Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Skroman, radin, strpljiv, ne sklon isticanju

13. svibnja 2009.
U Gornjim Kladarima sahranjen mons. dr. Marko Josipović

U ponedjeljak, 11. 05. 2009. na gornjekladarskom groblju pokopano je tijelo preč. Marka Josipovića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i profesora na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji. Ispunjena mu je posljednja želja da nakon smrti počiva u svojim rodnim Gornjim Kladarima uz svoje pokojne roditelje. Stara naša narodna izreka kaže: «Čovjek snuje a Bog određuje». Ta mudra izreka, zasnovana na vjeri naših pređa, ispunila se i kod pokojnog Marka. Nakon moždanog udara te liječenja i terapija u sarajevskoj bolnici Koševo, preporučeno mu je da pođe negdje drugdje gdje će moći imati kvalitetniju terapiju. Sve je bilo spremljeno i dogovoreno da se liječenje nastavi u Njemačkoj. Danas je trebao krenuti na ta put. Bog je odredio drugačije. Njegova duša je pošla u zagrljaj Bogu i pokojnim roditeljima a njegovo tijelo u Gornje Kladare na posljednje počivalište.

Ispraćaj posmrtnih ostataka pokojnog Marka počeo je svetom misom u crkvi svetih Ćirila i Metoda u Sarajevu koju je predvodio Vrhbosanski nadbiskupu Vinko kard. Puljić. U koncelebriranoj misi sudjelovalo  je stotinjak svećenika  a crkva je bila dupkom puna časnih sestara raznih redova, studenata bogoslovije i laika koji studiraju na Teologiji te vjernika.

U ime školskih kolega i Vrhbosanskog stolnog kaptola, od pokojnika se oprostio preč. Ante Meštrović čije riječi oproštaja donosimo u cijelosti:

Sahrana Marka Josipovica1«Nije lako govoriti o kolegi s kojim se godinama poznaješ i s kojom si proveo studentske dane te nakon zajedničkog svećeničkog ređenja 36 godina služio Crkvi i narodu kao i desetak godina obnašao  službe u raznim ustanovama Nadbiskupije. Riječi oproštaja u bolnim trenucima smrti, izazivaju vrtlog emocija, uspomena i sjećanja koja je teško skupiti.

Mons. dr. Marko Josipović, od kad ga poznajem, od studentskih dana iz Bogoslovije u Đakovu, bio je društven, zaigran, spreman na pjesmu i zdravu bezazlenu šalu. Znao je, poslije zajedničkih skromnih slavlja često zapjevati nakon svih pjesama «lijepo ime društvo». Zvučalo je to simpatično u mladim studentskim danima. Ta crta društvenosti pratila ga i dalje u njegovu životu. Stoga je stekao veliki krug prijatelja, ne samo u domovini, nego i Rimu, a pogotovo u Njemačkoj gdje je bio primljen kao domaći sin. Posebno se to očitovalo u njegovoj povezanosti sa preč. Heribertom August iz Achena, koji mu je u njegovoj teškoj bolesti bio poput evanđeoskog Samaritanca zajedno sa župljanima i prijateljima.

Kao svećenik dr. Josipović je bio vrlo otvoren prema ljudima svih slojeva kako intelektualcima, tako i jednostavnim osobama. S lakoćom je komunicirao i kretao se među profesorima ne samo teoloških fakulteta, nego i više državnih fakulteta te među redovnicima, redovnicama i starijim osobama Sarajeva, a napose onima koje su dolazile na misna slavlja u katedralu. Tu je također kontakt s osobama veleposlanstava stranih država, kao i vojnicima u misijama u našoj zemlji.

Pastoralna svećenička služba bila mu je uvijek na prvom mjestu. Rado je propovijedao, slavio sakramente, kontaktirao sa svećenicima u pastoralu. Uvijek je našao vremena otići na teren Nadbiskupije. Iako je bio u svijetu knjige i predavanja na Teologiji i rado se družio s kolegama profesorima, ostao je tankoćutan prema pastoralnoj službi svećenika i Božjega naroda. Upravo ga je opaka bolest pogodila na službi u ime Nadbiskupije, nakon misnog slavlja u župi Derventa.

