Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  29. travnja 2017.

 

Poratni Garevac: Karike kod Marike (16. dio)

26. ožujka 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Garevac je poslije Drugoga svjetskog rata imao samo jedan dućan, zvali su ga Vran(j)kića dućan, koji je stajao na mjestu gdje je kasnije Perija Stanić izgradio svoju gostionicu «Trenk», u kutu između glavne ceste i one što ide prema Čardaku. U tom dućanu su bili najnužniji artikli za domaćinstvo koji se nisu mogli proizvesti na njivi: «gas» kako su tada zvali petrolej, sol, šečer, šibice, Garavljani su govorili krese, a drvce šibice zvali su praljak, papirići za motanje cigareta, poneki metar beza (pamučno platno. Tur. bäzz. RSR) i basme (šarena pamučna tkanina. Tur. basmak. RSR), malo više «glota» (glatka meka pamučna tkanina, najčešće crna. Njem. glatt. RSR) od kojeg su Garevljanke šile suknje, kecelje i reklje (rekla – dio slavonsnke narodne nošnje. Njem. Röcklein. RSR) i najnužniji seoski alati. Sve garevačke žene pa i mnoge djevojke odmah poslije rata svakodnevno su oblačile crninu, (glotane suknje, kecelje i reklje i crne šamije – marame) «rušeći se» za poginulima u Burića štali. (Rušiti se – tugovati za nekim. Lok.). Nekoliko godina poslije rata u dućanu će se pojaviti i cigarete koje su odreda nosile nazive jugoslavenskih rijeka: Drina, Drava, Sava, Ibar, Morava...Sve ostalo što se nije moglo kupiti u Vran(j)kića dućanu kupovalo se u susjednoj Modriči gdje su se održavala dva pazarna dana u tjednu, utorak i petak. Utorkom je bila i «muška» i «ženska» pijaca a petkom samo ženska. Na dan «muške» pijace, dakle utorkom izgonila se stoka na prodaju, što je bio muški posao pa se zato zvala muška pijaca. Žene su iznosile i prodavale «smok» (kravlje proizvode), jaja i povrće i utorkom i petkom pa se zato zvala ženska pijaca. Ove dvije pijace imali su svoj odvojeni prostor. Ženska je bila na istom mjestu gdje je i danas, a muška oko tristo metara od ženske na cesti koja je pored starog modričkog groblja i svinjaca vodila u Garevac prije nego je pored današnje asvaltne baze napravljena nova cesta prema mostu na rijeci Bosni. I na muškoj i na ženskoj pijaci znala se uvijek naći na prodaji po koja litra rakije koja se prodavala na čokanje (staklena trbušasta bočica oko 0,1 l. Tur. çokal. RSR). Kada bi netko pazario neko marvinče onda bi onaj tko je prodao častio kupca čokanjom rakije.

Poslije Drugoga svjetskog rata vodio se strogi popis sve stoke koju je neko domaćinstvo imalo. Da bi se mogla imati stroga kontrola svaki komad stoke koji se izgonio na pijacu morao je biti prijavljen i morao je imati «pasoš», Garevljani su govorili «pašoš». U toj «osobnoj marvenskoj iskaznici» bili su uvedeni podaci za pojedini komad stoke. Tako je bila rubrika o kojoj vrsti stoke se radi, (govedo, svinja...) spol, težina, boja, te karakterističan znak prepoznavanja ako ga je imalo (bez roga, bez repa, probušeno uho, ćoravo na jedno oko i tako dalje). Kada je koji komad stoke prodan vršio se prijepis. Tako su poslije prodaje Zekonja i Brezonja te Perava i Milava promijenili svoje mjesto boravka koje je upisivano u općinskoj upravi odnosno mjesnoj zajednici. Više se računa vodilo o teladima nego o ljudima.

