Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  26. lipnja 2017.

 

Odbaciti mržnju - prihvatiti se molitve

8. ožujka 2009.
Razgovor sa bivšim Garevačkim župnikom vlč. Ilijom Matanovićem

Matanovic_IlijaVlč. Ilija Matanović šesti je Garevački župnik  koji je sigurno najteže dane svoga svećeništva proveo u Garevcu. Tri je pune godine, poslije ratnih stradanja, iz pepela podizao župni dvor i crkvu, doživljavajući pri tome mnoge neugodnosti, prijetnje i strahove. I uspjelo mu je obnoviti župnu kući i većim dijelom župnu crkvu. A onda je premješten u Skopaljsku Gračanicu kod Bugojna, a god. 2006. u Kopanice. Zamolili smo našeg bivšeg župnika za razgovor o njegovom djelovanju u Garevcu, ali i o njegovim sadašnjim aktivnostima, na što se on rado odazvao.

 

Djelovao si tri pune godine  u Garevcu, poslije ratnih stradanja kada u selu skoro i nije bilo ni jednog Garevljanina. Da li se možeš prisjetiti kako je izgledao Tvoj prvi dan u Garevcu?

Sjećam se kao sada onog toplog lipanjskog dana. Iz prekrasnog ambijenta vječnog grada Rima, doseliti se u tada tako prljavo selo, bez igdje ičega. Sjećam se, puna sam dva sata sjedio pod onom vrbom ispred župske kuće i zurio u nebo moleći neko rasvjetljenje. Što i kako ovdje raditi? Ježio sam se na pomisao da noć dolazi i treba se zatvoriti u porušenu kuću u podrumu, a nemaš s čime zatvoriti se. Nema vrata, nema prozora, nema ništa  - samo sablasne zidine zjape i one još više čovjeka straše.

Sutradan je bio patron župe Garevac - Marija Majka Crkve. Imao sam dekret u džepu, ali nikome ništa govorio nisam. Pustio sam neka se drugi ispucaju što imaju reći. Za vrijeme mise samo sam Gospu molio: Ti znaš najbolje, sve moje nevolje, pomozi me!

Mjesec dana sam putovao svaki dan Vidovice – Garevac dok nisam stavio rešetke na prozore podruma i vrata na podrum da se barem mogu zatvoriti. Uoči Iline 2000 g., blagdana moga nebeskog zaštitnika, i supatrona Garevca prvi puta sam noćio u župi i od tada se nisam micao do premještaja u rujnu 2003. godine.

Sreća je moja bila da sam imao dosta ljudi poznatih u vojsci HVO, pa su mi izlazili u susret koliko su mogli. Dali su mi 10-tak kreveta i dušeka, od svoje kuće dovezao sam sve deke i pokrivače što sam imao i tako opremio  krevete za prespavanje onih koji se zateknu tu u Garevcu, a nemaju svoje, a nitko tada nije ni imao svoje osim Pere Kaića, a u njegovu kuću se nisam htio useliti, iako je doduše nudio.

Možda sa ove distance vremena, i iz perspektive grada i normalnog života, to se čini jednostavnim. Želio bih da se svatko stavi u tu ulogu, prostora i vremena, okolnosti i poteškoća, pa da si zamisli moj položaj tu. Nitko se nije u Garevac uselio, a da mu prozori nisu bili polupani kao dobrodošlica, a na crkvi su 12 puta napravili klasičnih razbojstava - kriminalnih djela, bez ikakvih kasnijih pravnih posljedica. Kada sam vido da se u »zakon» ne može pouzdati uzeo sam sam obranu u svoje ruke i dobrano sam uspio.

 

Za tri godine si iz ruševina podigao župni dvor i župnu crkvu u Garevcu. Svi koji su tih dana dolazili crkvi mogli su te vidjeti u radnom odijelu, u znoju i prašini. Što ti se iz toga vremena najviše usjeklo u sjećanje?

