Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. rujna 2017.

 

Poratni Garevac: Kako se Garevac voli (18. dio)

10. svibnja 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Sredina svibnja 1945. godine. Tunjića Prud pun zrelih muškaraca – Garevljana. Njih blizu tri stotine i s njima još malo manje iz ostalih okolnih hrvatskih sela. Treba donijeti životno važnu odluku. Preko Save ili preko Bosne. U izbjeglištvo ili u šake neprijatelju. Možda pod nož, možda u smrt. Lijepo je živjeti, ali isto tako časno je, ako treba i umrijeti za časnu i svetu stvar iz ljubavi prema nekom ili nečem. Konačna je odluka: «Svi preko Bosne. U Garevac.» Ako treba mrijeti mrijet' će na onoj istoj garevačkoj grudi koju je dotaklo njihovo čelo kad su se rodili. U svima, ama baš svima, ista odluka. Bez prisile i bez pogovora. Puške i bombe u Tolešin rovanj pa prema Bosni. Prema Garevcu. Gaz na Bosni, Andrića njiva, Burića štala. Kao čitava vječnost dugi sati strepnje. Stotinjak metara od njih njihovi najdraži. Mašu im. Dozivaju ih. Kaka bi im rado poletjeli u zagrljaj. Ne. Oni moraju sjediti. PasinacTko se digne – metak u čelo. Kod svih isto pitanje: «Što slijedi?» Odgovor dobivaju na Pašincu i na bajeru Bosne, podno Maksimovih bašča. Metak u potiljak. Nagrada za ljubav prema Garevcu. Samo zbog ljubavi prema Garevcu. Eto tako su neki nekad voljeli Garevac.

Godine prolaze. Garevačka siročad stasa i raste. Opasuju se snagom. Makar još mladi, žene se i udaju. Treba rađati potomstvo. Nadoknaditi ubijenog oca, brata. Uz to treba od nečega živjeti. Treba kora kruha. A od čega? Od zemlje. Od Novina, Bara, Pustare, Maksimuše. Garevačka još nedorasla siročad, ona Perkovića siročad, Cvitkušića siročad, Jagustinovića siročad i ostala bez iznimke, pritišću plug. Ostaju oplaze. Izgladnjeli junci sa isplaženim jezicima padaju u brazdi. Znoj lije. Stomak prazan. Prilijepio se za kičmu. Pucaju krvavi žuljevi. Boli svaki damar. Mlade majke rađaju na retku. Noći kratke, dani dugi, predugi, vreli. Pripek'o Božji zvizdan. Posrću, padaju i dižu se. Treba dalje. Treba od nečeg živjeti. I oni i njihovi junčići. Eto tako su neki nekad voljeli Garevac.

Javlja se nada za lakši život. Prve dozvole za odlazak u Njemačku i Švicarsku. Neprijatelji Garevca misle: «Pustit ćemo ih neka idu. Svidjet će im se tamo i nikada se neće vratiti. Neka idu. Nek nestane Garevca.» I odlaze. Na rastanku plaču majke udovice. Plaču voljene supruge. Plaču djeca. Pišće k'o pilići. Odlaze, po prvi put dalje od Modriče i na duže od jednog dana. Neće ih biti dugo. Predugo. Do Božića. Možda i duže. Dugo kao čitava vječnost. Torba i u njoj skut slanine i nanina pogača, s garevačkih njiva, puna znoja, dvije tri čiste košulje sa pokrpanom kragnom. Drndaju se vlakom. Presjedaju u Vrpolju. U najprljavijoj stanici u Jugoslaviji, u čekaonici punoj dima i smrada. Čekaju onaj «brzi» iz Beograda. Idu naprijed. Ni sami ne znaju kamo. Kada im vodič rekne: «izlazi!» stigli su. Adamova jabučica skače u grlu. Suza samo što nije potekla. Ali ne! Treba izdržati. Bilo je i gore. Od nečeg se mora živjeti. Eto tako su neki nekad voljeli Garevac.

