Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. kolovoza 2017.

 

Poratni Garevac: Udri pobro nek palija zveči (17. dio)

25. travnja 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Svršetkom Drugoga svjetskog rata u novoj - bivšoj Jugoslaviji nastupile su naprijeko sasvim nove prilike. Napisane su o tome brojne knjige i analize pa je nemoguće sve to iznijeti objektivno i cjelovito u jednom kratkom osvrtu. Zbile su se tolike promjene tako da se ljudi uopće nisu snalazili. Ovdje ću se kratko osvrnuti samo na dio onoga koji se tiče Garevca, Garevljana i svećenika.

Svima je poznato da je dolaskom nove Jugoslavije prvo na udar došla Katolička Crkva, na prvom mjestu sveti Otac, biskupi i svećenici. U svim novinama, radioemisijama i na skupovima kojih je bilo svakodnevno, glavnim neprijateljem nove Jugoslavije proglašavan je Vatikan. To je na svojoj koži posebno osjetio prvi čovjek Crkve u Hrvata tadašnji zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac koji je proglašen ratnim zločincem broj jedan u hrvatskom narodu, u istom rangu s Antom Pavelićem. No nije nažalost bio jedini. Na sve moguće načine pokušavalo se Crkvu u Hrvata istrgnuti iz jedinstva Katoličke Crkve odnosno odvojiti od Svete stolice i onda njome gospodariti. Mnogo je svećenika platilo glavom, a još više dugogodišnjim robijanjem. Čak je u zatvoru završavao i svaki onaj tko se usudio slušati emisiju radio Vatikana ili radio Washington i famoznog komentatora Grgu Zlatopera. Crkva i njezino djelovanje stjerano je na groblja i u sakristiju. Nacionalizirana su crkvena dobra. Zabranjen je bilo kakav humanitarni i kulturni rad Crkve. Iz staračkih domova i dječjih vrtića istjerane su časne sestre, a odgoj djece i skrb o starim osobama preuzela je nova vlast i počela s novom, razumije se bezbožničkom ideologijom. Da bi se dobila politička ravnoteža, kada je 27. 09. 1950. godine muslimankama zabranjeno nošenje feredže (taman ženski ogrtač u islamu. Perz. färāgiyyä. RSR) i zâra (koprena preko lica žena u islamu. Perz. izâr. RSR), naređeno je da i časne sestre moraju skinuti redovničku uniformu te da se ne smiju u njoj pojavljivati u javnosti, dakle ni na ulici niti na radnom mjestu. One koje nisu bile spremne podvrći se ovoj odredbi morale su napustiti svoj dotadašnji posao bez obzira na stručnost i predanost poslu. Konac Drugoga svjetskog rata zatekao je velik broj časnih sestara koje su radile po bolnicama kao medicinske sestre. Posebno ih je bilo mnogo iz družbe sestara svetog Vinka Paulskog koje su u Zagrebu imale i svoju bolnicu. Ovom odredbom za mnoge ženske redovničke zajednice došao je u pitanje njihov opstanak, jer su im glavni izvor primanja pa samim tim i uzdržavanja bile plaće zaposlenih časnih sestara. Neke od sestara su prihvatile ovu odredbu, skinule uniformu i nastavile raditi dotadašnji posao, dok neke to nisu željele. Ove druge su se odlučile ostatak života provesti «zatvorene» u svojoj redovničkoj kući i dvorištu za ljubav simbolu svoje družbe. Kada je kasnije došlo vrijeme da se u samim družbama uniforma prilagodi prilikama u kojima su živjele neke od ovih sestara su i tada zatražile od svojih poglavara i dobile dozvolu, da ostanu u starim uniformama sve do svoje smrti. O vjeronauku u školama nije se smjelo ni pomišljati. Čak i na onaj koji se održavao u crkvama gledalo se poprijeko. Zatvorene su mnoge bogoslovije i sjemeništa u kojima su se odgajali budući svećenici. One pak koje su ostale izgubile su pravo javnosti, nisu bile od države priznate. Svi sjemeništarci ili bogoslovi koji su napustili te škole morali su sve razrede ponovno polagati u državnim školama da bi mogli nastaviti školovanje. Nova Jugoslavija je nudila novi, bezbožnički tip odgoja mladih generacija i povjeravala ga uglavnom polupismenim «stručnjacima». Sav vjerski tisak je proglašen neprijateljskim pa prema tome i zabranjen. Ni najobičniji molitvenik nije se mogao nabaviti. Starice su od raznih sjemenki nanizanih na špagu pravile «očenaše» da bi mogle moliti krunicu. U mnogim kućama križ na zidu zamijenile su Staljinova i Titova slika. Bilo je zabranjeno nošenje pod vratom bilo kakvog vjerskog simbola. Mnogi «savjesni» bezbožnički odgojitelji su u svojoj revnosti kidali djeci medaljice i križiće ispod vrata i bacali ih u zahod ili korpe za smeće. Poseban problem koji nove vlasti nisu mogli nikako riješiti bile su tetovaže na rukama posebno na vanjskom dijelu šake osobito kod starijih žena.

