Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Župa Kopanice danas

8. svibnja 2009.
Priredio: Anto Burić, svećenik

Matanovic_IlijaVlč. Ilija Matanović, župnik

Rkt. župni ured Kopanice

76275 Vidovice – BiH

Tel. 00 387 (0)31 731 100

 

 

 

U Domovinskom ratu bosanska Posavina je doživjela tragediju kakva se nije dogodila u cijeloj njenoj povijesti. Blizu pedeset župa na području Posavine koje pripadaju Vrhbosanskoj nadbiskupiji, nestalo je. Skoro sve župne crkve su do temelja porušene. Svega nekoliko je ostalo no i one su kraj rata dočekale oštećene, neke u ruševnom stanju. Ova žalosnu sudbina zadesila je i župu Kipanice, pitomo selo na obali Save nedaleko od Orašja. Što se dogodilo sa Kopanicama u ratu i kakvo je stanje sada govori kopanički župnik velečasni Ilija Matanović.

«Župa Kopanice osnovana je 1979. godine na blagdan svetog Mihovila arkanđela. Odijeljena je od župe Vidovice. Do sada su u povijesti poznata tri naslova, imena za ovu župu: Kopanic(e), Kovačevac i Dvorine. Taj lokalitet se danas nalazi pod Savom s lijeve strane, odnosno u Republici Hrvatskoj gdje je staro korito Save. Sava je bosansku stranu nosila i premještala na tetritotij današnje Republike Hrvatske. Od nasipa u Slavoniji do nasipa u Bosni ima negdje oko tri kilometra. Na tom lokalitetu bi dakle bio taj stari Kovačevac odnosno Dvorine.

Možda je potrebno ovom zgodom napomenuti da je 1463. Bosna pala pod Turke. Tek 1528. Brčko je palo pod Turke kada pada i ovaj kraj. Godine 1692. Vidovljani, Kopaničani odlaze, sele u Bošnajke, u Rajevo Selo i Podgajce. Iseljavaju se kompletno. 1718. Požarevačkim mirom Kopanice su u sastavu Austrougarske. Tada se počinje spominjati Kovačevac i tada se počinju vraćati oni koji su bili izbjegli. Ako danas uzmeno, odmah preko Save od Kopanica je selo Topola, bošnjačke župe. U njemu sada ima 56 obitelji iz Kopanica. U Bošnjacima ima oko petnaest. U Rajevom Selu preko četrdeset. Vidi se to po Maticama i po prezimenima. Posebno je  interesanstno Rajevo Selo. Godine 1910. u Vučilovcu, srpskom selu odmah do Kopanica bilo je 45 katolilčkih kuća. Godine 1932, bilo je 67 katoličkih kuća. Zadnji blagolsov koji je u tom selu obavljen 1969. bila je samo jedna kuća. Danas nema ni jedne. Oni su svi otišli u Rajevo Selo, Podgajce, Vidovice, Topolu, Bošnjake. Da je nešto katolika bilo tu kada je osnivana župa razumije se da bi bili pripojeni župi Kopanice. Danas je to čisto srpsko selo sa 250 do 300 kuća.

Prije Domovinskog rata župa je imala crkvu, groblje i u groblju kapelu. Brojala je 1050 župljana, katolika, Hrvata i bilo je još 273 stanovnika srpske nacionalnosti. U Drugom svjetskom ratu nestalo je ili ubijeno 65 osoba. No taj bi broj trebalo temeljito profiltrirati da se utvrdi točan broj. U Domovinskom ratu Kpanice su pale kada i Vidovice, 1 svibnja 1992. Trećeg svibnja Vidovice su oslobođene ali ne i Kopanice. Prigodom oslobađanja Vidovica pronašli su i pokopali naše ljude koji su pobijeni. Ubijenih iz Kopanica, vojnika i civila je 21. Troje se još vodi kao nestali, jer nisu pronađeni i nisu pokopani. Crkva nije bila srušena ali je bila dobro ranjena. Župska kuća nije srušena ali jasno da je devastirana. Danas, 2009. godine župa ima 150 kuća sa 347 duša. U tih 150 kuća, u 71 kući je jedno ili dvoje što je tragedija. Osim ovih ima još 38 kuća sa  210 duša koji su povremeno. To su oni koji tu dolaze jednom ili dvaput godišnje iz inozemstva ili Slavonije. Ovi nisu baš posebno povezani s Crkvom jer su negdje nešto kupili i tamo kane provesti svoju budućnost. Dakle na teritoriju župe stalno boravi 347 duša u 150 kuća. Godine 2003. bilo je krizmanih osam, pričešćenih četvero, 2007. krizmanih 8, pričešćenih četvero. Lani, 2008. nije bilo krizme, nego je bilo četvero prvopričesnika. Ove godine trebala je biti krizma ali nema ni jedno u sedmom i osmom razredu no za prvu pričest imam četrnaestero. Svi žive tu u Kopanicama. Ako gledam po upisanima u školi onda će sljedećih godina za prvu pričest biti dvoje, dvoje, dvoje.