Da, za mene je to Gospinu čudio u Garevcu i čudo Gospino u mome životu. Marija Majka Crkve me tri puta pratila kroz život. Prvo: Boderište (župa Boće) u ratnom i postratnom vremenu, obnova, odnosno potpuno nova gradnja crkve i stana za svećenika u Boderištu, a crkva je Marija Majka Crkve. Drugo: Moj boravak u Rimu bio je u Colegium Maria Mataer Ecclesiae – Marija Majka Crkve, i Treće: Garevac. Istina u tri godine totalna obnova i namještenje župne kuće sa svim što je potrebno za život. 80% obnove crkve koja je bila, kakva je bila. Svakako da je lakše graditi novo, nego u postojeće temelje izlivati nove. No išlo se i radilo se. Na kući su se ispočetka istakli sami Garevljani koji su u grupama dolazili i po tjedan dana ostajali raditi i živjeti u Garevcu, što je bilo odgojno, nije nikome glava otkinuta, dakle kada mogu oni, drugi su mogli reći: možemo i mi. Izredalo se konakdžija u kući za 3 mjeseca rada 239. to se ni hotel u Modriči u ta doba nije mogao pohvaliti sa tolikim prometom. Ali u nas je bio hotel sa 5 zvjezdica: 1. nema struje, 2. nema vode, 3. nema izlaska iz kuće iza 20 sati, 4. nema izlaska na sokak 5. možete napasti kada tko hoće. Bogu hvala i to se preživjelo i mirno zimu 2000./2001. preturilo sa dosta hladnoće i snijega, ali dosta ranim proljećem.

Crkva je bila puno teži zalogaj i moralo se sa firmom poslovati. Tako smo sklopili ugovor sa Krivajom-Zavidovići da uredi kompletno krovište. Ništa na svoju ruku radio nisam, nego uvijek je bilo osoba iz odbora za gradnju i jasno konzultacije sa Ordinarijatom u Sarajevu.

Kako su ljudi radili tako je i za mene radni dan počimao, svakako nešto ranije. Ako sam odmolio svoje što moram moliti izjutra, navečer jednostavno ne bih mogao od umora, a i nema svjetla, a pod svijećom ne vidim. Zato sam ustajao u 5,30 sati, a misu slavio u 7 sati i onda rad. Ako sam ja mogao, mogli su onda i oni koji su došli nešto pomoći, opravdati taj razlog svoga dolaska.

Ponoćka u crkvi, pokrivenoj i unutra ožbukanoj, slavljena je 2001. god. Jasno ne u crkvi nego u vjeronaučnoj dvorani pored crkve jer nije bilo koga koji bi ispunili onako veliku.

Najteže mi je bilo i to pamtim i to ću pamtiti do groba što se počelo potklipljivati i stvarati jedna klima nepovjerenja i zavisti između doseljenih Garevljana u selo i onih koji nisu imali volje ili hrabrosti to učiniti ili su iz lakoumlja svoje prodali. Počelo je pucati po svim šavovima. Duša me je bolila kada mi je policajac iz Modriče pričao što sve ljudi brbljaju kod one drvenjare-kontenjera-trgovine kod pruge. Uzimao sam to sa rezervom ali sam se u to uvjerio da je bila istina. To me boli i bolit će me.

 

Kada se danas prisjetiš tih godina provedenih u Garevcu, što te je najviše ožalostilo?

Ražalostilo me to što ovom svijetu nitko ne valja. Zbilja sam se upeo iz petnih žila da pokažem i dokažem suprotno onome što su nam svi prorokovali.

Htjedoh skupiti, Garevce, djecu tvoju kao kvočka piliće, ali se nedadoste, radije odoste kod kobaca i jastrebova i tamo biste žrtve svoga ideala i svoje svetinje. To boli. Nikada nikome nisam rekao da mora nešto dati, nikada nikome kukao nisam. Nemam sada u detalje sve podatke, ali znam da je negdje 250.000 DM Garevačkih novaca ondje uloženo, a sve ostalo je mukom i ljubavlju dobrih ljudi sa strane pa i barem nekakvom zaslugom tadašnjeg župnika.

I kruna mog razočaranja jest nepozivanje me na blagoslov crkve. To me boli i to će me peći do groba, a siguran i u grobu radi nezahvalnosti moga puka.

 

Kako vidiš budućnost katoličanstva u Bosanskoj Posavini?

Budućnost katoličanstva u Posavini je ista kao u budućnost Garevca. Ne budemo li shvatili da smo samo sebi prijatelji i da sami sebe možemo i moramo pomoći, nas neće biti. Odbaciti mržnju, zavist, osvetu, zlopamćenje jednih prema drugima, a onda, bezbel prihvatiti se Očenaša - krunice i obiteljske molitve, iznad svega brojnije obitelji. Mi smo svećenici i biskupi u BiH zube istrošili govoreći o ovim problemima, ali je nažalost sve naišlo na kamenito tlo. Zašto? Pitam se i sam.

