Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  29. svibnja 2017.

 

Tijelo vlč. Ante preneseno i sahranjeno u obiteljsku grobnicu

20. travnja 2009.
Izvijestio: Anto Burić, svećenik

Bajic_Anto1Više od petnaest godina tijelo pokojnog Ante Bajića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i u vrijeme smrti žabljačkog župnika, čekalo je u žabljačkom groblju gdje je bilo sahranjeno i gdje su mu župljani podigli spomenik, da se ostvari pokojnikova želja koju je ostavio u svojoj oporuci: «Moje tijelo neka se sahrani u obiteljsku grobnicu u Čardaku...» U trenutku smrti pokojnog Ante ovaj dio oporuke nije mogao biti ostvaren. Usora pa prema tome i župa Žabljak bili su u totalnom ratnom okruženju, a njegov voljeni Čardak pod okupacijom srpskih snaga.

Brat Ivo (Medo), sestra Kaja i rodbina, u subotu 18.04. ove godine ispnili su pokojnikovu želju, prenijeli su tijelo pokojnog Ante i sahranili na čardačkom groblju. Svetoj Misi zadušnici koja je slavljena u kapeli na čardačkom groblju  prisustvovalo je oko 170 vjernika, dvije časne sestre i 16 svećenika. Svetu Misu predvodio je i propovijedao preč. Luka Kesedžić, ekonom Vrhbosanske nadbiskupije i delegat nadbiskupa Vinka Puljića, koji je rodbini prenio sućut nadbiskupa i osoblja ordinarijata. Na koncu svete Mise od pokojnog Ante oprostio se i zahvalio mu za kumstvo na mladoj misi prečasni Pero Iljkić, župnik u Lukavcu. Zatim je govorio svećenik Anto Burić, koji je zadnje dvije godine živio u Žabljaku sa velečasnim Antom Bajićem, podijelio mu sakramente poputbine i vodio sprovod. Između ostalog svećenik Burić je rekao: «...Sve nas, danas ovdje okupljene, pomalo obuzima osjećaj tuge. No ja u duši osjećam i neku radost. Uz pokojnog Antu bio sam zadnje dvije godine njegova života, podijelio mu sakramete poputbine, svetu Ispovijed, Bolesničko pomazanje i Pričest. Ispratio sam ga u tešanjsku bolnicu gdje je kratko vrijeme poslije toga i umro. Cijelo vrijeme bili smo zajedno. Kusali smo, kako se u našem narodu kaže, iz iste ćase. Ja iz njegove jer me je kao izbjeglicu primio u svoju kuću da bih mogao biti što bliže mojim malobrojnim župljanima koji su se ohrabrili ostati u Ularicama. Siguran sam da su ove dvije godine bile za njega najteže u cjelom njegovom životu. Anto, još jednom: Hvala Ti. Ima ona naša narodna izreka koja kaže da «čovjek uči dok je živ», samo nikada ne zna u koji razred ide. Nisam puno mlađi od pokojnika, ali sam tijekom te dvije godine puno naučio. Posebno sam naučio i uvidio važnost onih Isusovih riječi: 'Što god ste učnili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili'. Pokojni Anto je, možda niste znali, bolovao od raka u početnoj fazi. No nije od toga umro. Ranijim infarktom oslabljeno srce u jednom momentu je otkazalo. Nije ni čudo. Na to Antino srce sručile su se u te dvije posljednje godine dvije velike tuge koje su ga iz dana u dan sve više iscrpljivale. Prva tuga je bila što Hrvati napuštaju Usoru pa samim time i njegovu župu Žabljak i odlaze u sigurniji svijet. Teško ga je to boljelo. Druga tuga je bila što su svakodnevno deseci izgladnjelih i bolesenih kucali na vrata njegova župnog ureda i vrata njegova već oslabljenog srca tražeći pomoć: kilu brašna, dec ulja, malo mlijeka u prahu za novorođenče. Dijelio je dok je imao, do posljednjeg kilograma, ni od koga ne tražeći krsni list ili preporuku. Preporuka mu je bilo izgladnjelo lice i suza u oku potrebnika. U tim blijedim licima na svojim vratima prepoznavao je Isusovu braću. No primicalo se i došlo je vrijeme kada više nije imao što udijeliti. To ga je prekinulo - dotuklo. Posebno mu je bilo teško što nije više mogao pomoći ni onoj novorođenoj djeci, jer je uvijek posebno volio djecu. Kada sam ovo spomenuo reći ću da nije nikakvo čudo da se na sprovodu pokojnog Ante okupilo preko dvije tisuće muslimana. Pješice, jer nismo imali goriva, neki sa udaljenosti od deset dvanast kilometara, došli su mu reći: 'Anto, hvala ti sa onaj kilogram brašna, kilogram dječje hrane'.