Stigli su. Barake, željezni kreveti. Po dvadeset u jednoj sobi ako se može zvati sobom. Turci. Grci, Talijani. Jedva koji «naš». Svi govore. Nitko nikog ne razumije. Kopaju kanale, miješaju beton. Žive na kruhu, «špeku» i vodi. Tko bi im skuhao. Žene nema. Majke nema. Žena je ostala kod kuće. Majci udovici pod stare dane treba pomoć. Treba joj nježna ženska ruka da joj doda čašu vode. A tko će joj pomoći ako neće snaja. Dosta je jadna patila i puno prepatila, nek se barem pred smrt malo odmori. Ni na kraj im pameti nije bilo da kažu: «Ženo ideš i ti sa mnom». Kad bi i ona pošla tko bi onda brinuo o kući, o zemlji, o marvi? Sve bi se ugasilo. Djeci pak treba mamina ljubav. Tko ima više ljubavi prema vlastitom dijetu nego njegova majka. Ta draga garevačka djeca... Najveće blago roditelja. Ostadoše tamo daleko, daleko, u Garevcu. Trebaju u školu. Trebaju nešto naučiti da ne moraju kičmati kao njihov ćaća. Usvojit će, istina, u školi i poneku balinsku ili srpsku riječ. Ne smeta! Rađe to nego da su s njim pa da potpuno zaborave svoj topli i milozvučni garevački jezik. Tako, eto, razmišljaju svaku večer... Prigrizi nešto pa šaku pod glavu i s mislima na Garevac utoni u san jer sutra ponovno čeka kanal, lopata, japaner i šef s kojim razgovara prstima. Kako će drugačije kad jezik ne zna a sporazumjet se mora. Tako su, evo, neki nekad voljeli Garevac.