Na ženskoj pijaci, kako rekoh, prodavali su se uglavnom mliječni proizvodi: svježi i sušeni sir, mlijeko i kajmak, jaja i povrće, žive i zaklane kokoši. Za domaćice je poseban problem bio kako u ljetnim danima sačuvati svježinu mliječnih proizvoda da se ne užesti kako su govorili za pokvareni kajmak i sir. Kažu, i istina je da je život najbolja škola, s tim da nikada ne znaš u koji razred ideš. Naime, u to vrijeme nije bilo zamrzivača i frižidera pa je trebalo snaći se kako sačuvati svježe, posebno kajmak splavljen između dva pazarna dana a ponekad i duže. To se rješavalo na vrlo jednostavan ali i dosjetljiv način. Splavljeni kajmak ili svježe usireni sir, ponekad i svježe mlijeko stavljali bi se u posudu, pretežno u zemljani lonac i na palamaru (dugo uže, kojim se brod veže za obalu. Tur. palamár. RSR) ili motki spuštali u bunar do same vode. U takvom ambijentu sir i kajmak sačuvali bi potpuno svježinu kao da su sada splavljeni ili usireni. U poratno doba nekoliko domaćinstava služilo se jednim bunarom za uzimanje vode za piće, pranje (h)aljina i druge potrebe pa evo i za čuvanje svježine smoka. Znalo je ponekad biti u bunaru dva-tri palamara na koje su bili obješeni lonci. Kasnije je skoro svako domaćinstvo u svom dvorištu kopalo bunar za vlastite potrebe.

Kod kopanja bunara u cijelom Garevcu voda je bila na dubini deset do dvanaest metara. Poslije rata nije bilo betonskih cijevi koje su se kasnije koristile za bunar pa su bunari zidani kamenom. Kamen za bunar dovožen je iz Gornjih Riječana istim sistemom kao što su dovožerna drva – po desetak zaprega isti dan išlo je po kamen. Kod kopanja bunara kada se došlo do vode na dno rupe u vodu postavljen je donji santrač napravljen od zdrave hrastovine. Bila je to višekutna rešetkasta cijev promjera oko 80 centimetara. Rešetkasta je bila zbog toga da može propuštati vodu u «rezervoar». Na santrač se nastavljao zidati okrugli kameni zid sve do vrha. Širina bunara bila je, što se išlo naviše sve veća, tako da je na vrhu bila između metar i pol i dva. Ovakvom načinu zidanja pribjegavalo se zbog toga da bi se smanjila opasnost zasipanja bunara. Kada je bunar bio ozidan do nivoa zemlje postavljao se gornji santrač. On je bio u obliku četvrtaste cijevi i bio je malo širi od širine bunara. Napravljen je od hrastovih dasaka i potpuno zatvoren da slučajno ne upadne mačka, pas ili kokoš ili, ne dao Bog, dijete. Gornji santrač je bio visok oko metar i pol. Preko gornjeg santrača postavljen je čekrk (naprava na kolo kojim se voda izvlači iz bunara. Tur. çikrik. RSR). Svega dva ili tri bunara u Garevcu neposredno poslije rata imali su đeram (Garevljni su govorili đerma umjesto đeram) (duga poluga za koju se veže kabao kojim se izvlački voda iz bunara. Tur. germe. RSR) Jedan đeram je bio u uglu Stanušića ledine, pred kućom Joze Stanušića, Matukića, drugi je samo za svoje potrebe imao Pero Burić, Perenda i treći je bio u Andrićima kod kuće Širokanove.

Mlijeko se kiselilo na prirodan način u zemljanim loncima. Niti je bilo, niti se dodavalo mlijeku bilo što da ubrza kiseljenje. Zemljani lonac je u sebi zadržao toliko kiseline od prošlog kiseljenja da mu nije trebalo dodavati ništa. Nakon kiseljenja lonci bi se prali običnom, uvijek samo hladnom vodom i nataknuti su na tarabu da se ocijede. Redovito se nisu ostavljali preko noći na tarabi jer bi nestašni momci koji su se noću vraćali «s prela» znali porazbijati lonce posebno pored kuća u kojima je bila cura kojoj roditelji još nisu dozvoljavalai da «ašikuje».

