Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. lipnja 2017.

 

Župa Bijeljina danas

31. ožujka 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

1Peric_MijoMons. Mijo (Mića) Perić

Rimokatolički župni ured Bijeljina

Vojvode Stepe 3

76300 BIJELJINA

Tel: 00 387 (0)55 220 810

Mob. 00 387 (0)65 622 068

 

 

Na početku želim reći da je nekoliko razloga koji me vode u Bijeljinu. Na prvom mjestu želim spomenuti  da je Bijeljina rodno mjesto svim Garevljanima dragoga garevačkog župnika pokojnog Mije Thona. Osim toga u Bijeljini je rođen dugogodišnji čardački župnik pokojni Josip Konopka. Dalje, Bijeljina je posljednje mjesto župnikovanja pokojnog Marijana Šoljića koji je rođen u Donjim Kladarima koji su prije osnivanja župe Čardak pripadali župi Modriča. Bijeljina je i mjesto mučeniče smrti i posljednje počivalište bijeljinskog župnika Ivana Miletića koji je ubijen u Drugom svjetskom ratu.

Sve su to evo razlozi moga putovanja u Bijeljinu. A zapravo glavni razlog je od sadašnjeg župnika mons. Mije (Miće) Perića saznati kako izgleda župa Bijeljina danas. Uz to će doći, kasnije ću se uvjeriti i dobri ćevapi kojima  Mićina seka Kaja dodaje specijalitet – namaz od srijemoša pa su još bolji i ukusniji.

Župnik nam u početku predstavlja samo mjesto Bijeljinu:

«Bijeljina se nalazi u trokutu kod ušća Drine u Savu. Smještena je otprilike sedam kilometara zapadno od Drine i dvadesetak kilometara južno od Save, oko dvadeset i pet kilometara od ušća Drine u Savu. Pedesetak kilometara južno od Bijeljine nalazi se Zvornik, o kojem će kasnije biti malo više riječi..

Pokrajina oko Bijeljine zove se Semberija. To je najplodniji dio Bosne i Hercegovine. Kroz povijest Bijeljina je mijenjala ime. Zvala se Belina, Biljena. Bjelina i Četvrtkovište. Godine 1533. Bijeljina je bila sjedište nahije (manja jedinica u Osmanskom Carstvu koja je obuhvaćala jedan grad i okolna sela). Tek se u sedamnastom stoljeću ustalilo ime Bijeljina.  Godine 1623. Bijeljina je sdjedište kadiluka (sudsko i uprano područje u Osmanskom Carstvu). Najveće iseljavanje kršćanskog stanovništva bilo je između 1463. i 1878. Posljednje iseljavanje katolika s područja župe Bijeljina bilo je od 1992. godine do 1995. Osim ovog bila  su također velika iseljavanja iza prvog i drugog svjetskog rata.  Imam grafikon prema kojem je u župi Bijeljina godine 1910. bilo 1616 katolika. Godine 1931. Bijeljina je imala 2393 katolika. Najviše je bilo 1937. Te godine Bijeljina je brojila 2400 katolika. Prema službenom popisu iz novijeg vremena 1959. bilo je 800 katolika, 1991. 810, a danas ih, prema mom popisu koji sam napravio prošlog Božića ima 110. Oni koji su otselili tijekom takozvanog Domovinskog rata i iza njega diljem Europe, nitko ne pokazuje nikakvog znaka da bi se želio vratiti. Glavni razlog ovom posljednjem odseljavanju i zbog čega se ne žele vratiti je što ne mogu dobiti zapolenje. Nakon njihova odlaska njihova imanja, kuće i stanovi su zaposjednuti. Izbjeglice, Srbi, koji su tu došli su useljeni i u muslimanske i u katoličke kuće i stanove. Oni to tretiraju kao svoje. I rečeno im je: 'Koja ti se kuća svidi ona je tvoja a ono što si morao ostaviti tamo gdje si živio bit će ti plaćeno'. Da je Bijeljina nekada bila vjernički jaka svjedoči i to što je u Bijeljini rođemop nekoliko svećenika. To su pokojnoi Josip Fuks, Mijo Thon, Josip Konopka i Antun Zajc. Rodne kuće ovih svećenika ne postoje, osim kuće roditelja Ante Zajca. Ona se nalazi u dijelu Bijeljine koji se danas zove Kozjak.

