Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. lipnja 2017.

 

Poratni Garevac: Ukrala se Pirizova Mara (15. dio)

7. ožujka 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

           Garevljani su se u pravilu ženili a Garevljanke udavale u okviru svoga sela. Rijetko koji Garevljanin se oženio iz brdskih sela iznad Modriče a svega par iz prekobosanskih, takozvanom «naostrankom». Ova praksa je potpuno razumljiva i nastala je iz čisto praktičnih razloga. Naime, prijevoza u ono vrijeme nije bilo. Kudgod je trebalo poći, išlo se pješice. Tek desetak godina poslije Drugoga svjetskog rata rijetki Garevljani će sebi nabaviti «točak» kako su zvali bicikl. Kasnije ce ih biti na stotine u Garevcu i postat će glavno prijevozno sredstvo kad se pođe na misu, u polje, u školu. Već mala djeca će naučiti voziti «točak». Pošto nije bilo dječjih bicikla vozit će one normalne, muške ali «ispod šipke». Za automobil ili autobus nije se u početku uopće znalo. U rijetkim vremenskim razmacima takozvanom «državnom cestom» kroz Garevac prošao je pokoji stari rasklimani automobil ostavljajući iza sebe oblak prašine. Telefona a pogotovo mobitela nije bilo. Ni po kućama, a pogotovo cestom nije bilo električne rasvjete.

sargijaMomci su navečer izlazili na cestu i hodali kroz kroz selo. Stoga se svaku večer selom čula pjesma i glasno pričanje muškaraca. Ponekad bi znali, njih nekoliko, stajati na nekom od raskršća i po sat i više pjevati tako glasno da ih je čulo pola sea. Mještani iz okjolnih kuća, čim pjesma počne znali su tko pjeva. Ponekad se njihovoj pjesmi pridružila šargija ili violina. Večer je ujedno i vrijeme kada su momci išli «na prelo» – kako se u Garevcu govorilo kada je momak išao kod kod cure. S prela se trebalo vratiti na vrijeme jer je ujutro trebalo poraniti na njivu. Evo to je jedan od razloga ženidbe i udaje u vlastitom selu. Drugi razlog kudikamo važniji, zbog čega su se Garevljna ženili uglavnom iz Garevca je bio što su roditelji itekako vodili računa za koga će se njihova ćer (kći) udati ili koga će njihov sin dovesti u kuću. Posebno se pazilo da se ne oskvrne rodbinska veze čak do u daleka koljena, puno dalja nego je bilo propisano crkvenim zakonikom. Rodbinskom vezom smatralo se i kumstvo. Pored toga vodilo se računa iz kakve je kuće cura i kakva je kuća budućeg zeta. U malom broju slučajeva se riskiralo i išlo u nepoznato.

Kada je riječ o ženidbi ili bilo kojem drugom događaju u selu, treba reći da je sve skupa imalo svoj poseban ritual. Cijelo selo godinama je održavalo taj ritual kao neku svetinju. Sveta im je bila ona narodna poslovica: «Bolje da propadne selo nego običaj.» Takva praksa bila je jedna vrst nepisanog zakona za cijelo selo.

Kada se djevojka jednom nakitila bila je spremna prihvatiti da je neki od momaka prosi za udaju. Jednom nakićena djevojka vodila je itekako računa o sebi i svom ponašanju da se svidi u prvom redu momcima, a preko njih i njihovoj rodbini. Nastojala se dokazati i na njivi i na cesti i u hodu i u govoru. Svaki njezin pokret ili riječ mikroskopski se pratio i analizirao. O odgoju djece posebno ženske, o preporukama o ponašanju, najveću brigu vodile su njihove majke koje su i same prošle razdoblje odrastanja. Na ponašanje su osim majke posebno pazili lajavi seoski, ženski jezici tražeći dlaku u jajetu i jedva čekajući da mogu nekoj djevojci nešto prišiti pa tako nešto novo ispričati komšiluku.