Za božićnu i uskrsnu svetu ispovijed staraca i nemoćnih čak ni susjeda starica nije smjela otići i zajedno sa susjedom staricom dočekati svećenika. To se tretiralo kao političko i neprijatljsko okupljanje, pa bi svećenik, ako se to nije ispoštovalo, u najmanju ruku prenoćio u zatvoru. Stoga nije rijedak slučaj bio vidjeti kako svećenik u dvorištu župnog ureda u Modriči sjedi na zaprežnim kolima i ispovijeda, pričešćuje i dijeli bolesničko pomazanje bolesniku kojeg su ukućani dovezli. Seoske radne akcije organizirane su uglavnom nedjeljom da bi se na taj način vjernike spriječilo ići na Misu. Govorilo se kako im na taj način čine dobro i omogućavaju da cijeli tjedan rade nesmetano svoje poslove a u nedjelju ono što je za opće dobro.

O gradnji nekog novog vjerskog objekta godinama poslije rata nije se smjelo ni spomenuti. U sve gradske župne urede, odnosno u jedan njegov dio, prisilno su useljeni stanari. Bili su to prokušani poslušnici nove vlasti koji su prije useljenja dobili striktne instrukcije i zaduženja što im je činiti. Njihovo je bilo budno paziti i točno bilježiti tko i u koje vrijeme dolazi kod svećenika i koliko se zadržva, kada svećenik napušta kuću i kada se vraća. Sva sreća da uno vrijeme nije bilo mobitela, jer bi se znao svaki svećenikov korak. Neke važnije crkvene ustanove bile su pokrivene prislušnim uređajima. Prikupljene podatke doušnici su svakodnevno predavali UDB-i koja ih je vrlo detaljno analizirala i donosila svojevoljne zaključke. Oni vjernici koji su češće bili kod župnika pozivani su na saslušanje ili kako se govorilo «na široke rukave» i ispitivani o razlozima «čestih posjeta popu». Na ovaj način stvarao se strah kod ljudi i, razumije se, sve veća izoliranost svećenika od vjernika. Ovi svećenički sustanari su nastojali što prije sa svećenikom uspostaviti što bolje «prijateljske» odnose da bi tako, barem s vremena na vrijeme, mogli doći na kavu ili sijelo i tako turiti svoj nos u najskrovitije dijelove svećenikova života i djelovanja, ili možda negdje na zidu primijetiti neki znak koji je obilježavao pripadnost hrvatskom narodu, ili na stolu novine ili knjigu «sumnjivog» naslova. Šahovnica je bila «ustaški» znak.