Svaka bosanska čaršija imala je barem jedan, a neke i dva godišnja vašera. U Modriči i okolnim čaršijama vašeri su bili vezani uz crkvene blagdane. U Modriči je vašer bio  na Malu Gospu (Rođenje Blažene Djevice Marije), u Šamcu na blagdan svetog Luke, u Odžaku na svetog Ivu (Glavosjek sv. Ivana Krstitelja), u Gradačcu na blagdan svetog Antuna Padovanskog.

Za vašer se pripremalo po nekoliko tjedana a u nekim slučajevima i dva-tri mjeseca. Stoka koju je trebalo goniti na vašer morala je biti ugojena i čista. Kako sam već spomenuo goveda su po dva tri mjeseca bila na jaslama u Gornjem polju preko Bosne i tamo timarena i bogato osoljavana i hranjena. Krave se nisu tog dana ujutro muzle da imaju što veće vime. Djeca su mjesecima štedjela odnekud dobiveni sitniš da se mogu dostojno proveseliti na vašeru, često daleko od očiju roditelja i kupiti neku dragu i željkovanu sitnicu. Cure i momci  danima su pripremali što će obući. Domaćice su pak obilato napunile korpe sirom, kajmakom, jajima i ostalim da izbiju koji dinar za ono što im treba kupiti za kuću. Taj dan je bila rijetka prilika kupiti neke stvari koje se nisu mogle naći na pijaci svakog pazarnog dana. Na vašer su dolazili proizvođači vrlo često iz dalekih mjesta i donosili svoje proizvode. Jedino na vašeru se mogao kupiti kožušak za curu koja se namjeravala nakititi, prava kosa kovanica i dobra belegija, orma (oprema) za konje, kožni bičevi, posebno onaj s kićankom (resa od debljih vunenih konaca koja služi kao ukras. HER), šporet «fijaker», dobra brezova metla za metenje dvorišta, bakarna oranija za topljenje čvaraka, lijep šešir, britva i još mnogo, mnogo toga. O svemu tome trebalo je voditi računa i zapamtiti, jer kada vašer prođe, onda je kasno.

Interesantno bi bilo na dan povratka s vašera sjesti prek kuću Petra Jurilja ili Čustinu, koje su bile prve na ulazu u Garevac iz Modriče i promatrati što su sve Garevljani kupili na vašeru i što nose svojim kućama. Petar Jurilj je to doista i činio sjedeći na niskoj klupici pod vinogradom, promatrajući i pomalo nakiljajući (šaljivo izazivati) prolaznike. Netko je na ramenu nosio jaram, netko kovu (kantu) za bunar, netko testiju, netko smotanu štrangu (debelo uže. Njem Strang. RSR), netko novu šargiju, netko bešiku, nadajući se uskoro prinovi u ovitelji. Nitko nije išao praznih ruku. Ako ništa drugo nosio je poveliku lubenicu. Djeca su pravila galamu, pokazivali jedno drugom što su kupili i puhala u pišće (pištaljke) koje su kupili. Neki su pak zbog viška popijenih čokanja rakije svaki čas mjerili koliko je cesta široka, idući od kanala do kanala.

Pokoja cura na dan vašera nije potrefila put svojoj kući nego je umjesto u Garevac s momkom otišla u Gornje Kladare ili se neka odlučila ostati na konaku u Garevcu umjesto produžiti u Donje Kladare. To su bile samodošle.

Osim što je vašer bio dan obavljanja poslova to je ujedno bio i dan zabavnih događanja. Bilo je tu nekoliko stalnih točaka koje su se ponavljale svake godine. Na prvom mjestu treba spomenuti famoznu Mariku.  