Kada sam već spomenuo pokojnog Miju Thona evo jedne šaljive zgode koju je on sam pričao. Naime, majka pokojnog Mije Thona je nakon muželjeve smrti živjela u Beču. Uz ovo razdoblje vezana je i ta šaljiva zgoda. Jednom je Mijo doveo svećenika Antu Vujicu kod mame u Beč i rekao: 'Mama ovo je moj brat'. Mijina mama je bila Mađarica i nikada nije naučila dobro hrvatski pa je rekla: 'Može bit' al' ne sećam da sam ga rodio'. Mijo je pak za sebe znao reći: 'Majka mi je Mađarica, otac Austrijanac a ja čistokrvni Bosanac'. U Bijeljini je u drugom svjetskom ratu ubijen Ivan Miletić.»

Na pitanje: Koje je vjerske objekte imala župa Bijeljina prije nedavnog rata, župnik odgovara:

«Župa Bijeljina je prije domovinskog rata imala župnu crkvu, župsku kuću u kojoj smo mi sada i jednu staru zgradu u dvorištu u kojoj je bio stan u kojem je živio vrtlar odnosno zvonar. Pošto je bila ruševna s dozvolom i pomoći općine ta je zgrada srušena.

Ovdje sada želim spomenuti da se tijekom povijesti Zvornik spominje prvo kao filijala a kasnije kao župa. Bila je to župa Presvetog Srca Isusova i imala je župsku crkvu. I sada ponekad dobijem poštu na adresu Župa presvetog srca Isusova Zvronik. Zvornička crkva je srušena 1946. i na tom mjestu je iozgrađena pošta. Poslije ovog rata ja sam opsluživao iz Bijeljine i Zvornik. No kasnije je franjevcima data Srebrenica i njoj priključen Zvornik. Pošto je crkva srušena sada u Zvorniku nema vjerskog objekta. Do rata u Zvorniku je bilo posebo katoličko posebno pravoslavno groblje, jedno uz drugo. Danas su to Srbi zauzeli sve. Pošto je Zvornik bio župa, vjerujm da bi negdje trebale biti i Matice te župe koja je postojala sve do Drugoga svetskog rata.»

Na pitanje: što se dogodilo s vjerskim objektima tijekom posljednjeg rata župnik kaže:

Bijeljina_zupna crkva«Od 1991. pa do 2001. u župskoj kućiu Bijeljini  bila je škola za hendikepiranu djecu. Jedna austrijska dobrotvorna organizacije je dala polovicu troškova a polovicu općina i izgrađen je novi prostor za školu hendikepirane djece te je kuća župnog ureda ostala slobodna i prazna. Kada sam ušao u kuću sve je bilo je zapušteno i devastirano. Posebno je bila uništena i dotrajala stolarija. Tu sam zbog stalnog propuha fasovao upalu uha koju i danas nosim. Osim spomenutih objekata na groblju postoji kapelica koja je zapravo obiteljska grobnica. Neka obitelj prezimenom Vanjek, koji su imali svoj mlin, napravili su tu kapelu kao svoju grobnicu. Na području Srbje postoji nekoliko potomaka od te obitelji Vanjek koji su se nekoliko puta interesirali, čak neki došli i pogledati. Ukripti kapelice-grobnice nalazi se nekoliko mrtvačkih sanduka u kojima su pokojni iz te obitelji Vanjekj Jedan od kovčega je nasilno otvoren i vidi se tijelo pokojnika.»