Svaka djevojka nakon izvjesnog vremena ašikovanja, prije nego je bila zaprošena davala je svome budućem zaručniku «obilježje». Bila je to jedna vrst ugovora mladića i djevojke. Kao obilježje davali su se dukati ili nešto od djevojčinih odjevnih predmeta. Išlo je to otprike ovako. Mladić i djevojka bi se ašikujući dogovorili koju večer će dati obilježje. Momak bi za tu zgodu uzeo dvojicu-trojicu svojih prijatelja, također momaka, i u večernje sate pošli bi tiho do djevojčine kuće. Ona bi pak «obilježje» pripremila, ako je odjeća, spremila u borani jastuk, i uglavnom bez znanja roditelja (kobajagi - tobože), negdje iza kuće ili na kapiji, dala svome momku ono što je spremila. Momci bi tada, kada su u rukama imali «obilježje» pociknuli i zapjevali. To je bio znak selu da je neka cura dala obilježje. Uslijedilo je nagađanje, koja je to i čija (k)ćer odlučila te jeseni udati se i za koga. Kada bi budući mladoženja s «obilježjem» došao u roditeljsku kuću nastalo je veselje. Momci koji su sa budućim mladoženjom išli po obilježje ostali bi u mladoženjinoj kući do zore mezeći (meze, zakuska izvan redovnih obroka uz piće. Tur. RSR) i pjevajući.

konjska kola

Nakon što je cura dala «obilježje» slijedila je prošnja ili kako se u Garevcu govorilo: «išlo se na pitanje». Prošnja djevojke odvijala se također po nekim pravilima. Određenog dana u kasnim jutarnjim satima k djevojčinoj kući s nakićenim konjima i u konjskim kolima došli bi prosci: mladoženja, njegovi roditelji i kumovi. Na djevojčinoj kapiji bi ih dočekali ukućani i rođaci djevojke. Pred prosce su iznijeli upaljen fenjer (staklom ili drugačije obložena petrolejska svjetiljka. Tur. fener. Grč. phánari. RSR) i šalili se s njima da su previše uranili, da su pogriješili kuću i slično. Konjima bi donijeli sijena i vode, jer ih čeka još dalek put, tražeći pravu kuću. Nisu ih puštali u avliju (dvorište) dok kum ne plati nekakav mali iznos. Kada su prosci ušli u dvorište pozdravili bi ih roditelji djevojke i uveli su ih u kuću. Prosci su sa sobom nosili nekoliko obaveznih artikala. To su između ostalog: drvena ploska napunjena slatkom rakijom kojom će nazdraviti kada prosidba bude gotova i kumovski kolač, koji je kum, kada bi sjeli stavio na astal (stol. Mađ. asztal. RSR) pred sebe. Tu je bila i obavezna muzička pratnja, šargija (orijentalno žičano glazbalo. Tur. şarki. RSR) i violina. Jer, trebat će poigrati kada posao bude obavljen. O svim spmenutim artiklima trebalo je voditi računa da ih netko ne ugrabi, ukrade ispred njih. A uvijek se tu našlo spretnih mladih žena koje su vrebale i čekale časak nepažnje kuma ili nekog drugog od prosaca. Posebno su prežale da ugrabe kumovski kolač. Ako su ga slučajno uspjele «ukrasti» bila je to sramota za kuma i morao je debelo platiti  da ga vrate jer se djevojka nije mogla prositi bez kumovskog kolača. Kočijaš je morao ostati kod kola jer su «zločesti» prijatelji znali skinuti točak (kotač) s kola, šarage(ograda zaprežnih kola s prednje i stražnje. Njem. Schragen. HER) ukrasti ponjave kojima su zastrta sjedišta ili čak ispregnuti i odvesti konja, ukrasti bič i tako kočijaša staviti na trošak. Svaki ukradeni dio trebalo je platiti prije nego se vrati. Treba spomenuti da ništa od ovoga nije uzimano nasilno, nego na prijevaru u momentu nepažnje i u šali.

