Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  22. svibnja 2017.

 

Razgovor s preč. dr. Zdenkom Spajićem

12. ožujka 2009.
Promicanje solidarnosti zahtijeva traženje onoga što nam je zajedničko, a ne isticanje onoga po čemu se razlikujemo

Spaic_ZdenkoPreč. Zdenko Spajić se rodio u Gradačcu (s prebivanjem u Garevcu) 1968. Osnovnu školu je pohađao u Donjim Kladarima, a odazivajući se na Božji poziv biti svećenik srednješkolsku izobrazbu je stekao u Zadru. Teologiju je diplomirao u Innsbrucku. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije je zaređen ratne 1994. godine.

Sredina ožujka ove godine u Crkvi u Hrvata je znaku solidarnosti: Hrvatski Caritas u tjednu između druge i treće korizmene nedjelje, od 9. do 15. ožujka, provodi akciju "Tjedan solidarnosti i zajedništva sa Crkvom i ljudima u BiH", a treća korizmena nedjelja se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji obilježava kao nedjelja svećeničke i međužupne solidarnosti. Koliko ovaj pojam ima duboke korijene u kršćanskoj tradiciji i praksi i kako se ostvaruje u našem konkretnom životnom okruženju razgovarali smo s preč. dr. Zdenkom Spajićem, dekanom Vrhbosanske katoličke teologije koji je od 2004. do 2008. bio kancelar Vrhbosanske nadbiskupije i ujedno vodio nekoliko biskupijskih projekata a između ostalih i fond svećeničke međupomoći.

Preč. Spajiću iako se pojam solidarnosti dosta koristi i u svakodnevnom govoru, koji je ustvari njegov sadržaj?

Ideja solidarnosti se nalazi na prvim stranicama Biblije gdje se govori o stvaranju čovjeka na sliku Božju, davanju zemlje na upravljanje, obrađivanje i podvrgavanje. Svaki čovjek je stvoren na sliku Božju, s jednakim ljudskim dostojanstvom. Možda je ideja solidarnosti najbolje sažeta u Božjem pitanju Kajinu: „Gdje ti je brat?“ Oprečni stav se nalazi u Kajinovu odgovoru: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ Ideja solidarnosti se provlači kroz čitavo Sveto Pismo i cjelokupnu kršćansku tradiciju.

Međutim, koncept solidarnosti se počinje razvijati u kontekstu socijalnog pitanja koje je potresalo industrijalizirani svijet. Poznato nam je da je „divlji“ kapitalizam s naglašenom idejom individualnoga prouzročio kao reakciju socijalizam s naglašenom idejom kolektivnoga. Gledano iz naše perspektive, niti je prihvatljiv prenaglašeni individualizam koji zanemaruje zajednicu, niti prenaglašeni kolektivizam koji zanemaruje pojedinca. Katolički odgovor je solidarnost cijeloga čovječanstva u kojem dobro svakoga pojedinca ovisi o dobru svih.

Ukratko, solidarnost proizlazi iz svijesti da cjelokupno čovječanstvo tvori jednu obitelj djece Božje stvorene na Njegovu sliku, da su stvorena dobra namijenjena svima i da drugoga treba prepoznati kao sebi jednaka te iz te svijesti djelovati za zajedničko dobro i dobro drugoga. Ona se nameće kao još veća nužnost u ovom našem globaliziranom svijetu u kojem međuovisnost ljudi i naroda postaje sve očitija. U tom se svijetu ne možemo na Božje pitanje „Gdje ti je brat?“ izvlačiti kajinovskim protupitanjem.

Koliko sličnosti imaju «solidarnost» i «milostinja»?

Sv. Toma Akvinski svrstava milostinju, zajedno s dobročinstvom i bratskom opomenom, u vanjske efekte ljubavi. Ukoliko davanjem milostinje ne idemo za ponižavanjem drugoga, ona je svakako izraz solidarnosti, ali se ne mogu izjednačiti. Jer solidarnost je nužna i među onima koji ne mogu jedni drugima dati baš ništa doli prepoznavati u njima sliku Božju. Ali ublažavanje ljudske bijede, ne samo iz svoga suviška nego i iz najnužnijega, dio je učenja i prakse Crkve od najranijih vremena, čak ako je nekada potrebno prodati nešto od crkvenih ukrasa (usp. SRS, 31).