Što se tiče crkve, ona je bila pretvorena u štalu gdje je jedan izbjeglica držao koze i ovce. Godine 1997. na Uskrs bio sam s biskupom Perom Sudarom u Bijeljini na poziv Kačavende. Kada sam, naime, na Veliki četvrtak bio  na posveti ulja u Srajevu biskup Pero me je pitao da li bih htio otići s njim u Bijeljinu. Prije toga na Veliki utorak bio sam s Banjalučanima u Brčkom. Banjalučani su tijekom rata dolazili i dovozili humanitarnu pomoć, jedna je doktorica dolazila i dijelila lijekove. Prigovorio sam biskupu što me nije ranije obavijestio da najavimo svoj dolazak kada sam bio u Brčkom. Kada smo bili u Brčkom, jedna žena slučajno je prolazila pored crkve, vidjela i ušla u crkvu. Zbog kratkog vremena nismo mogli organizirati skupljanje pomoći. Donijeli smo im samo dvije tri košare jaja. U crkvi u Bijeljinoi još uvijek je bilo kozjeg i ovčijeg đubra i sijena. Klupe nije bilo ni jedne.  Najmanje zvono bilo je poneseno ali im se zaglavilo kada su ga skidali i nisu ga mogli skinuti.  U crkvi je bio kip fatimske Gospe koga je Marijan Šoljić zvao Gospa od Orijenta. Ovdje na ćošku kod nas ima kavana ŽI – BO (Жи-Бо). Pokojni vlasnik te kavane mi je pričao, kako je, prolazeći pokraj smetlišta vidio taj kip na smetlištu. Kaže 'Nisam ga mogao onako nositi pa sam došao kući da uzmem nešto da ga zamotam. Kad sam, došao kip je bio polupan.'

Na kući ima udubljenje na zidu u kojojem je bio kip Srca Isusova. Netko ga je iz škole sklonio i kada sam došao, direktor škole me je zovnuo i da mi ga. Taj kip sada stoji u crkvi. Namjerava ga vratiti na staro mjesto, a tamo gdje on sada stoji postaviti kip Gospe Fatimske.

Pitam župnika: «Jesu li ovi katolici koji su danas tu bili i tijekom rata?»

Odgovara:

«Svi katolici koji su danas tu oni su bili i tijekom rata. Oni koji su izbjegli, rekao sam ne pokazuju nikakav interes da bi se vratili. Nakon rata svi Hrvati katolici koji su radili otpušteni su s posla. Tako imaju dvije sestre čiji su roditelji podrijetlom iz Hercegovine. Otac im je bio medicinski tehničar. Starija kći rođena je u Varešu i kao dijete došla ovamo. On je bio, ne računajući doktore, najškolovaniji medicinar u Bijeljini. Starija kći je svršena pravnica. Nije mogla dobiti drugi posao nego otprema autobuse na stanici. Mlađa sestra je diplomirani ekonomist. Studirala je u Beogradu i diplomiorala s ocjenom suma cum laude. Državni ispit položila je u Sarajevu. Tri godine čekala  je na posao. Kod mene su dolazili ruski ambasador, engleski pretstavnik i još kojekavih drugih stranaca. Dolazio je tu i hrvarski veleposlanik iz Tuzle. Svima sam iznosio taj slučaj. Je li to nešto utjecalo da je ona dobila posao ili nije ja ne znam. Ali činjenica je, evo već treću godinu radi kao svršeni ekonomist. U isto vrijeme prema nekoj anketi u općini radi preko četrdesetero zaposlenika bez osnovne škole.»

Na pitanje, koliko je Hrvata katolika poginulo za vrijeme rata, župnik kaže:

«Ovdje nije bilo rata i zna se samo da je jedna žena poginula. Muslimani su i ovdje kao i mnogim drugim područjima više stradali. Pobijeno je ne zna se ni koliko. Svi koji su pobijeni bili su optuženi da su muslimanski ekstremisti. Osim ovih pobijenih puno ih je moralo otići. No nisu mogli otići dok ne plate. Čak po deset tisuća maraka plaćali su da mogu otići. Svi koji su platili da odu trebali su ujedno potpisati da se odruču svoje imovine i da neće tražiti njezin povrat. Osim toga prije nego su napuštali ovo područje natjerali su ih da daju pred kamerama izjavu kako dobroboljno odlaze i to je televizija snimala. Oni koji nisu htjeli otoći doživljavali su da su ih izbjeglice istjerale iz njihovih kuća. Tako su neki godinama stanovali u dvorišnim zgradama a izbjeglice u njihovim kućama.