Budući da nije imala dostojne konkurencije, Marika je zasluženo, godinama, bila prva ikona modričkih vašera. Po boji kože, očima i kosi ćaća joj je, a možda i mater, vjerojatno bili negdje iz Anatolije, a ona je pak u Bosni ostala kao kulturna baština iz turskih vremena. Da li joj je doista bilo ime Marika ili nije, ne znam. Nisam joj zavirivao u krsni list. No ona je sebe tako zvala i svi su je kao takvu znali, pa nek' joj bude. Kako je dolazila i odakle je dolazila, nitko ne zna. Dan uoči modričkog vašera, rano ujutro, osvitala je svake godine na istom mjestu. Pratnja su joj uvijek bila tri velika kartonska kofera sa pokidanim ručkama i «iščašenim» bravicama, povezani debelom špagom. U njima je bila sva Marikina toaleta i  bogatstvo i sve što je potrebno da počne s poslom. Na sredini prostora gdje će se zabavljati vašerdžije na ženskoj pijaci udarila je u zemlju desetak kolčića u krug i spojila ih špagom. Krug je bio u prečniku desetak metara. Na sredinu je postavila jedan okrugli niski podij od dasaka koji je na sebi imao desetak rupa u koje je postavila drvene klinove visine dvadestak centimetara. Na drveni podij između klinova poredala je nagrade koje će kasnije dijeliti takmičarima. Bilo je tu malih ogledalca, dvije tri čakije, dva tri noža s futrolom, desetak češljeva raznih boja: crvenih, žutih, plavih, crnih, svakakvih. U sredini su bile dvije tri boce nekakvog pića, nekoliko kutija cigareta Ibar i Drava. Kofere je stavila u jedan kraj ovoga kruga, za koji je uredno svake godine plaćala placarinu, i jednim okom stalno bdjela nad njima da joj tko ne drpi nešeto. Jer i tada je kao i danas bilo lupeža koji su se na lak način željeli dočepati nečega tuđeg. Već poslije podne uoči Male Gospe Marika je, šepureći se u svom krugu kao paunica počela izvikivati svoj promidžbeni slogan: «Karike kod Marike. Tko nabije taj dobije!» Glas je imala takav da joj nije trebao razglas a ipak se čula do pola čaršije.

Marika je bila pozamašna žena, stotinjak i koji kilogram više. Stomak joj je svake godine izgledao kao da će odmah čim prođe Mala Gospa roditi trojke. Svake godine bila je u istoj drečavoj, šarenoj, širokoj haljini iz koje bi se mogle sašiti barem dvije normalne. Oko vrata je u vrijeme posla imala obješenu SMB vojničku torbicu u koju će tijekom posla trpati čobansku crkavicu, koju su čobani uštedjeli od zarade čuvajući tuđa goveda i kradući od matera jaja i prodajući u seoskom dućanu. Naime, glavni Marikini mušterije biti će dječaci, koje je nosila luda želja da osvoje čakiju ili onaj nož s koricama.

Marika je jako mnogo držala do svoga vanjskog izgleda kao i svaka poslovna žena. Uvijek je imala nakarminjene usne, s tim da se po svoj prilici nije šminkala pred ogledalom, pa je karmina bilo i na brkovima koji nisu bili baš mali, posebno onaj desni gdje je svoje mjesto pod suncem i pod Marikinim nosom našla i jedna bradavica obrasla dugačkim crnim dlakama. Oko vrata je uvijek nosila po nekoliko đerdana (ogrlica. Tur. gerdan = vrat. RSR) od raznobojnih krupnih bobaka, na obadvije ruke po nekoliko jeftinih narukvica i na svakom prstu barem po jedan prsten, jačešće aluminijski.

Za vrijeme posla u ruci je držala desetak drvenih karika promjera desetak centimetara. Karike su imale svoju ustaljenu cijenu. Takmičari su s prostora izvan špage bacali karike pokušavajući ih «nabiti» na jedan od onih drvenih klinova ili na bocu pića. Rijetko tko je uspijevao. Onaj tko je uspio mogao je birati što će uzeti: čakiju, nož ili češalj. Piće je mogao dobiti samo onaj tko je kariku «nabio» na bocu. Nije trebalo proći puno vremena da se oko Marikinog «poslovnog prostora» okupi gomila znatiželjnika i potencijalnih takmičata. Marika je bila vrlo odgovorna prema poslu koji je radila pa nikada nije dopustila da dvojica takmičara bacaju karike u isto vrijeme da ne dođe do sukoba i svađe čija se karika «nabila». Strogo je vodila računa da tko, dok baca karike, ne zakorači na njezin teritorij preko špage. Kod svakog promašaja gomila je zajedno s takmičarom uzdahnula, a Marika je uzviknula: «Karike kod Marike...». Da su tada bila današnja vremena Marika bi sigurno bila proglašena počasnom građankom Modriče, jer je kao i Alija Sirotanović u narodu budila onaj takmičarski duh koji je bio neophodan za «obnovu otadžbine». Ponekad bi, kada bi neki takmičar «nabio» kariku, uz češalj ili čakiju Marika poklonila i pozamašan poljubac od kojeg je na obrazu ostao trag karmina kao pola opanka.