fenjer«Obred» prosidbe počinjao je otprike ovako: «Dragi domaćini, mi smo čuli da vi imate (k)ćer za udaju. Mi imamo momka k'o zlatnu jabuku. (Nastavljena je priča i sijaset (mnoštvo. Tur. syjaset. RSR) pohvala na račun budućeg zeta. Po ovim hvalama ispadalo je da ga možeš komotno staviti na oltar umjesto svetog Ante. Ponekad se momak kroz to vrijeme pitao: O kome to oni pričaju). Mi smo, evo došli da vas upitamo (h)oćete li dopustiti da vaša (k)ćer bude naša snaja.» Kada su došljaci saopćili zbog čega su došli i da su domaćini voljni dopustiti svojoj (k)ćeri da se uda za tog momka, počelo je izvođenje pokrivenih cura. Za izvođenje je organizirano pet-šest djevojaka među kojima je i buduća mlada. Ove djevojke bi bile u drugoj prostoriji u koju nije smio nitko ulaziti ili provirivati. Prije izvođenja djevojci bi stavili preko glave nekakav veliki prekrivač koji je sezao do ispod pojasa, redovito bošču (platno četverokutnog oblika u koje se nešto zamata. Tur. bohça. RSR) ili čaršaf (u islamu plahta u koji se umrli sahranjuje. Tur. çarsaf. RSR), tako da se, kada bude izvedena pred prosce, ne zna je li to ona zbog koje su prosci došli ili nije. Pitali bi tada kuma je li to ona djevojka zbog koje su došli. Kum je studirao i tražio pomoć od mladoženje i ostalih prije nego rekne da ili ne. Kada bi rekao da, onda bi ta djevojka uzela ispred kuma kolač i tada bi je otkrili. Ako je to bila prava djevojka ona bi tada zaiskala blagoslov od roditelja i nakon toga pristupila i u ruku poljubila roditelje svoga zaručnika, budućeg svekra i svekrvu. Ako nije bila prava odnijela bi uz vrisku i ciku prisutnih kumovski kolač koji je sada trebalo otkupiti da se može nastaviti prošnja. Da bi kumovi doskočili prijevari ranije su se pobrinuli da među ženama koje će izvoditi sakrivene djevojke imaju špijuna. Danas se to zove «krtica». Ta osoba će kumu, kada djevojka bude izvedena dati znak je li to ona prava. Žena špijun bi se, po dogovoru s kumom, recimo, nakašljala ili kihnula što je bio znak kumu i proscima da je to djevojka koju prose. Ili, do tada se ta žena ne bi pojavljivala u sobi gdje su sjedili prosci i gdje je uvođena djevojka, nego bi se pojavila tek kada izvedu pravu djevojku. Ova vesela predstava znala je potrajati jako dugo.

Djevojka koja je bila isprošena trebala je sa svojim budućim mužem poći kod župnika na zaruke ili kako se govorilo na «prstenovanje». Tadašnji Crknveni Zakonik tražio je da vjenčanje bude u župi zaručnice, što je uglavnom i bilo. No znalo je biti i obrnuto. Prije nego će doći na prstenovanje momak koji je bio iz druge župe je od svoga župnika trebao izvaditi Dopustnicu. Na dopustnici je stajalo: «Ime i prezime momka, (Marić Marijanu) imena roditelja, (sin Mate i Ane r. Matijević) datum i župa rođenja, (rođen 22.02.1922 u Modriči) ovim se dopušta da si traži zaručnicu izvan područja svoje župe.» Kada su došli «na prsten» mladenci su polagali ispit iz vjeronauka. Bila je velika sramota ako su zaručnici bili vraćeni zbog nepoznavanja glavnih istina vjere i molitava. Za djevojke nije nikada bilo problema dok se to ne može reći za sve mladoženje. Prije prstenovanja odjednom se znao naći u rukama mladoženje nekakav molitvenik, što do tada nije bio običaj. Prije mladenaca koji trebaju doći kod župnika na prstenovanje morali su doći roditelji i jednoga i drugog. Išli su uglavnom očevi. Trebalo je, naime, s vlastitim župnikom vidjeti račune, podmiriti nobet (obveza uzdržavanja župnika.Lok. Negdje se to zove lukno) i dati ostale dažbine koje je tražio mjesni župnik. Ako se nisu izmirila dugovanja, posebno ako nije plaćen nobet za sve godine unatrag, nema prstenovanja. Ovaj susret župnika i roditelja mladenaca često se pretvarao u pravo nadmudrivanje i pogađanje. Očevi su željeli proći što jeftinije, a župnik je nastojao izvući što više. U prvim poratnim godinama nobet se uglavnom davao u naravi: žito (kukuruz) (p)šenica, iz brdskih sela drva ili sijeno, jer su mnogi župnici imali kravu ili konja. Nakon izmirenih dugovanja i prstenovanja slijedila su tri navješataja, oglasa, nedjeljom na koncu pučke mise.