Sva liturgijska događanja i vjeronaučna pouka mogla se i smjela odvijati samo u crkvama i na grobljima. Među prisutnim vjernicima se uvijek našao netko tko je bio dužan dobro saslušati i kasnije referirati što je to sve pop s oltara govorio. Vagala se svaka svećenikova riječ. Tražila se dlaka u jajetu da bi ga se moglo optužiti za neprijateljsku djelastnost i poticanje na pobunu. Svako selo je imalo po nekoliko ljubimaca vlasti koji su dojavljivali što se u selu događa. Pojedina zanimanja, posebno prosvjeta, policija i vojni poziv nisdu bili dostupni onima koji su na bilo koji pa i najmanji način očitovali svoju religioznost. Gradske obitelji su u ormarima kitile božićno drvce. Članovi saveza komunista nisu se smjeli u crkvi vjenčati ni djecu krstiti. Spas su im često bile bake, koje su «ukrale» dijete i odnijele na krštenje.

Ovakvo stanje je mnoge odvuklo od Crkve ali i pokazalo one prave heroje koji nisu žalili ni imetka niti su se bojali robovanja svjedočeći svoju vjeru. Mladi skojevci su krenuli u uništavanje vjerskih simbola – križeva pored seoskih puteva. Po broju rušenja i ponovnog postavljanja mislim da je rekorder križ na raskršću puta od Čardaka prema Gradačcu i puta koji je vodio u samostansko imanje sveta Filomena. Skojevci bi ga noću porušili a Čardačani danju podigli. I tako bezbroj puta. Eno ga tamo stoji i danas. Kao nadoknada ovim vjrskim simbolima počelo je masovno podizanje spomenika Titu, Staljinu, palim borcima, domaćim «herojima» i tako dalje. Počeo je kult ličnosti koji je trebao zamijeniti kult Boga. Kada je u Modriči postavljen kip palim borcima onda je jedna žena iz Gornjih Kloadara (Kaja Patljak) jednog utorka (pazarnog dana) klekla na stepenicu pred spomenik, na ruke natakla velike očenaše i raširila ruke kao pred svetim Antom. Prišao joj je milicionar i upitao: «Baba, šta to radiš?» Odgovorila mu je: «Molim se svetom Anti!» «Baba, to nije sveti Anto nego pali borac» rekao je milicionar. A Baba će: «.... vas on, šta ste ga onda metnuli tu!» Naime Baba Kaja je do tada mogla vidjeti samo kipove svetaca i normalno je da se onda malo usput, kad je već došla u Modriču malo pomoli. Kada je riječ o kultu ličnosti i babi Kaji postoji i ova anegdota. Naime u to vrijeme ako bi netko opsovao Titu bio je osuđen na zatvorsku kaznu. Netko je optužio da je baba Kaja opsovala Titu. Dobila je poziv da dođe na sud. Uzela je poziv i uredno se odazvala. Kada ju je sudac upitao je li istina da je opsovala Titu, spremno i glasno je dogovorila «Jesam!». Tada ju je sudac upitao: «A zašto?» Baba Kaja je pokazala titinu sliku na zidu i rekla: «Pa pogledajte ga kako je lijep, tko ga ne bi?» Opsovali su joj Boga i pustili je kući, jer bi inače morali priznati da njihov voljeni drug Tito nije lijep.

U svim ovim teškim vremenima narod je u pojedinim prilikama, ponekad kao za inat (prkos. Perz. inād. RSR) progoniteljima želio očitovati svoju vjeru. Posebno je to činio kod obreda blagoslova polja. Svako selo je imalo ustaljeni datum, odnosno blagdan kada se u kojem selu obavljao blagoslov. Garevljani su od davnine ovaj obred imali na blagdan svetog Marka – Markovdan (25. 04). Do dolaska komunističke vlasti garevački blagoslov polja obavljao se na Stanušića ledini gdje je kod spomenika bila misa. Dolaskom nove komunističke vlasti jedino mjesto gdje su to mogli obavljati bilo je garevačko groblje. Tamo su i preserlili. Na blagoslov polja a poslije na ručak ili už(i)nu ili na moču, kako su neki govorili, dolazila je rodbina i prijatelji iz svih okolnih sela, tako da je na blagoslovu polja bilo jako puno svijeta. Ručak kod blagoslova polja se zaimao, što znači – «ako si pojeo nečiju koku odmah veži svojoj nogu». Kod blagoslova polja svećenik je upisivao «u blagosov». U prvim poratnim godinama, kada još nije bilo veće količine novca u opticaju, u blagosov se upisivalo u naravi od plodova zemlje. Netko je upisao desetak kilograma pšenice ili kukuruza, netko nekoliko kilograma graha i tako dalje. Na koncu mise svećenik je čitao sve koji su  upisali i koliko su i što upisali. Prvoga pazarnog dana nakon blagoslova polja cijeli hodnik i sve prostorije bile su zauzete vrećicama poslaganim po podu u kojima je bilo ono što je upisano u blagoslov. Na tim vrećicama bili su razni biljezi, šarene špage ili nešto drugo da svatko kasnije može prepoznati svoju vrećicu.