Među takmičarima je bilo najviše onih koji su poslije prvog pokušaja podvili rep i napustili borilište. No bilo je i onih upornih koji su išli do kraja, «do posljednje pare». Kada bi neki od njih neuspješno bacio i posljednju kariku, skinuo bi kapu i udario njom u prašinu psujući i Mariku i karike, otresao bi kapu i pošao. No Marika se nije dala zbuniti. Razjarenog takmičara bi zovnula i poklonila mu crveni češalj ili ogledalce, jer je kao poslovna žena znala da klijente treba ohrabriti kada padnu u recesiju.

Druga ikona, daleko iza Marike po bodovima, bio je jedan muškarac koji je stalno izvikivao: «Oštrim britve, makaze, noževe!» Parkirao bi se odmah kod ulaza na vašarski prostor tako da su ga svi mogli vidjeti kada prolaze. Imao je nekakvu napravu na nožni pogon koja se zvala tocilo, sličnu preslici. Na jednu osovinu stavljao je brusno kamenje namijenjeno onom što oštri: mali, sitnozrnasti za britve, malo krupniji i veći za makaze i onaj najveći i najkrupniji za noževe. Tijekom oštrenja na brus je kapala voda iz jedne kantice obješene iznad brusa. Sjedio je na visokoj stolici kao što su one danas u kafićima i nogom pritiskao predalo koje je preko «bregaste osovine» vršilo prijenos  brzine s velikog kotača na osovinu s brusom. Na glavi je nosio veliki slamnati šešir. U lijevom kutu usana stalno je imao ručno smotanu, debelu, do pola uslinavitu cigaretu, koja se davno ugasila. Imao je dugu bradu i dugu kosu koje su mu s vremena na vrijeme služile da pokaže uspješnost svoga posla. Naime, kada bi naoštrio britvu, iščupao je iz brade, a ponekad ali rjeđe i s glave jednu dlaku i stavio između palca i kažiprsta. Tako držeći podigao je dlaku u visini lica i teatralno udario britvom po njoj i presjekao je. Bio je to dokaz kako je njegova usluga vrhunske kvalitete. Ljudi su znali da će i on kao i Marika biti na vašeru pa su taj dan od kuće ponijeli sve što je trebalo naoštriti. Ne znam kako mu je bilo ime ali znam da je po cijeli dan imao posla.

I u ono poratno vrijeme bilo je igara na sreću. Istina, ne toliko koliko danas, ali bilo ih je. Jedna od tih igara na sreću bila je ona «Miš beli sreću deli!» Po izgovoru i rječniku znalo se odakle sreća stiže na modrički vašer. Mali stolić ispred gazde bio je krcat jeftinim sitnarijama. Tu je bilo sve ono što smo vidjeli kod Marike i još koješta. Ušnjaci, razne bašlije (broš), od tanjeg kartona napravljene imitacije ručnih satova... U jednoj kutiji od cipela bile su poslagane male kovertice ili točnije rečeno nekakve papirne vrećice. U njima su bili sakriveni brojevi koji donose sreću. Vlasnik je u ruci držao, vjerovali ili ne, pravoga bijelog miša, živog. Kada bi netko uplatio da okuša sreću, gazda je miša nadnio nad kutiju i gurao mu nos među one kovertice ponavljajući: «'Ajde, Miško, gricni, bre, sreću ovom momku. 'Ajde» sve dok miš ne zagrize jednu koverticu. Tu izvučenu koverticu gazda bi otvorio i saopćio rezultat. Uglavnom je bilo da nije dobio ništa. No kada bi se mušterije razočarane počeli razilaziti «miš beli» bi izvukao koverticu s dobitkom.

