobci». Njihova veličina je bila oko pet milimetara. I krupne i sitne bobke djevojke su nosile, osim na čarapama i kao đerdan (ogrlica kao dio narodne nošnje. Tur. gerdan = vrat. RSR) pod vratom.

Rukavi na rozi su sezali do malo ispod lakata i široki. I rukavi kao i donji dio roze završavali su vezom i šlingom. Roza je imala na prednjoj, prsnoj strani pod vratom prorez taman toliki da se kod oblačenja može proturiti glava. Taj prorez se zvao rasporak. Oko njega je također bio vez. Rasporak se završavao pod grlom i zakapčao pulom (pkrugla pločica koja prolazi kroz prorez. Tur. pul. RSR) i punjkom (prorez kroz koji prolazi dugme. Lok.). Kada bi djevojka obukla rozu, pripasala i pripela pregaču, zadjenula je za pojas vezenu maramicu. Oko vrata na rozi bila je izvezena jáka (ovratnik. Tur. yaka. RSR.) koja je bila široka oko tri centimetra i penjala se uz vrat.

Kćeri iz imalo imućnijih obitelji kada su se nakitile vezale su pod vrat struku pravih zlatnika-dukate. Dukati su bili prišiveni – opšiveni (nikada se nisu bušili) na crnu plišanu traku žutim svilenim koncem isprepletenim unakrst preko dukata. Ako je cura bila iz imućnije obitelji vezala bi pod vrat nekoliko malih dukata, «struku», neke čak i po desetak i više, te veliki dukat koji se zvao šorvan. Ako je koja cura koja je svezala dukate bila preponosna i odbijala momke udvarače onda bi joj u kolu zapjevali: «Ne meću se dukati na cvijeće, već na gada koga ni'ko neće!»

nosnja

U sklopu nošnje djevojke koja se nakitila bio je obavezan novi kožušak – ženski  prsluk, izrađen od crvene vrlo tanke mekane kože, ukrašen i s prednje i zadnje strane ogledalcima i šljokicama te cvjetovima izrađenim od drugih boja kože. Kožušci su se naručivali kod posebnih majstora. Na glavi su djevojke nosile šamije (tanki raznobojni rubac kojim žene povezuju glavu. Tur. şame. RSR.) od «duple» svile (nešto poput tankog pliša) koje su podvezivale odpozada. Dakle nisu se zamotavale tako da bi maramu vezale pod bradom, nego na zatiljku. Te marame su dolazile negdje iz daleka, iz Turske ili Italije. Šamije su po rubovima imale uštampane razne šare, najčešće cvjetove. Uvijek su se uzimale marame tamnijih boja, tamno plava, tamno zelena  ili posve, posve tamno crvena. Ako je neka djevojka bila siromašna te nije mogla kupiti cijelu maramu koje su bile dosta skupe, onda bi se sparile dvije siromašne djevojke kupile bi jednu maramu i raspolovile je po dijagonali. Drugi dio nadošile bi obično tamno platno ili glot i tako zamotavale. Ispod marame bile je uredno sapletena kosa u pletenice i za uhom obavezan stručak ružmarina. Jedno vrijeme u modi je bilo za uho umjesto ružmarina zadjenuti kovrčicu iz patkova repa. Zbog toga tada ni u jednog patka nisi mogao vidjeti u repu kovrčicu. U ušima su imale «ušnjake» koji su se mogli kupiti na vašerima (prodajna izložba. Mađ. vásár. RSR). Kod pletenja pletenica djevojke su imale razdjeljak sa strane, centimetar dva od sredine čela pa prema zatiljku. Tek kada su se udale kosu bi razdjeljivale po sredini čela i plele pletenice. Tako se i po češljanju odnosno razdjeljku znalo koja je ženska udana a koja nije. Ni udane žene ni djevojke nikada nisu hodale gologlave. To je u ono vrijeme bilo sramota. Pred sam Drugi svjetski rat rijetko je bilo vidjeti djevojku koja je umjesto šamije nosila krpicu kako se zvalo ranije djevojačko pokrivalo glave. Mlađe udane žene na pletenicama su nosile poćelicu (vezena kapa koja je pokrivala pletenice. Lok.) a preko nje šamiju ili tumbe (bijela ženska marama. Lok.), dok su starije žene nosile kao pokrivalo na glavi «krpe» pod kojima je bio kotur.

krpaBudući da u ono vrijeme nije bilo današnjih kozmetičkih izuma djevojke su, ako je to trebalo, obraze narumenile crvenim papirom pljuckajući u njega i mažući obraze. Bila je to neka vrsta krep papira.