Svećenik je za blagoslov polja trebao pripremiti nekoliko pomagala koja će koristiti u obredu blagoslova. Kostur obreda blagoslova polja bile su Litanije svih svetih i čitanja iz Svetog pisama. Kao pomagala trebalo je pripremiti jednu svijeću na stalku (jedinstvo), tri svijeće na jednom stalku (trojstvo), križ i kotlić s blagoslovljenom vodom (vodicom). Na prostoru gdje će se obavljati blagoslov polja obred se odvijao na četiri postaje. U ophodu od postaje do postaje svećenika su pratili prakraturi od kojih je svaki nosio po jedano od spomenutih pomagala. Često su domaći prakrtauri počastili svoje prijatelje prakrtaure iz drugih sela i prepustili im nošenje spomenutih predmeta. Kod oltara gdje će se kasnije slaviti sveta misa svećenik je počeo moliti Litanije svih svetih. Krenuo bi prema prvoj postaji. Kod prve postaje pročitao bi dio iz svetog pisma i pripadajuće molitve. Nakon toga bi uzeo jednu svijeću (jedinstvo), okrenuo bi se prema  istoku, visoko bi podigao svijeću i uzviknuo zaziv: «Od kuge, glada i rata!» a puk bi odgovorio: «Oslobosi nas Gospodihne!» Zatim bi svijećom «jedinstvo» napravio znak križa prema istoku. Okrenuo bi se prema jugu, ponovno podigao svijeću i izgovorio isti zaziv: «Od kuge, glada i rata» a puk bi odgovorio: «Oslobodi nas Gospodine». Napravio bi ponovno znak križa prema jugu. Zatim bi se okrernuo prema zapadu i ponovio sve kao i ranije a onda isto i prema sjeveru. Nakon toga bi uzeo «trojstvo» (tri svijeće na jednom stalku), okrenuo bi se prema istoku, podigao bi «trojstvo» visoko i izgovorio zaziv: «Od groma, gráda i zla vremena», a puk bi odgovorio: «Oslobodi nas Gospodine. Napravio bi znak kriza prema istoku. Isto je ponovio prema jugu, zatim prema zapadu i na koncu prema sjeveru. Poslije toga uzeo bi križ, okrenuo bi se prema istoku, podigao bi križ visoko i izgovorio zaziv: «Po znamenju svetoga križa od neprijatelja naših»  a puk bi odgovorio: Oslobosi nas Gospodine. Napravio bi znak križa prema istoku. Okrenuo bi se prema jugu, ponovio sve kao i prema istoku, zatim bi se okrenuo prema zapadu i na kponcu prema sjeveru izgovarajući isti zaziv i praveći znak križa. Pričaju da su i svećenik i puk kod ovog zaziva bili najglasniji kada bi se okrenuo prema Miloševcu. Došao je zatim posljednji zaziv kod prve postaje. Svećenik bi se okrenuo prema istoku, umočio bi u kotlić s vodicom grančicu zimzelena ili nekog cvijeća i izgovorio zaziv: «Da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati!» na što je puk odgovorio: «Molimo Te, usliši nas!» Poškropio bi prema istoku, a zatim se okrenuo prema jugu, pa prema zapadu i na koncu prema sjeveru izgovarajući isti zaziv i škopeći u znaku križa. Poslije toga nastavio je put prema drugoj postaji moleći Litanije svih svetih. Na drugoj postaji sve bi ponovio kao kod prve postaje sa svijećom «jedinstvo», zatim  «trojstvom», križem i na koncu vodicom, okrećući se na sve četiri strane svijeta i izgovarajući spomenute zazive. Tako je isto činio i kod treće i četvrte postaje. Tijekom blagoslova svećenik je dakle napravio šezdeset i četiri puta znak križa i izgovorio isto toliko zaziva. Završavao bi kod oltara gdje bi slijedila sveta Misa. Obred blagoslova polja i misa trajali su skoro dva sata. Po završetku Mise uslijedilo je pozivanje rodbine iz drugih sela na ručak. Velika je sramota bila ne imati taj dana nikoga na ručku. Ručak je, što su godine više odmicale, bivao sve bogatiji. Jela su se domaća jela pripremljena od domaćih proizvoda. Makar ne znam koliko bio različit jelovnik na siniji, kasnije stolu, uvijek je na kraju morala biti sutlija (riža kuhana u zaslađenom mlijeku. Tur. sütlü. RSR).