Cijeli dan vašera odjekivali su bubnjevi iz jednog prostora koji je bio sakriven od očiju znatiželjnika vojničkim šatorski krilima. Djeca su pokušavala provirivati kroz sastave šatorskih krila ali bi iznutra dobili po nosu. Tek kada si platio ulaznicu i ušao, vidio si velikog crnog medvjeda koji pleše u ritmu bubnjeva. Na jednom kraju motke duge oko dva metra bio je komad lanca koji je alkom bio zakvačen ra nozdrve medvjeda. Drugi kraj motke držao je dreser. U ritmu bubnjeva dreser je motkom dirigirao pokrete medvjeda. Plesao je na stražnjim nogama, ljuljao se lijevo i desno. Klimao glavom naprijed nazad, lijevo desno i tako dalje.

Kao posebna atrakcija vašera svake godine dolazila su dva ringišpila. Garevljima je to zapetljano izgovoriti pa su iz zvali «cunje» ili «lačare». Takvih ringišpila može se ponekad vidjeti i danas. Razlika je tome što su ovi koji su dolazili na modrički vašer bili primitivniji, a samim tim i nesigurniji. Jedan od njih, onaj za odrasle, pokretao je nekakav stari dizelski motor. Kada bi sjedišta – korpe bile pune, gazda je pozvonio na zvono koje je bilo obješeno uz glavni nosač konstrukcije, potegnuo je špagu na kotaču zamajcu i stari dizelaš bi zabrektao izbacujući oblak dima. Vožnja je trajala četiri do pet minuta. Gazda je ponovno pozvonio i cunja bi polako stajala. Oni koji su se provozali ustupali su mjesto novim mušterijama.

Druga «cunja» bila je manja i na njoj su se vozila djeca. Ona nije imala motorni pogon. Pokretana je ručno. Pokretali su je dječaci hodajući oko glavnog nosača igurajući ručke koje su bila učvršćene na redišnji nosač. Ovi dječaci su nakon dva odrađena turnusa dobivali jednu besplatnu vožnju. Redovito nije bilo krize za «radnu snagu» jer mnogi dječaci nisu imali čime platiti a željeli su provozati pa u išli gurati.

Za one malo jačih živaca i dubljeg džepa na vašarištu je bio montiran «zid smerti». Bila je to ogromna kaca visoka oko osam metara i promjera oko pet metara. Daske, široke desetak centimetara koje su išle od dna do vrha bile su poslagane tako što je između dasaka bilo isto toliko razmaka da bi posjetitelji mogli pratiti što se unutra događa. Daske su bile spojene jakim željeznim obručima. Dno kace bilo je ukošeno prema zidu. Na sredini su prije početka bila parkirana dva motorkotača. Publika se smještala na kružne galerije oko kace kojih je bilo nekoliko u različitim visinama. Kada su galerije popunjene u kacu su ulazila dvojica vozača motora u kožnim odijelima i kožnim kapama na glavama. Prvo je jedan od vozača upalio motor i počeo bijesno voziti po unutrašnjem zidu kace penjući se sve više i više prema gornjem rubu. Kada je došao do vrha, drugi vozač je palio motor i počeo voziti, ali u suprotnom smjeru. Kada je dobio planirano ubrzanje, tada se onaj pri vrhu kace počeo pomalo spuštati prema sredini a ovaj drugi dizati. Trenutak strave nastupio je kada su se trebali mimoići, susresti i zamijeniti uloge, da vozač koji je vozio prema dolje i dalje nastavi a onaj drugi da vozi prema gore. Motorkotači nisu imali ispušne cijevi, kaca se ljuljala, daske su škripale tako da je u tom prostoru zbilja bilo stravično boraviti. U trenutku mimoilaženja motorista na sredini kace odnekud je odjeknula nekakva eksplozija koja je do maksimuma pogigla adrenalin u gledalištu. 