Poseban hit kod djevojaka bile su «škripane» ručno rađene cipele od kože. U Garevcu je ovakve cipele pravio Tokić Pero zvani Frajter (frajt – najniži čin austrougarske vojske – razvodnik. HER.) čija je kuća bila nasuprot garevačkog groblja, točno ondje gdje je danas kuća Franike Jagustina. Majstori koji su izrađivali cipele od boksa (posebno obrađena koža za izradu cipela. amer. engl. prema J. Boxu londonskom čizmaru. RSR) u đonove su ugrađivali nešto što je pri svakom koraku proizvodilo škripanje. Cure koje su imale škripane cipele odgađale su svoj ulazak u crkvu se do samog početka mise. Kada bi u crkvi od glavnih vrata zaškripale cipele, znalo se, ulazi neka cura koja se nakitila. Tada bi se cijela crkva, posebno žene, okrenuli da vide koja je to cura i čija je. Odmah bi, razumije se, krenuli tihi komentari. Pokude i pohvale nošnji. Moda škripanih cipela iznjedrila je i pjesmu: «Prodaj tata ispod krave tele pa mi kupi škripane cipele.» Nakićena djevojka bi, prkosno, ili bolje reći ponosno, pošla ravno pred glavni oltar, svjesna da je cijela crkva gleda.

Neposredno pred Drugi svjetski rat skoro u potpunosti nestala je u Garevcu muška narodna nošnja. Svega dva ili tri starija muškarca nosila su cijelu ili dio ranije muške narodne nošnje. Razlog je vrlo jednostavan. Muškarci su uglavnom radili prljave poljske poslove pa je bilo teško narodnu nošnju održavati na sebi čistu. Muška narodna nošnja sastojala se od dugačkih bijelih gaća šivanih od domaćeg platna, košulje koja je sezala do iznad koljena i prekrivala je gornji dio gaća. Nije se opasivala u gaće. Gaće su se vezale svitnjakom, uskom vrpcom od istog platna kao i gaće i bio je uvučen u porub oko pojasa. Košulja se pak vezala tkanicom ili svitnjakom. Nogavice gaća završavale su u visini članjaka kratkom šlingom ili čipkom, dok je košulja uvijek završavala malom čipkom.

Stariji ljudi su nosili preko ramena kožnu torbicu od debele, tvrde, po rubovima ukrašene kože u kojoj je bio nožem sitno rezani duvan u osušenom mijuru (mjehuru) od neke zaklane domaće životinje, trud (osušena i otkuhana gljiva), kremen i maset. Maset je izrađivan od egeta (mala turpija. Tur. eģe. RSR). Ege, odnosno mala turpija je savijana u elipsu. Maset se naručivao kod seoskih kovača i trebalo je voditi računa da ege ne pukne kod savijanja jer je bio od čelika. U torbi bi se često našla i čakija, zlu ne trebalo, te kod nekih lula ili papirići za duvan. Kada je muškarac htio zapaliti lulu ili smotanu cigaru vadio je iz torbice kremen, kamen koji kod kresanja proizvodi varnice. Na kremen bi stavio komadić truda – osušene gljive. Protrljao bi malo trud s unutarnje strane i kresao dok se iskra ne uhvati za trud. Tada je taj zapaljeni trud malo propuhao ili mahao dok se ne ražari. Tako ražaren trud stavljao bi na vrh lule i pripalio. Mladi ljudi nisu pušili. To je bio ćeif (ugodan užitak. Tur. käyf. RSR) rezerviran samo starcima. Da bi koja žena zapalila, nije bilo ni pomisli. Muškarci su preko košulje oblačili fermen, (prsluk od crnog sukna izvezen crnim gajtanom . Tur. fermene. RSR). Na kaiš (remen. Tur. kayiş. RSR) torbice bio je najčešće privezan uski ručno tkan i načinjan peškir (ručnik. Tur. peşkir, perz. pišgir. RSR). Načinjati značilo je kod tkanja miješati razne boje potke i tako praviti mustre. Na krajevima peškira bila je čipka ili kratka šlinga. Na nogama u muškaraca bili su bijeli čorapi od vune i kožni opanci. Mlađi muškarci su na glavi nosili šešir a stariji fes uglavnom bez «kićanke» za razliku od muslimana koji su na fesu imali kićanku, kiticu od tankog gajtana s vrha fesa do donjeg ruba. No muška narodna nošnja pred sam rat bila se, kako rekoh, skoro u potpunosti izgubila u Garevcu. Mogla se vidjeti samo na starijim muškarcima.