Nakon ručka došao je drugi dio proslave ovoga seoskog blagdana i običaja - kolo na Stanušića ledini. Cijelo selo i svi njihovi gosti, osim onih starijih pošli su u kolo. Ledina i tri pristupne ceste bile su krcate raspjevane i razigrane mladosti. Poneki od momaka iz susjednih sela ponijeli bi na blagoslov violine i šargije pa je u kolu znalo nekada svirati i po dvije tri šargije i dvije tri violine. Uvijek je igralo samo jedno kolo. Nikada više njih u isto vrijeme, a kolo je znalo obuhvatiti pola ledine. Momci su se natpjevalali. Svjetlucali su se i tresli dukati na prsima djevojaka i mladih snaša. Bila je to prava izložba umijeća šlinge i veza. U sredinu kola ušli su oni koji nisu igrali i žene koje je posebno zanimalo kako se koja cura obukla. Skoro svake godine, negdje u drugoj polovici zabave došao je drugi manje zabavan dio – tuča momaka. Svako selo imalo je po nekoliko mladića koji su uvijek zametnuli kavgu (oštar sukob, svađa. Tur. kavga. RSR). Nikada to nisu činili u svome selu. Idealna prilika im je bila kolo na dan blagoslova polja. Redovito su u kolo dolazili kasnije kada se veselje rasplamsa. Dolazili su u grupi i već su bili poznati u cijelom kraju. Tako su u Garevac dolazili i redovito napravili nered braća Đulići, ako se ne varam iz Dobrnje. Tri brata i otac koji je šepao i uvijek nosio štap. Nasuprot kavgadžijama uvijek je u svakom selu bila grupa momaka koji pak nisu dopustili da se njihovo veselje pokvari. U Garevcu je na čelu ovima uvijek, dok je momkovao, bio Pero Čupo koji se kasnije oženio Marom Kovač, Levunovčinom. Kada bi se kavgadžije pojavile negdje od Špicine ili Žiginčine kuće Pero Čupo je s nekim od momaka zapjevao: «Udri pobro, nek palija zveči, ima doktur nek barabe liječi.» Ova pjesma bila je znak opasnosti koja se približavala. Oni slabije petlje i tanjih živaca počeli bi se pomalo povlačiti na rubove ledine, pred kuće Bekčića, Žiginčinu i Matukića. Kavgadžije bi pomalo prkosno prošetali do kola i ušli u kolo. Jedan od njih bi tada uzviknuo: «Čisto kolo!!!» Svi osim svirača morali su napustiti prostor koji je kolo okruživalo. Kad je kolo bilo «čisto» naredili su da se prestane sa svirkom. Tog trena utihnula je glazba. Ako neki od svirača nije poslušao, šargija ili violina bi ostala bez repaća. Binjadžije bi je prelomili preko koljena. Nastala je opća gužva, vriska i strka. Domaći momci bi sada krenuli u obranu časti svoga sela. Skripala je i pucala Matukiča i Bekčića taraba. Otkidale se tarabnjače i počerla je makljaža i potjera. Nije se više znalo tko koga tjera. U Garevcu u pravilu nisu upotrebljavali u tuči noževe kao u nekim drugim krajevim. Stoga poslije boja nije bilo mrtvih ali jest bilo puno razbijenih glava. A Stanušićima i Bekčićima nije ostalo ništa drugi nego sutradan krpati tarabu. Kada je neprijatelj potisnut kolo je nastavilo, istina u smanjenom, ali još uvijek u velikom broju.