Ovdje želim spomenuti da je bijeljinski župnik Ivan Miletić ubijen u Jabanuši u Drugom svjetskom ratu. Prenesen je u groblje u Bijeljini. Tamo mu se i danas nalazi grob. Kod prenošenja posmrtnih ostataka obred su vodili Mijo Thon, Josip Konopka i Julije Kozinovi. Kada se pođe prema Tuzli postoji mjesto Hasi. U tom mjestu skreće se lijevi i tu je odmah ta Jabanuiša gdje je ubijen pokojni Miletić.»

A sada nekoliko riječi o sakramentima koji su u župi Bijeljina podijeljeni tijekom rata i nakon njega.

«Ja sam počeo dolaziti U Bijeljinu od 1998. Devedest sedme na Uskrs bio sam sa biskupom Sudarom. Te godine bilo je jedno krštenje. Sada ona žive u Loznici. Godine 1999. bila su dva krštenja, brat i sestra,  2000. godine Jakov Pavlović je krstio također dvoje. Godine 2001. kršteno je četvero.  Od tih je jedna djevojka koja je završila studij hidrotehnike. Jasam došao 22. 09. 2001. Od tada: 2002. kršteno je dvoje djece, 2003. jedno. Ukupno od rata kršeno je trinaestero djece.  Vjenčanja od 2001. do 2009. bilo je, sedam ukrepljenja i jedno jedino redovno vjenčanje. Umrlih: 1998. četvero, 1999. jedno, 2000. deset, 2001. četvero, 2002. godine sahranio sam troje od toga dvoje za koje sam čuo tek kad ih je trebalo sahraniti. Godine 2003. šest sahrana od kojih sam za četvero saznao kad ih je trebalo sahraniti. Godine 2004. od osam sahrana šest je onih za koje sam saznao kada je trebalo pokopati. Godine 2005. od deset sahrana četvero koje nisam prije poznavao i nisam imao nikavih podataka o njima. Godine 2006. od osam sahrana za šest sam saznao da su postojali tek kada ih je trebalo sahraniti. Godine 2007. sedmero sam sahranio za troje sam saznao tek uoči sahrane. Godine 2008. od deset sajhrana petero nisam poznavao. Ove godine do sada sahranjeno je troje od kojih jedno nisam znao otprije. Ukupno je dakle bilo 74 sahrane od toga 31 za koje sam saznao tek kada ih je trebalo sahraniti.

Ovdje ću reći i ovo: Bilo je jako puno onih koji su dolazili i tražili da pređu u Katoličku crkvu. Podijelio sam im katekizme koje je Ordinarijat slao župskim uredima i rekao im da priprava za krštenje ili prijelaz traje godinu dana. Nitko poslije nije došao. Vjerujem da su prijelaz tražili radi hrvatskih dokumenata. Bilo je i takvih slučajeva kada su tražili da im izdam krsni list a kršteni su u Pravoslavnoj crkvi.

Pitam župnika: «Koja je dobna struktura onih 110 župljana koje ima?»

Odgovara: «Svi su iznad četrdeset godina.»

Na pitanje suočava li se s nekim problemima kod vlasti, s policijom...?

Odgovara:

«Ja nemam nikakvih problema s vlastima.»

Pitam ga o broju misa i posjećenosti

Kaže:

«I običnim danom i nedjeljom imam po jednu misu. Nedjeljom na misi bude najčešće od 25 do trideset vjernika. Za božićnu polnoćku, odnosno misu bdjenja u devet sati, bude oko 200 osoba. Razumije se da bude i muslimana i pravoslavaca. Ja sam im lanjske a i ove godine svima, i muslimanima i pravoslacima čestitao Boži. Rekao sam da se Isus rodio da spasi sve ljude. Nažalost, neki još nisu otkrili put do njega.»

Pitam župnika kako izlazi na kraj s troškovima uz tako mali broj vjernika i njihovo mizerno ekonomsko stanje.