 

STANJE MATICA ŽUPE KOPANICE

 

GODINA

KRŠTENIH

VJENČANIH

UMRLIH

1979.

16

9

10

1980.

198(+3)

5

3

1981.

11(+3)

11

7

1982.

15(+1)

8

12

1983.

18(+1)

10

9

1984.

17

7

5

1985.

14

11

6

1986.

15(+2)

10

9

1987.

16

6

5

1988.

11

11

4

1989.

13

12

6

1990.

22

11

4

1991.

7 (+2)

9

10

1992.

4 (+6)

3

24

1993.

3(+5)

5

7

1994.

6(+4)

6

4

1995.

2(+2)

5

7

1996.

9 (+8)

4

8

1997.

9 (+4)

9

5

1998.

5 (+3)

6

9

1999.

12 (+2)

5

8

2000.

12

6

14

2001.

5

8

8

2002..

5

7

8

2003.

7

4

6

2004.

6

8

7

2005.

8

1

12

2006.

9

3

8

2007.

6

2

7

2008.

4

1

4

 

Zdravstvo na ovom području je dosta dobro riješeno. Nisu ni prije rata imali bolje. Prije rata u Vidovačku amblantu doktor je dolazio dva puta tjedno ostalo se išlo u Orašje. Danas je svaki dan doktor u Vidvoicama. Svaki dan je tu medicinska sestra koja je dostupna 24 sata ako treba. To je časna sestra koja ima medicinsku školu i zaposlena je pri domu zdravlja. Ambulanta je vrlo lijepa i dobro opremljena. Prošle godine je osuvremenjena potrebnim aparatima.

Iz Kopaniva imam 111 osoba koji su završile srednju školu. Imamo četrdeset koji su završili fakultet. Nažalost nisu tu i vrlo male su mogućnosti da se s njima može nešto postići za Kopanice.

Mislim da je ovdje vrlo važno spomenuti Kopančanina, Iliju  fra Baru Krainovića, rodom, iz Kopanica koji je bio i vidovački župnik od 1883. do 1857. Osnovao je i vodio prvu školu u Vidovicama. Rođen je 25. 07. 1813 u Kopanicama od oca Marka i Marije r. Župarić. Mladu misu je slavio 09. 12. 1838. u Zagrebu gdje je završio teologioju. Preminuo je 18. 01. 1871. u 58 godin života i 42. godini redovništva. Pokopan je na Karauli na groblju u Tolisi. Bilo je vrlo učen. Franjevci su ga cijenili i povjeravali mu službe odgojitelja, profesora. Drugim riječima koristili su to njegovo znajnje i sposobnosti. Martin Nedić ga opisuje kao vrsnog propovjednika kojeg su rado slušali.

Drugi iz prve pleade duhovnih zvanja ovoga sela jest  Tadija Vidović, kao redovnik fra Baro. Rođen u Kopanicama 08.12.1836. godine. Od oca  Mate i Mande r. Bijelić. Preminuo je u Kraljevoj Sutjesci 20.10.1857 i sahranjen na groblju sv. Grgura tamo.

 

Prijevoz u Kopanicama je vrlo slab. Nema ni jednog stalnog autobusa, osim jednog koji vozi četvrtkom do Orašja zbog pijačnog dana.