Kroz tri nedjelje kada su mladenci navješćivani djevojka je kod crkve poslije mise «kupila milošću». Tih nedjelja djevojka je u društvu majke i krsne kume pa i poneke tetke ili strine, pred crkvom poslije mise po zemlji razastrla «bošču». Bio je to oveći bijeli stolnjak. Na njega su njezina rodbina donosili i stavljali svoje darove. Darove su donosile samo žene. Kada bi neka žena stavila dar na bošču, poljubila je mladu i čestitala. Darivali su se ručni radovi, šamije (marame), vezeni i šlingani jastuci i neizbježan kolač u obliku srca sa ogledalcem u sredini. Ovom kolaču su se posebno radovala djeca koja su živjela u kući gdje je živjela i udavača. U jesenjim mjesecima znalo je po nekoliko djevojaka iste nedjelje «kupiti milošću». I tu je odmah bilo tema za buduće priče. Istog dana poslije podne,premda nije bilo telefona, cijela župa, odnosno sve žene, je znala koliko je koja cura skupila milošće, tko je što dao i tako dalje. Kada dođe kući s milošćom djevojka i njezina majka su dobro pregledale i upamtile tko je što darovao, jer je to trebalo kasnije uzvratiti. Poslije toga djevojka je kolače i šećerlame (bonbone. Tur şekerleme. RSR) davala djeci. Djeca bi pak uz vrisku i ciku trčkarala avlijom (dvorištem) pokazujući jedno drugom što su dobili.

Da se vratim još jednom na «obilježje». Znalo se dogoditi, istina rijetko, da se djevojka ne uda za momka kome je dala obilježje. Ako je ona kriva raskidu «ugovora» momak nije morao vratiti obilježje, makar kako vrijedno bilo. Ako je pak momak kriv, bio je dužan djevojci vratiti ono što je dobio kao obilježje. Redovito ga nije vraćao on nego je poslao po nekoj ženi.

Ovdje sada treba spomenuti biskupijsku zabranu «samodošlosti» koja je uvedena u Vrhbosanskoj metropoliji na šestoj dekanskoj konferenciji 1925. godine. U Odredbi o samodošlosti stoji: «Samodošla je svaka djevojka ili udovica, koja u svrhu udaje prijeđe ili se dade dragovoljno odvesti u kuću zaručnikovu ili njegove rodbine ili uopće na mjesto gdje može bez osobite zapreke općiti sa zaručnikom.»

Ista Odredba o samodošlosti župnicima je nalagala: «pred jesen i prvih dana iza Nove Godine, neka župnici u crkvu pozovu samo roditelje i za udaju i ženidbu, zrele djevojke i momke, pa neka ih otvoreno pouče o svetom sakramentu ženidbe i o strašnim posljedicama onih zloraba što se čine u našim selima prigodom upoznavanja momka sa djevojkom...» Ova zabrana se odnosila, dakle samo na seoski dio župe a ne na grad i gradski dio. Poznato je da je zabranjeno voće uvijek slađe od onoga dozvoljenog pa su se zato samodošlosti često događale. Momak koji je doveo samodošlu, bio je na neki način više cijenjen među momcima, zbog nekakve svoje umješnosti i hrabrosti, nego drugi momci. No bilo je tu ponekad i drugih razloga. Jedan od njih je i taj što su se u sklapanje budućega braka znali umiješati roditelji. Djevojka je željela poći za jednog momka, a roditelji su begenisali (svidjeti se. Tur. beğendi. RSR) i namijenili joj drugoga, kojeg ona nije voljela. Čest razlog ovakvom stavu roditelja bio je imetak - grunt. Ako je cura bila iz bogataške obitelji roditelji bi joj namijenili sina iz bogataške obitelji. Jer, sramota bi bila da se ona, bogataška kći, uda za nekog fukaru (siromah. Tur. fuqarā. RSR) i tamo odnese miraz (pokretna i nepokretna imovina koju žena donosi u brak. Tur. miras. RSR). Naime, garevačke cure bi kod udaje dobivale od roditelja komad zemlje koji je glasio na njih i nikada nije prepisivan na muža. To joj je bila nekakva sigurnost za «ne daj Bože». One pak, kada su dobile miraz odricale su se kod ostavinske rasprave nakon smrti roditelja udjela u ostalom imetku.