«Što se tiče troškova to izmirujem iz misa koje služim. Bude nešto od opijela na Sve svete i uz blagoslov kuća. Još nikada nisam upisao struju koju potrošim u crkvi u knjigu crkvenih računa. Odakle ću kada u crkvenoj kasi nemam ništa. U crkvi sam nabavio sakristijski namještaj i ispovjedaonicu. Tada je crkvena kasa bila u minusu oko 2000 maraka. Prošle godine sam rekao da nemam čime otplatiti, a red je da župljani uzdržavaju i crkvu i župnika. Za sebe ne tražim ništa, ali ako hoće netko nešto pomoći neka pomogne onoliko koliko može, godišnje ili mjesečno. Do sada sam isplatio taj dug i tek neki dan je crkvena kasa prešlo u pozitivu. Želim spomenuti i pomoć koju dobivam od Renovabis. Zatim, moj rođak Marko Perić, župnik u Gromiljaku mi pošalje opijela. Što se tiče misnih intencija bude ponešto. No zna se desiti da prođe deset petnaest dana da nemam ni jedne. Mise uzmem od Ordinarijata ili dobijem od velečasnog Marka. Kada sam uselio naša nadiskupija mi je platila stolariju i grijanje koje je koštalo preko sedam tisuća maraka. Kardinal mi je dao oko tri tisuće. Grijanje je bilo uvedeno na plin ali sam morao, radi cijene, prebaciti na struju. Već četiri godine i općina daje za potrebe župe po 2000 maraka. Ovih dana očekujem da uplate za ovu godinu.»

Na pitanje: «Kakva će prema sadašnjem tijeku događanja župa Bijeljina izgledati nakon deset ili dvadeset godina», župnik odgovara:

«Postoji i provodi se plan je posrbljavanja cijele Bosanske Posavine i Semberije. Vlaško pravsolavno stanovništvo u ove krajeve došlo je kao logistika turskoj vojsci u vrijeme najezde Turaka. Nastanjivali su se uglavnom po planisnkim područjima Bosne. Tamo su držali stoku koja je služila turskoj vojci za njihove potrebe. Sada je plan srpske vlasti i pravoslavne crkve to stanovništvo iz planinskih područja Bosne preseliti u Posavinu i Sermberiju. Bijeljina ima oko 150 tisuća stanovnika od čega je oko 90 000 starosjedioca a ostalo su doseljenici. Oni koji dolaze dobivaju besplatno placeve i materijal za kuće. Starosjedioci su robovi zemlje, dok doseljenici roštiljaju. Tu ima jedno naselje koje se zove Novo selo gdje su prije Drugoga svjetskog rata živjeli Nijemci. Po vjeri su bili evangelici. Napravili su sebi i crkvu. U drugom svjetskom ratu protjerani su a prekrasna crkva je pretvorena u skladište poljoprivrednih proizvoda. Njihovu zemlju su pretvorili u ekonomiju a sada je daju izbjeglicama. Na toj crkvi koja postoji i danas potkraćen je toranj i na njega postavljena vatrogasna sirena. Kako sam rekao, oni koji su tijekom zadnjeg rata izbjegli ne pokazuju nikakav interes da se vrate. Kroz deset ili dvadeset godina hoće li biti ovdje koga od katolika ili neće ne znam. Jedino ako bi se počela razvijati industrija onda bi možda zbog posla ljudi počeli dolazili..

No i tada je veliko pitanje da li bi bilo posla za naše ljude. Nakon ovoga rata otpustili su domaće stanovništvo s pola, i svoje Srbe i druge, da bi dali mjesto doseljenicima. Učinili su to da bi imali sigurne glasove na izborima. I u prošlosti je bilo tako. U šematizmu 1932. godine u župi Bijeljina navode se sljedeća naselja: Bijeljina 1660 katolika a rekao sam koliko ih je danas. Balatun je imao 12 katolika, danas nema ni jednoga, Donji Brodac 21 katolik, danas nema nikoga, Veljino selo imalo je 47 katolika, danas nema nikoga, Ljeljenča 86 katolika, danas, koliko znam ima samo jednoga, koji nema nikave veze s Crkvom. Ugljevik je imao 171 katoli, danas nema nikoga, Janja 34 katolika, danas nema nikoga. Petrovo Polje imalo je 42 katolika, sada nema ni jednoga.»

Uza svu gostoljubivost župnika i dobre ćevape tužan napuštam Bijeljinu.