Školstvo. U Kopanicama ima četverogodišnja škola, koja je bila i prije rata ali je sada zatvorena. U ratu je devastirana i nije obnovljena. Problematika te škole je što se ne zna čija je. Mjesna zajednica Kopanice ne može je sama preuzeti, renovirati i održavati. Pripada kao filijalna škola Vidovicama a oni ne žele oko nje puno voditi brigu jer imaju svoju  i nemaju financijskih sredstava da je financiraju. U vidovačku školu idu i sva naša djeca U cijeloj osnovnoj školi od prvog do osmaoga razreda imam 41 učenika. Vjeronauk u školi drži časna sestra iz Vidovica. ja držim župski veronauk po onom starom sistemu. Imam petnaest do dvadeset sati godišnje kako za djecu tako za mlade i nemam nikakvih problema s tim. Devedeset i devet posto i djece i mladih prisustvuje tom vjeronauku.,

Iz župe desetak ljudi radi u kojekakvim firmama; četiri u policiji, dva u carini, dva pri vojsci, jedan u županiji jedan u Elekri i dva u općini.

Problemi župnika: Danas su svi pametni i teško tko može imati nekavog posebnog utjecaja. Osjećam da je tu veliko nepovjerenje prema svima pa i prema župniku. Ovaj narod ne vjeruje više nikome. Razočaralo me da ne možeš proturiti neku pozitivnu, pametnu ideju. Kada rekneš i predložiš, on će nju filtrirati i ako ona u njegovoj glavi po njegovu kalupu nije sjela, nema ništa

S policijom je odnos korektan. Nastoje obaviti ono što se od njih očekuje. No konstartiraju činjenicu da je problematika piće, kako u gradu tako i u selu. Drugi problem je droga. Orašje je postalo  poznato u Bosni i Hercegovini po potrošnji droge. Iz toga onda slijedi ljenčarenje, krađe. Zbog alkohola i droge puno nesreća u prometu, vožnje bez dozvola i tako dalje.

Materijalije kod župnika i župe. Žuapa potroši onoliko koliko ima u župskoj kasi. Njezin godišnji promet je oko 3500 maraka. Prema milostinji ne možeš nešto posebno ni poduzimati. Biskujpija jedenostavno ne pomaže, jer možda ne može U zadnje tri četiri godine županija je dala po tri tisuće maraka i općina po dvije tisuće. Po svojoj savjesti mislim da ne mogu tražiti i moljakati za neke donacije. Što možemo svojim radom i trudom to činimio. Nek osjete da je to njihovo. Više će to cijeniti i poštivati.

Odmah poslije rata velečasni Marko Perić se vratio i činio koliko je mogao. Pokrpao je crkvu i kuću. Josip Mikić je došao poslije njega i promijenio krov na crkvi, stavio fasadu na kući uveo centralno grijanje. Anto Perić je napravio novu dvorišnu zgradu. Kada sam došao ponovno smo skinuli krov na crkvi, stavili dasku i ljepenku, preuredili plafon, stavili novu stolariju i okrečili izbnutra, nabavili novi veliki zidni barokni oltar.  Promijenili smo krov na kući kao i na crkvi. Renovirali smo i proširili kapelu u groblju. Dvorište je uređeno, nasuto oko 50 centimetara, jer je uvijek ležala voda i bilo blato. Dio je asvaltiran i kompletno ograđeno. Trebalo bi riješiti pod crkve. Temelji su potonuli. Preskup je to zahvat ali ako bi se nešto radilo onda je to prvo.