U početku su odlasci u inozemstvo bili rijetki i sporadični da bi za nekoliko godina postali masovni. Iz mjeseca u mjesec bilo ih je sve više. Svi oni dok su gurali japaner pun betona i ljuljali se na skelama razmišljali su samo o jednom. Jedva su čekali nedjelju. Kod mise će se okupiti, obnoviti uspomene na dane i godine provedene u Garevcu, Kladarima, Riječanima. Razmijenit će novosti. Saznat će tko je umro, tko se oženio, tko je iskopao bunar i postavio hidrofor, koje selo je obio led. Na misu su odlazili sat, dva ranije, a iza mise ostajali satima dok ih ne zabole noge od stajanja. Poslije toga pomalo snuždeni vraćali su se u svoje jazbine radujući se sljedećoj nedjelji i novom susretu. Ni na kraj pameti im nije bilo da organiziraju nekakve zabave i troše plaću svoga znoja. Došle su i prve plaće. Bilo je to čitavo bogatstvo u usporedbi s onim što su imali u Garevcu. Radili su prekovremeno. Čuvali svaku marku. Nisu pijančili. Razmišljali su o novoj kući, traktoru, sinu bicikl, starici majci novi dušek da ne spava više na strožku. Nek odmori stare i umorne kosti. Nikome ni na kraj pameti nije bilo da jednu marku uloži negdje na drugom mjestu nego u Garevcu. Godišnji odmor planirali su provesti na novom traktoru u garevačkom polju i na barama. More, plaža, kafić, za njih su bili strani pojmovi koji ih nisu zanimali. Oni su imali druge vrednote. Kada su došli kući s radošću su sjedali na traktor pa na njivu orati ili na Bosnu po šljunak za novu kuću. Neki kažu da je u Dovinskom ratu u Garevcu ostalo oko 150 traktora koje su Srbi otjerali. U početku sporo, kasnije sve brže nestajale su garevačke «kuće u japiju» a umjesto njih nicale nove «planske». Garevac je mijenjao svoju sliku. Kada bi neznani putnik nakon godinu dana naišao ponovno kroz Garevac pomislio je da je promašio i došao u neko drugo selo. Godišnje je nicalo po nekoliko desetaka novih velikih kuća. Garevački majstori koji nisu bili u Njemačkoj imali su pune ruke posla i dobro bili plaćeni. Oni koji su «radili» zemlju obrađivali su kolikogod su stigli. Nisu tražili da se plati. Plati će im domaćin kada dođe kući. Garevačke njive ne smiju ležati. Moraju rađati i Garevljane hraniti. Dvorišta su umjesto nagetih taraba dobivala lijepe ograde. Takmičili su se čija će biti ljepša. Gdje su nekada u dvorištu bile ostruge procvale su ruže, smrdan i kaloper. Metle su otišle u zasluženu mirovu a umjesto njih došli su usisavači. Sa fijaker šporeta skinute su rerne i postali su udobno gnijezdo za raskocanu kvočku. Na vodu više nije trebalo ići na bunar. Dolazila je iz pipe na zidu. Sve kuće su uvele hidrofore. Jelisija iz Miloševca je svakodnevno, preko cijele godine boravio u Garevcu uvodeći vodu, osposobljavajući kupatila, centralna grijanja  i kanalizaciju. Nema više kupanja u lavoru. Tu su kade i tuševi. Hoćeš malo topliju vodu okreni desno. Hoćeš hladniju okreni lijevo. Milina. Isplatilo se znojiti. Umjesto svijeća «gasara» na plafonima su sada lusteri. Nema više sinija. Stolovi i stolice, a siniju iscijepaj pa pod kazan kad se jesenas bude pekla 2261_Garevljanirakija. Kreveti široki. Ne škripe. Na prozorima firange. Tko je o tome prije nekoliko godina smio i misliti. Tako se ponovno prevariše oni koji su mislili «Nestat će Garevca». Dok su Garevljani bili u Njemaškoj ili Švicarskoj svoga župnika nikada nisu pozivali k sebi «u goste» i vodali ga k'o vašerskog međeda po dernecima i pijankama i sakupljali za njega i garevačku crkvu «sadaku» kao za neku «fukaru» da bi tako umirili nemirnu savjest, nego su svoj dar donosili i stavljali na garevački oltar a župnik bi ga kao pravi domaćin raspoređivao kamo je bilo najnužnije. Kumovali su temeljima crkve, ckrvi, oltaru i ovu čast darivali obilnim darovima. Danas pak većina Garevljana u silnoj ljubavi prema Garevcu grade na Krku, Braču, u Poreču, u Opatiji u Švicarskoj u Njemačkoj, diljem cijele Hrvatske. Nažalost minula su ona vremena. Ostalo je samo lijepo sjećanje na njih. Treba se suočiti sa sadašnjom istinom i reći: Eto tako su nekada neki voljeli svoj Garevac.

Godinama sam u dalekoj Australiji prisustvovao zabavama koje su Hrvati organizirali u raznim prigodama i slušao kako Slavonci pjevaju: «Slavonci smo i Hrvati pravi. Mi nosimo crven bijeli plavi. Mi volimo svoju Domovinu i nećemo nikad u tuđinu.» Da. Ova se pjesma pjevala na svim hrvatskim zabavama. U Melbourneu, u Australiji. Petnaest tisuća milja daleko od Piškorevaca, Spačve i Bosuta. Uz stolove koji se lome od težine ića i pića Slavonci, zapjenili od piva i silne ljubavi prema Slavoniji, sa šeširićima oko kojih je omotana trobojnica, pjevaju: «Mi nećemo nikad u tuđinu jer volimo svoju domovinu.» Dolazilo mi je da zaplačem od jada zbog te domoljubne sprdnje.

Došao je Domovinski rat i s njim neka druga shvaćanja.