Poslije ovoga zabavnog dijela nije na odmet spomenuti i još neke sadržaje modričkoga, a i ostalih vašera.

Na prvom mjestu treba spomenuti lončare. Oni su bili među vodećima što se tiče dnevnog pazara – utrška. Bilo ih je nekoliko. Na prostoru od dvadesetak kvadrata izložili su svoju robu. Bili su tu zemljani lonci različitih veličina od onih najmanjih pa do ćupova. S ručkama i bez ručki. Neki našarani neki ne. Tu su i testije, tagare (zemljane tepsije), lončići za furune i djeci najdraže, male šuplje zdjelice izrađene u oblike ptice koje, kad se napune vodom i puhne kroz rep, proizvode melodiju sličnu slavujevu pjevu. Zvali su ih pišće. Nedavno sam jednu takvu «pišću» kupio na zagrebačkom Dolcu. Svakog vašera bilo je po nekoliko konkurentskih lončarskih «firmi». Svi su na svoj način borili za mušterije, -hvalili i reklamirali svoju robu. Jedna firma, ona «Zije lončara», reklamirala je na taj način što je svakome tko razbije lonac o vlastitu glavu džaba (badava. Tur. caba. RSR) davala dva lonca koja izabere. Razumije se da je za razbijanje izabrao onaj najtvrđe pečeni lonac i da se nitko nije javio. Svatko će rađe platiti lonac nego nositi čvorugu na glavi a možda i sramotu jer je lonac bio tvrđi od glave pa makar ona bila i bosanska. Znao je da bi o toj sramoti pričala sva okolna sela sve do idućeg vašera. Žene su kupovale uglavnom one lonce u kojim će kiseliti mlijeko, ali i one za kuhanje ukusnoh gra(h)a i kupusa sa slaninom i testije za vodu.

Na vašeru su se mogla kupiti i lijepa drvena burad za rakiju različitih veličina. Posebno su bila na cijeni dudova burad jer u njima rakija ako duže stoji dobije lijepu zlatnu boju. Na tom istom «štandu» prodavale su se i ploske (čutura plosnata oblika. Prasl. ploskъ = rava, HER) na kojima su bili urezbareni razni ukrasi, koje će trebati za svatove zatim teglice (suhe tikve s dugačkim vratom) za izvlačenje rakije iz buradi. Tu je odmah bio prostor na kojem su se prodavale šargije i violine. Ovdje je bilo nekako najveselije. Momci su probali šargije svirajući na njih pa se u isto vrijeme moglo čuti po nekoliko kola ili kajdi (melodija. Tur. kaide. RSR).

Kovači su prodavali kovačke proizvode: kose, srpove, motike, sjekire, sačeve (peka. Tur. saç. RSR) sadžake (željezni tronožac za kotao. Tur. RSR), potkove za konje, gribače i grebene. Karavlasi su prodavali naćve, čanke, vretena, bašljuke, bešike. Na malim «štandovima» što je zapravo bio klimavi stolić bili su izloženi češljevi, ogledalca, bašlije, bobci i ostala, danas bi rekli bižuterija. Cijeli dan je nekoliko cigančadi hodalo kroz masu svijeta i u kantama nosilo i prodavalo šerbe (istočnjačko osvježavajuće piće od vode, šećera ili meda. Tur. şerbet. RSR). Razumije se da je šerbe bilo mlako zbog visoke temperature zraka. Svi su pili iz iz iste aluminijske ili rjeđe emajlirane šalice. Ne znam da li je netko dobio neku prijelaznu bolest zbog toga. Neki su pak umjesto šerbeta nudili običnu bunarsku vodu. Na muškoj pijaci nije se prodavalo šerbe. Tamo su punom parom radili čokanji. Na muškoj pijaci bilo je manje zanimljivo ali vrlo ozbiljno. Konjima, kravama i volovima gleadli su se zubi i na taj način određivala starost. Krave su hvatali za vime da vide dade li se musti i tako dalje

Eto rako je to izgledalo na poratnim modričkim vašerima. Bio je to ondašnji velesajam.