Pedesetih godina zbio se slučaj da se jedna kulačka kći zabavljala s momkom skromnijeg imovinskog stanja. Išli su dugo i spremali se na ženidbu. I doista su bili pravi par. Najednom je selom pukla vijest da se ta djevojka udaje za jednoga kulačkog sina s kojim nikada nije ni stala. Možda ga čak nije ni poznavala. Ovaj događaj bio je tema ženskih sijela tijekom nekoliko sljedećih godina.

Treba spomenuti i još jedan banalan razlog samodošlosti. Poslije rata u Garevcu je bilo jako malo radnosposobnih osoba. Uglavnom su to bile žene. Fizički rad se cijenio. Stoga bi roditelji ponekad odugovlačili udaju (k)ćeri da ne izgube jednog radnika na njivi i u polju. Djevojka je pak razmišljala: ja moram ionako kopat', bilo ovdje bilo tamo kamo ću se udati, pa ću onda rađe kopati tamo gdje ću imati svoga voljenog. I otišla bi kao samodošla. Garevljani su za curu koja je otišla kao samodošla govorili «ukrala se». Dakle da ispuni svoju želju i uda se za voljenog momka djevojka bi odlazila noću, odnosno bila odvedena kao samodošla. Posebno puno samodošla je bilo na dane vašera (sajam. Mađ. vásár. RSR) kada su djevojke otišle s momcima njihvim kućama umjesto da se vrate svojim. Bilo je čak i takvih slučajeva da je djevojka već bila prstenovana – zaručena s jednim momkom, a poslije ode kao samodošla, pobjegne, za drugog. To je onda bila bruka i sramota za onog momka koji je bio prstenovan sa odbjeglom djevojkom. Znalo je zbog toga doći i do tuče. Svakako, roditelji odbjegle djevojke i nesuđenog zeta godinama poslije toga  «nisu se pazili».

Samodošlost se događala u večernjim satima. Momak koji je nakanio dovesti samodošlu organizirao bi svoje kolege i u dogovoru s djevojkom došli bi krišom do njezine kuće. Na dati znak, zvižduk recimo, djevojka bi pobjegla od roditelja i s momkom otišla njegovoj kući. Kasnije kada su bili u modi «točkovi» - bicikli, momak bi za nju dovezao rezervni bicikl na koji će sjesti i čim prije pobjeći. Djevojka je sa sobom ponijela najnužnije od odjeće koja će je joj trebati. Kada je djevojka već napustila roditeljsku kuću, momkovo društvo ciknulo je i zapjevalo kroz selo. Kada je selo čulo vrisku, pjesmu i ciku odmah bi konstatiralo: «Eno, neka se ukrala ili je dala obilježje!». Uslijedila je, za lajave jezike, besana noć dok ne saznaju koja je to cura otišla i za  koga. Kako bi im u ono vrijeme dobro došli mobiteli da prije zore što više saznaju i reknu. Ali, eto, nije ih bilo pa su morale čekati svanuće. Nastale su tada u selu rasprave tko je kriv što je cura otišla kao samodošla: njezini roditelji, njegovi roditelji, momak ili cura. Baba Luca bi tu diskusiju prekinula jednostavnim argumentom: «Ćukovi ne trče dok kuja ne digne rep!» Više nije bilo priče. U ono vrijeme poštivalo se mišljenje starih žena.

Samodošlost, premda je bila crkvena zabrana za ženidbu lokalnog karaktera, nikad nije svrstavana u ženidbenu zapreku «otmice» koja je predviđena kanonom 1089. Naime ovim kanonom zabranjena je ženidba u slučaju da je ženska osoba prisilno odvedena u svrhu sklapanja ženidbe. U slučaju samodošlosti nikada nije bilo te prisile.