Možemo li kazati da među Hrvatima ima solidarnosti?

Ako imamo na umu stvarno značenje solidarnosti, ako je shvatimo kao krepost, onda je solidarnost nešto što treba živjeti, ne samo u odnosu na pripadnike svoga naroda nego sa svakim ljudskim bićem. U nekim aspektima odgovor na Vaše pitanje je zasigurno potvrdan. Međutim, moglo bi se navesti i puno primjera gdje smo zakazali. Uzmimo samo primjer korupcije u društvu. Za nju nisu krivi samo oni koji primaju mito, nego i oni koji daju. Netko će „riješiti“ svoj problem pomoću mita, ali cijelo društvo će dugoročno ispaštati.

U dosadašnjim je dvjema korizmenim akcijama Hrvatskog Caritasa ukupno prikupljeno 6,6 milijuna kuna za projekte Caritasa BK BiH i projekte iz područja socijalne skrbi. Možemo li kazati da su onda ove akcije bile uspješne?

Uspješnost Tjedna solidarnosti se ne može mjeriti samo iznosom prikupljenoga novca. Držim da je ta akcija svakako uspješna jer pomaže buditi i promicati svijest o potrebi solidarnosti s ljudima o kojima ne razmišljamo baš svaki dan. Takve akcije razbijaju egoizam čovjeka i sklonost da se zatvori samo u svijet svojih potreba. Istovremeno pomažu drugima, kako materijalno tako i na razini temeljne ljudske potrebe za osjećajem prihvaćenosti.

Prema Vašem iskustvu, koliko stvarno Hrvati u Hrvatskoj imaju svijest da su jedan narod s Hrvatima u BiH?

Mogli bismo se pitati i koliko su svjesni članovi BBB-a i Torcide da su pripadnici istog naroda. Naša situacija je malo specifična. Jedna žena je to ovako definirala: „Kad smo bili u Bosni, onda smo bili Hrvati. Kad smo došli u Hrvatsku, onda smo postali Bosanci.“ Obje situacije povlače određene probleme za sobom. Biti Hrvat u Bosni, značilo je uglavnom biti definiran kroz Drugi svjetski rat te time kao potencijalni neprijatelj. Biti „Bosanac“ u Hrvatskoj znači biti definiran geografskim podrijetlom i s time povezanim predodžbama. U obje definicije nedostaje jedan od bitnih elemenata pojma pripadnosti jednom narodu a to je baštinjenje zajedničke kulture i svih onih elemenata koji utječu na njezino formiranje. Velika je odgovornost narodnih i vjerskih vođa te intelektualnih krugova promicati tu svijest kako se ne bismo izgubili u globalizacijskim procesima.

Nerijetko se čuju govori kako se, nakon posljednjeg rata, u BiH osjeća napast stalno očekivati od nekoga pomoć. Dijelite li to mišljenje?

Mislim da možemo razlikovati dvije faze našega stava u pogledu pomoći sa strane. Jedna je bila pasivna tijekom rata kada je svijet, videći naše nevolje, velikodušno slao pomoć za naše preživljavanje. Sada je, čini mi se, nastupila jedna druga faza u kojoj mi aktivno tražimo pomoć za realizaciju pojedinih projekata. Iako je ekonomska situacija u našoj zemlji takva da teško možemo ostvariti te projekte bez pomoći sa strane, treba biti svjestan opasnosti da se to pretvori u strategiju opstojanja koja može blokirati aktiviranje naših vlastitih potencijala. Neće biti dobro ako, poput Kikaša u „Prosjacima i sinovima,“ jednoga dana zaključimo da „mi nismo prosjaci od nužde, nego od zanata.“

U Domovinskom ratu mnogo je Hrvata iz BiH dalo svoje živote za obranu Hrvatske. Što danas Hrvati iz BiH mogu ponuditi Hrvatskoj?