A sada odgovor na pitanje: Kako će po vašem mišljenju izgledati župa Kopanice kroz desetak dvadeset godina. Niti sam prorok ni proročki sin pa je teško predvidjeli kako će Kopanice izgletati kroz dvadeset godina. Ali ako se ovako nastavi mislim da župe Kopanice neće biti. Mislim da će spasti na pedesetak ljudi. Zašto? Djerce nema. Njih četrdeset što ide u osnovnu školu i petnaestak u srednoj i šest na fakultetu.  Koji su završili srednju školu i fakultet nitko se nije varatio. U župi imam 32 neoženjena momka. Prošlo ih je vrijeme za ženidbu. Za Novu godinu sam rekao da se njih trideset i sada ožene došla bi 32 cure. Kada bi imali po jedno dijete. Koja bi to revitalizacija za župu bila?! To bi bila nova svježa krv. Mi imamo u svojim ruikama mogućnost ali je ne koristimo. Srbi su učinili svoju krvavu epopeju ali sada se ne možemo tužiti ni na Srbe ni na Muslimane da su nam oni sada krivi. Kada gledam povijest, a bilo je kudikamo krvavijih vremena. Drugi svjetski rat za ovo područje bio je krvaviji nego ovaj.U prijašnjim ratovima odavde svijet nije otišao. U ovom je otišao. Poslije Drugoga svjetskog trata bilo je udovica kao u priči, djece kao trave. Gladno i žedno, golo i boso. U takvim prilikama matere su znale voditi domaćinstvo. Danas  imaš sve a odjednom nemamo hrabrosti za svoj život da počnemo nanovo. Da pokažemo tom okupatoru da smo sposobni sinovi poginulih. Ponos u čovjeku je uništen. Dabogda se ja prevario. I bio bih najstreniji čvojek i svećenik ove Vrhbosanske Crkve kada bih se prevario i da mi netko pljune u lice i rekne: 'Budalo jedna, ti nemaš nikakve veze!' Ja bih volio das nemam nikakve veze a da moj narod opstane. No na osnovu podataka na osnovu činenica i kretanja, političkih i ekonomskih stvari loše stoje. Tko zemlju gazi zemlju i ima. I može se naš narod koprcati kako hoće, prigovarat kome hoće, kleti koga hoće, neka samo sebe ispita i promijeni. Ovo što govorim govorim općenito za naš hrvatski narod. Nisu možda bolji ni ovi drugi narodi oko nas ali oni me ne brigaju. Za njih nisam odgovoran ni pred Bogom ni pred ljudima. Za dio ovg naroda koji mi je povjeren odgovaoran sam. I ja sam mogao otići u đakovačku i zagrebačku nadbiskuiju. Neću brate dok ima jedan kvadrat Bosne ja ću na tom kvadrau biti. Čudi me da naši ljudi tako olako napuštaju svoje i kupuju neke podrtine po Slavoniji i Hrvatskoj.

Takvo stanje će se odraziti i na svećenička i redovnička zvanja.

 Kopanice danas imaju sedam živih svećenika. Ima živih 12 časnih sestara. Trenutno imam tri sjemeništarca  u Travniku, imam jednog salezijanca u novicijatu. Imam jednog bogoslova u salezijancima. Imam jednu kandidaticu. Dakle nije još presušilo. Iz tako male zajednice opet se nešto ubere. A budućnost?

 Bogatstvo Kopanica je u tome što duhovnih zvanja ima u različitim redovima i područjima. Nisu svi svećenici Vrhbosanske nadbiskupije. Jedan je Kotorske, jedan dubrovačke, dvojica su salezijanaci, jeda dominikanac. To je ipak raznovrsnost. Nismo bili uskogrudni sebičnjaci. Katoličko shvaćanje. Sada je jedan salezijanac u Torinu, jedan u Zagrebu. Vjerujm da je sve ovo plod ustrajniog župskog vjeronauka. Stoga ako svećenik hoće nešto spašavati, neka spašava župski vjeronauk. No za to treba raditi. Treba vremena uložit'. Treba se spremit' , treba se i okupljati.  Znam da je to teško ali je to presudno za duhovni život jedne župe.

Ove godine na svetog Mihaela župa slavi tridesetu godišnjicu postojanja. Ne planiram nikakvu feštu ili neko basnoslovno slavlje. Od svete Kate do Nove godine stalno sam trubio: Ništa mi ne trebate dati. Imat ćemo devetnicu za Patron i na sam dan slavti Misu. Ali, ako imate vjere i ako imate ljubavi, pokolonite jedno novorođeno dijete župi. Sva će djeca biti na Mijoljdan krštena. Za sada  neznam  koliko ih imam u utrobi mama. Kada sam u Rastičevu slavio devedesetu obljetrnicu župe učinio sam isto. Do tada se krštavalo jedno ili dvoje. Te godine se krstilo osmero. To je bio vrlo lijep i drag događaj u župi. Danas kada odem na Kupres susrećem ih kao momke i cure. Susreću me roditelji i kažu: 'Ti si onaj što si nas nagovorio da rodimo dijete. Hvala ti. Ja danas od njega živim.'»