Kada sam već spomenuo Peru Čupu (Andrića) želim reći još nešto o toj legendi Garevca. Bio je lijep i naočit momak. No jer se volio pobiti (nikad u tuđem selu ali uvijek braneći Garevac) mnogi roditelji su branili svojim kćerima da ašikuju s Perom. Bio je veliki radnik i volio je uvijek imati i imao je dobre konje. Ni jedni garevački svatovi nisu prošli prošli a da u njima nije sudjelovao Pero Čupo i njegovi konji. Uvijek je predvodio svatove. Kažu da je prije polaska u svatove konjima dao malo rakije da budu razigraniji. Često je u kasu i galopu ostavlja ostale svatove daleko iza sebe a jednom je, vozeći svatove u saonama na okuki kod kuće Nike Tokića sve istresao u kanal. Kada se oženio potpuno se smirio i posvetio svojoj obitelji. Glavno zanimanje u početku bilo mu je iskop i prodaja šljunka i pijeska. Preko ljeta je prodavao i odvozuio šljunak i pijesak kojeg je u Garevcu zbog izgradnje novih kuća trebalo jako puno. Kada nije bio opterećen narudžbama, posebno u kasnu jesen i zimu, nije odmarao. Šljunak i pijesak je izvozio pred svoju kuću koja je bila nasuprot garevačkom groblju da bi mogao u proljheće prodavati prije nego se Bosna povuče u svoje korito. Kasnije je otišao s konjima raditi u šumi, negdje u Slavoniji. Tamo ga je kod utovara udarilo stablo. Pošto je bio snažan u prvo vrijeme nije tome posvećivao posebnu pažnju. No mjesto gdje je dobio udarac «dalo se na zlo» kako se u Garevcu govorilo i od toga je i umro. Pokoj mu duši.

Uz život pokojnog Pere Čupe postoje i dvije zgode koje su se dugo prepričavale u Garevcu. Jedna se zbila kada je s konjima trebao poći negdje u brdo iznad Modriče, vjerojatno po drva. Konji su cijeli svoj radni vijek proveli radeći u ravnici u Garevcu. Kada su došli pred brdo stali su ili kako se kod nas govorilo «zasjekli se». Uza sve pozive i udarce nisu htjeli dalje. Stajali su kao ukopani. Tada je Pero okrenuo konje i kola natrag i otišao jedan kilometar. Zavezao je konjima oči i pnovno krenuo prema brdu. Ovaj put konji su bez imalo ustezanja uzvukli kola uz brdo.

Druga zgoda se zbila na Bosni kada je trebao izvući «platon» (kola sa gumenim kotačima. Lok) pijeska. Konji su se i ovaj put «zasjekli». Pero je kod kuće, kažu, imao jednoga jako pitomog mačka. Otišao je kući i donio tog mačka na Bosnu. Otpustio je kolan na konju i mačka stavio ispod kolana nogama okrenutim prema trbuhu konja. Blago je pritegnuo kolan, i bičem malo udario mačka. Mačak je, da se iščupa, kandže zario u trbuh konja. Konji su poludjeli. Izvukli su platon šljunka a izvukli bi i tenk da je bio pripet. Eto i to je poratni Garevac.