Kadgod je riječ o interakciji dviju osoba ili skupina, samosvijest i uvažavanje drugoga su pretpostavke bez kojih nema plodne suradnje. Drugi može od nas dobiti najviše kada smo mi ono što jesmo. No susret s drugim zahtijeva i preispitivanje vlastitog ponašanja, koliko dosljedno živimo proklamirane vrijednosti, ali isto tako i preispitivanje samih vrijednosti. Tako nastaje jedan dinamički proces u kojem obje strane mogu napredovati. 

Vi ste rodom iz Bosanske Posavine. Osjećate li da je upravo na području Vaše rodne grude Hrvatska zakazala?

Nerado govorim o tim stvarima, ali držim da ne treba postavljati pitanje odgovornosti Zagreba izvan konteksta odgovornosti Sarajeva. Je li i tko se trebao više boriti za Bosansku Posavinu, prepuštam drugima da rasprave.

Vrhbosanska nadbiskupija obilježava Nedjelju svećeničke solidarnost. Što to znači i postoli li među svećenicima solidarnost u praksi?

Ako mislite na Nedjelju solidarnosti (3. korizmena), onda je to nedjelja solidarnosti među župama i vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije. Svećenici su oni koji organiziraju proslavu toga dana. Glede svećeničke solidarnosti, držim važnim ono što blagopokojni papa Ivan Pavao II. uči o solidarnosti, a to je da je jedno od njezinih sredstava stvaranje institucija pomoću kojih će se solidarnost ostvarivati. Svaki svećenik ima dovoljno potreba u okvirima svoje službe da se može zatvoriti samo u te okvire i zaboraviti da možda ima i većih potreba izvan njegovog svijeta. Dok sam vodio fond svećeničke solidarnosti, mogao sam se uvjeriti da je većina svećenika u ovoj Nadbiskupiji spremno sudjelovala u međugeneracijskoj solidarnosti. Neki od njih su jedva krpali kraj s krajem u opustošenim župama naše Nadbiskupije, ali su spremno izdvajali svoj doprinos u ovaj fond. Vjerujem da bi se institucionaliziranjem solidarnost među svećenicima mogla proširiti i na neka druga područja života. U nekim stvarima to čak pravednost zahtjeva.

Postoji li solidarnost među narodima u BiH?

Ako pođemo od toga da solidarnost počiva na onom što nam je zajedničko, bojim se da moramo ustvrditi kako je malo solidarnosti među narodima ove zemlje. Promicanje solidarnosti bi zahtijevalo traženje onoga što nam je zajedničko a ne isticanje onoga po čemu se razlikujemo. Naravno da je vjerski, kulturni i nacionalni identitet važan, ali očuvanje vlastitoga identiteta ne mora i neće biti ugroženo promicanjem solidarnosti. Naprotiv, to nam samo može pomoći da ga potpunije živimo. Problem često predstavlja činjenica da se vlastiti identitet ne gradi na vrijednostima zajednice kojoj pripadamo nego na potenciranju mogućih negativnosti i opasnosti koje dolaze s druge strane. U takvim okolnostima najbolje prolaze oni koji su dobro plaćeni za minimum uloženoga truda. Održavanje takvoga stanja lako postane cilj nositeljima tih službi. A jedino opravdanje za te službe jest promicanje općega dobra. Čini se da je najveći napredak ostvaren u broju izjava, deklaracija i sporazuma kojih ima već toliko da su se počeli nazivati po selima. Nadilaženje ovoga mučnoga stanja, u kojem pate obični ljudi svih vjera i nacija, te stvaranje uvjeta u kojima će svaki pojedinac i zajednica moći nesmetano živjeti svoj identitet i raditi za promicanje boljitka, zahtijeva ljude s vizijom i širinom koji će povesti narode ove zemlje iz ekonomske bijede i društveno-političke uspavanosti u koje sve više zapadamo.

Katolički tjednik