Činom samodošlosti nastala je sada nova situacija. Ako su se roditelji djevojke ipak složili s udajom kćerke, tada bi momkovi roditelji išli «na mirbu» s djevojčinim roditeljima. Ponijeli bi milošću i otišli k djevojčinoj kući. Ispričali bi se roditeljima djevojke prebacujući svu krivnju na mladost. Ujedno su se dogovorili, uz ostalo, kada će očevi otići kod župnika i kako se tamo ponašati. A oni su pak znali što ih čeka. Župnik je već bio nabrušen nestašlukom koji su mladi počinili. Slijedile su litanije pogrda i kazne koje je propisivala već spominjana Odredba o samodošlosti. Prema Odredbi, djevojka koja je otišla kao samodošla morala se bezuvjetno vratiti u kuću roditelja. Ako je župnik bio uvjeren da roditelji neće dopustiti da se samodošla uda za momka kojem je otišla, a nemaju razloga za to, može dopustiti da se vrati u kuću nekog od rodbine, a roditelje će u međuvremenu pokušati nagovoriti da se ne protive njezinoj udaji. O točnom ispunjavanju odredbe, odnosno da li se djevojka vratila kući roditelja, župnika je morao izvješćivati seoski prakratur koji je bio imenovan za to selo. Prema Odredbi o samodošlosti župnik je dužan odmah izvijestiti Nadbiskupski Ordinarijat «o zlu koje se dogodilo» a odmah sljedeće nedjelje poslije pučke mise o tome obavijestiti i puk i zajednički izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu kao zadovoljštinu za učinjeni grijeh. Uvijek je bilo i takvih župnika koji su htjeli biti «veći katolici od Pape» pa su u svojoj revnosti išli i dalje. Tako su neki, kada se dogodio čin samodošlosti, zvonili mrtvačkim zvonom – u jednu stranu, kao što se zvoni kada netko umre. Negdje sam pročitao da je jedan župnik čak naručio mrtvački sanduk, (kovčeg. Tur. sandüq. RSR) postavio ga u crkvu i tražio da samodošla, dok se čitao njezin ženidbeni navještaj, mora leći u mrtvački sanduk koji je za tu zgodu iznesen na sredinu crkve.

Tek nakon što se djevojka vratila u roditeljsku kuću, mladenci su išli na prstenovanje. Kada su ispunili ono što odredba propisuje i kada su došli kod župnika, bili bi pošteno izgrđeni, a tada su i župnik i mladenci zatražili oprost od samodošlosti. Kada je odobrenje, odnosno oprost došao počeli bi navještaji kroz tri nedjelje na kraju pučke mise.

U Odredbi o samodošlosti dalje stoji:

«Vjenčanje samodošle ima se obaviti u crkvi kod pobočnog oltara, izvan mise, a zaručnica ima da bude kod vjenčanja bez duvaka» (svadbeni veo - koprena. Tur. RSR).

Odredba dalje kaže: «Roditelji i svi odrasli ukućani djevojke, koja je u sporazumu s njima odvedena u tuđu kuću kao samodošla, zatim svi roditelji i odrasli ukućani u kojih je u kuću u sporazumu s njima dovedena djevojka, kažnjavaju se ovim crkvenim kaznama:

-  Nijedna od spomenutih osoba ne može se pripustiti da bude kum ili kuma kod svetog Krštenja ili kod svete Krizme kroz tri godine nakon počinjenog prekršaja.

-  Nijedna od gore spomenutih osoba ne može kroz tri godine da bude kod vjenčanja kumom, djeverom ili djeverušom.

-  Kroz tri godine ne smije župnik obaviti godišnjeg blagoslova u kućama iz kojih je djevojka odvedena ili u koje je bila dovedena.

-  Osobe iz ovakvih kuća ne mogu biti crkveni oci ili prokuratori (prakraturi).

-  Osobe iz takovih kuća nemaju mjesta u posebnim crkvenim klupama a ako su klupe oni sami napravili imadu se ukloniti iz crkve.»

Već je ranije bilo spomenuto da su u crkvama postojale posebne klupe u kojima su sjedili prakraturi, crkveni oci i odličniji, bogatiji vjernici. U mnogim crkvama imućniji župljani su mogli napraviti klupe u kojima su imali pravo sjediti samo oni koji su napravili te klupe. Često su na tim klupama bila ispisana imena onih koji u njima smiju sjediti za vrijeme mise. Ako njih nije bilo nitko drugi nije smio sjesti u njih i bile su prazne za vrijeme mise. Redovito su ove klupe bile negdje do sredine crkve. Nikada u drugoj polovici. Dakle u slučaju samodošlosti ove klupe je trebalo maknuti iz crkve. To je bila velika sramota i povod seoskim pričama. U to vrijeme nije bilo ni radija ni televizije pa su glavne teme bile o onom što se događalo u selu ili što je parok rekao «iza oltara».

GALAMIO PAROK SA O'TARA
UKRALA SE PIRIZOVA MARA.

Novim zakonikom Katoličke Crkve dokinute su sve odredbe – zabrane partikularnog – mjesnog prava pa tako i zabrana samodošlosti.