Sahrana vlc_Ante Bajica

Kada bi pokojni Anto mogao sada progovoriti onda bi, vjerujem, zahvalio vama koji ste se danas ovdje okupili da ga isprate. Pošto on to ne može, biti ću slobodan učiniti to u njegovo ime. Stoga, hvala brojnoj obitelji Ante Anđelića, prvim susjedima iz Žabljaka, koja je evo danas skoro kompletna s nama. Hvala Mili i Cvijeti Jozić, koji su u vrijeme rata bili njegova desna ruka i danas su tu. Vjerujem da ima još onih koje bih trebao spomenuti. Svima hvala.

Danas ovdje nisu s nama i još neki kojima bi pokojni Anto danas rekao hvala. Učinit ću to ja. Na prvom mjestu to je osoblje tešanjske ratne bolnice. Kada je kod pokojnog Ante konstatirano da boluje od raka, trebalo je pristupiti operaciji. Konzilij liječnika, Antinih prijatelja, bio je voljan poduzeti sve da se oparacija izvede. U to vrijeme bila nam je isključena struja koja nam je trebala dolaziti dalekovodom preko srpskog teritorija koji je bio sa svih strana oko nas. Tešanjska bolnica je minimum svojih potreba pokrivala strujom iz agregata. Liječnici su bili spremni isključiti sve druge potrošače i operirati pokojnog Antu. No nisu se usudili. Strahovali su da njegovo oslabljeno srce u vrijeme operacije ne otkaže, da agregat ne zataji u vrijeme operacije i da to bude kraj Antina života. Oni  to sebi ne bi nikada oprostili. Odustali su i počelo se tražiti drugo rješnje. Tražili smo dozvolu od srpskih vlasti da propuste sanitetsko vozilo s bolesnikom do Banja Luke i dalje do Zagreba. Obećali su pod uvjetom da vozilo bude kompletno opremljeno za takve slučajeve i da pacijenta prati liječnik. U Banja Luci bi vozilo bilo predato srpskim vlastima u vlasništvo a pacijent bi Caritasovim vozilom nastavilo put prema Zagrebu. Pristali smo. No za župni ured nastupio je nerješiv problem. Niti jednog Hrvata liječnika nismo imali. Otišli su prema Mostaru. Sanitetsko vozilo nismo imali. Problem rješava dr. Emir Čabrić, musliman, ali službeni liječnik 110 HVO brigade za kojim je na srpskom teritoriju bila raspisana ucjena. Rekao je: 'Moje vozilo vozi velečasnog Antu i ja ga pratim!' Bio je spreman na kocku staviti svoj mladi život i u neizvjesnosti ostaviti suprugu, dvoje male djece i stare roditelje koji su živjeli s njim kao izbjeglice iz Doboja. Hvala u ime pokojnog Ante tešanjskoj bolnici. Doktoru Čabri, koji je također danas s nama ovdje hvla u ime pokojnog Ante. Čardaku hvala za pokojnog Antu. Molit ćemo Boga da ovoj našoj mjesnoj Crkvi u budućnosti podari ovakvih svećenika kakav je bio pokojni Anto.»