 

U Garevcu nisi samo gradio i dušobrižnički djelovao, već si se bavio i spisateljskim radom! Kroz tri godine izdao si četiri broja župnoga lista Novi Garevac! Pisana Ti riječ leži na srcu!

Zupni listU Garevcu je trebalo raditi na svim frontovima. I gradnja, i to malo jadnog pastorala, ali sve je bilo kao u najnormalnijim župama, i mise, i križni putovi, i obredi Velikog tjedna i polnoćke, i krštenja čak se i 1 krizma organizirala. Sve funkcioniralo, doduše sve minijaturno, ali je išlo. Trebalo je jasno gradnji dati prioritet. Ali da se bude otvoren, transparentan, trebalo je nekako doći do svijeta sa informacijom. Razasuti su na sve bijele strane svijeta. Zato sam smatrao potrebnim nekakvo glasilo početi izdavati da nas poveže. Tako se rodio Novi Garevac. Neki su ga prihvaćali, neki mu se radovali, obilato ga širili i pomagali, a kao i uvijek i svagdje, dobar dio ga je i bojkotirao i sabotirao. To je sudbina svake pisane riječi. Ali sa ove distance gledajući, ne kajem se i ne žalim truda u to uložena i opet bih isto učinio što se tiče novina-glasila.

Moj pisani rad nije od jučer. Od sjemeništa u Dubrovniku, uređenje novina Koraci, do bogoslovije, pokretanje časopisa Mladi teolog, pa u Rastičevu na Kupresu lista Povezanost, te u Boću za vrijeme rata tri broja Napretkovog kalendara i eto u Garevcu četiri broja Novog Garevca.

Rasijanih člančića po raznim našim glasilima diljem domovine ostalo je nezabilježeno.

Ozbiljnije djelce izašlo je prošle godine Isuse, ljubim te, životopis sv. Šime Vidovačkog, te ovih dana izlazi iz tiska Povijest Crkve 1 dio, a do Uskrsa treba izaći Pobožnosti puka Božjega, praktični molitvenik. Za sve je trebalo vremena, truda, a i novca da ugleda svjetlo dana i bude na korist onima kojima je namijenjeno.

 

Proučavao si život i djelovanje Vrhbosanskih petrovaca. Suradnik si djela o pokojnim svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije „Gdje su oni stali mi nastavljamo“ objavljeno u lipnju 2007. god. Kojim si vrhbosanskim svećenicima iz prošlih vremena posvetio posebnu pozornost?

Nakon skidanja tereta Garevca sa moje pastoralne brige, dao sam se u dublje proučavanje  znanosti. Prvo sam završio Arhivistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a sada trenutno pohađam drugu godinu postdiplomskog studija crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tema magisterija je Osoba i lik i pisano djelo dr. Dragutina Kambera, a doktorska teza je dr. Draganović u našoj povijesti.

To su dva velikana naše lokalne povijesti koji su premašili svjetske granice. Različiti su komentari o njima ali neutemeljeni. Treba pročešljati za Draganovića barem 1500 stranica materijala i za Kambera isto toliko da bi se moglo nešto o njima reći. Nažalost kako naši ljudi vole vjerovati svemu i svakomu, a ne svomu, zato se je i takva slika uvriježila.

Treba samo napomenuti jednu činjenicu da nikada «Blajburg» ne bi bio poznat, tako kako je, da nebi dr Draganovića, da patnje Katoličke Crkve u SFRJ nikada zapadni svijet ne bi upoznao da ne bi dr. Kambera. Životni mi je cilj tu dvojicu orijaša Bosansko-hercegovačkog katoličanstva osvijetliti i onda se i sam kod njih preseliti.

Kroz ova dva lika prepleće se i treći «sporni» lik dr. Ivan Šarić, nadbiskup vrhbosanski o kojemu se po novinama tako paušalno iznose povijesne «činjenice».

Kratko je ovo vrijeme i mjesto nije za dublje analize svega ovoga ovdje rečenog, ali Bože dana, bit će i prilika za nešto duže razmišljanje.

 

Sve posjetitelje Garevac.net pozdravljam i blagoslivljam želeći sretne dolazeće blagdane proljeća - Uskrsa.