Odmah početkom Domovinskog rata Republika Hrvatska Hrvate je, koji su napustili svoje domove, svrstala u dvije kategorije: «prognanici» i «izbjeglice». Hrvati koji su iz Hrvatske prognani sa svojih ognjišta nazvani su prognanici, dakle oni koji su protjerani – prognani – koji su morali otići. Hrvati iz drugih područja, dakle i iz Garevca okršteni su rječju izbjeglice, oni koji su pobjegli. Kao nagradu za kukavičluk Hrvatska im je dala izbjegličke kartone i putovnice i omogućila im da svi, ako žele, bježe još dalje, Garevljani što dalje od Garevca. Mnogi su objeručke prihvatili pa nas danas ima po svem svijetu osim možda u Kini i na Antarktiku. Premda se ne bih zakleo da nas možda nema i tamo. Pjevaju sa Slavoncima: «Mi volimo svoju domovinu i nećemo nikad u tuđinu.» Eto tako neki neki danas vole svoj Garevac.

Garevac nije ni lakirani hrast na garevačkom groblju, ni pokrpani asvalt prema Čardaku, ni Otvorena kuća, ni novi toranj, ni garevačka crkva, ni Burića štala. Garevac su Garevljani koji u njemu žive. Ako njih nema, nema ni Garevca. I to ne bilo kojih Garevljana, nego koljenovića slavnih mučenika iz Burića štale. Selo Garevac će kao zemljopisni pojam biti, ali će možda biti GaHrevac, kao što su nekadašnji Mijatovići kod Tuzle danas Mihatovići a sutra će biti Midhatovići. Slijedom toga uskoro će doći priča, utemeljena na «povijesnim činjenicama» kako je nekada u davnoj prošlosti tu živio neki Midhatpaša a ne Mijat pa je po njemu selo dobilo ime. Ljudska mašta je neiscpna. Današnji Garevljani su svi, osim nekoliko jedinki, preko šezdeset godina i ima ih svega nešto preko stotinu. Nek ih Bog poživi još dvadesetak-trideset godina, ali prema prirodnom zakonu svi su oni na uvratinama svoga ovozemaljskog života. A onda? Ne treba biti posebno mudar i pametan pa zaključiti da nakon njih Garevca više nema. A kome će onda ostati i nešto značiti Burića štala, toranj i nakrivljena šahovnica na garevačkom groblju? Svi oni koji su nekada, idući iz Trnjana prešli preko pruge kod Metine kuće i kod Perijine gostionice uključili desni žmigavac i otišli prema Zapadu, za Garevac su mrtvi. Oni su Garevcu uskratili svoje potomstvo, uskratili su Garevcu budućnost. Kako oni vole Garevac? Neki su već promukli i usta im se zažvalila do ušiju od domoljubnih povika ljubavi prema Garevcu. Viču to sa udaljenosti od nekoliko stotina kilometara daleko od Garevca. Viču na pijankama i zabavama. U kući ne smiju jer će ih njihovo rođeno dijete upitati: Tata, was ist Garevac? Dođu za Ilinu u Garevac i to sve rjeđe, okrenu prase na ražnju da pokažu onoj garevačkoj sirotinji koja tamo živi, tko su oni. Takva njihova ljubav prema Garevcu je «domoljubna sprdnja» s najvećim svetinjama koje čovjek ima. Sve njihove «inicijative za spas Garevca» su ćorav posao, da ne kažem nešto drugo.

Možda će netko reći i ima ih koji tako kažu: «Što imaju oni koji su poginuli za Garevac? Što imaju oni koji su lili znoj i nabijali žuljeve obrađujući garevačke njive? Što imaju oni koji su pravili kuće u Garevcu?» Imaju! Imaju jako puno. Imaju svijetao obraz i pred Bogom i pred ljudima. I Bogu i čovjeku mogu uzdignute glave pogledati u lice i reći da su ispunili ono što su Bog i Garevac od njih tražili i očekivali. Neki Garevljani u silnoj ljubavi prema Garevcu grade na Krku, Braču u Poreču, u Opatiji u Švicarskoj u Njemačkoj.