Dr. Marko Josipović bio je svećenik dinamična života. Premda se kao bogoslov spremao za pastoralni rad, prihvatio je postdiplomski studij te je kao profesor prenosio znanje na buduće radnike u vinogradu Gospodnjem.

Rijetki su spremni godinama u noćnim satima raditi, uređivati  i pripremati  da bi jedan časopis, studija, ili knjiga ugledala svijetlo dana. Toliki brojevi  niza «Studia Vrhbosnensia» kao i časopisa Vrhbosanske katoličke teologije «Vrhbosnensia» pa knjiga dr. Mate Zovkića, govore o Markovoj radinosti. Sve je to nesebično godinama radio, te samo nakon nekoliko sati spavanja, nastavio neprotumačivom energijom novi dan.  Nije se štedio. Došao je kraj. Njegov život zacijelo nije prazan. Nije važno dugo, nego kako živjeti.

Dr. Marko Josipović volio je svoju Crkvu i narod. Znao je na različite načine dići svoj glas protiv nepravde. Neki bi čak bili i iznenađeni. Bio je zahvalan suradnik. Otvorenim očima je gledao sve što se događa u Crkvi, Nadbiskupiji i društvu. Patio je zbog posljedica rata u Posavini. Stoga je zaželio počivati do drugog Gospodinova dolaska među svojima  u rodnom kraju.

U vremenu tehnologije, interneta, i medijskog izazova, teško je ostati skroman, koristan i uporan radnik. I u svijetu i Crkvi. Skroman, radin, strpljiv, ne sklon isticanju, bio je pokojni dr. Marko Josipović.

Strpljivost je iskazao u velikoj borbi s bolešću raka. Kao kanonik Vrhbosanskog stolnog kaptola i rektor katedrale radio je sve poslove od kojih bi mnogi okrenuli glavu. O njegovoj ljubavi za katedralu govore nove klupe i razglas kao i još mnoge, jedva primjetljive, ali značajne sitnice. S ljubavlju je pratio i sudjelovao u organizaciji «Stadlerovih dana», korizmenih propovijedi, dnevnih ispovijedi, slavljenja svetih misa, te uzimao učešća u organiziranju koncerata u raznim prigodama.

Sveti Augustin reče: «Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u Tebi».

Dragi kolega kanoniče Marko!

Opraštajući se od tebe kao tvoj kolega po školi i ređenju, zahvaljujem ti na svim trenucima zajedništva i potpore u našim međuljudskim odnosima.

Zahvaljujem ti u ime kolega kanonika na osjećaju za važna pitanja naše Nadbiskupije i brizi za našu prvostolnicu.

Opraštam ti sve ljudske nedostatke, ako ih je nekad bilo, vjerujem, ti kakav si bio, već si svima oprostio.

Onaj koji te stvorio za sebe, pozvao te k sebi i tvoje se ljudsko srce smirilo u njemu. Neka ti Gospodin, kome si vjerovao i služio, bude kao i svima, koji su mu povjerovali, vječnom nagradom. Počivaj u miru Božjem!»

U ime Bogoslovije oprostio se preč. dr. Niko Ikić. U ime Vrhbosanske katoličke teologije riječi oproštaja je izrekao dr. Zdenko Spajić, dekan.

U ime prezbiterija Vrhbosanske nadbiskupije govorio je preč. mr. Luka Tunjić, generalni vikar.

U 15 sati istog dana slavljena je koncelebrirana sveta Misa na groblju u Gornjim Kladarima. Svetu Misu predvodio je Vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić uz sudjelovanje banjalučkog biskupa Franje Komarice, pomoćnog biskupa Pere Sudara te oko stotinu dvadeset svećenika koncelebranata, dijecezanskih i redovnika. Može se komotno reći iz skoro svih biskupija hrvatskoga jezičnog područja. Misi i sprovodu prisustvovalo je šezdesetak časnih sestara različitih redovničkih zajednica. Ako bih trebao odgovoriti na pitanje kako je bilo na sprovodu onda mogu reći da je bilo veličanstveno. Divno je bilo slušati sve one riječi hvale i zahvale upućene pokojniku. Cijelo vrijeme dok su subraća i suradnici govorili o pokojniku imao sam osjećaj da u zraku treperi onaj njegov pomalo cvrkutavi glas i osmijeh. Dostojanstvenom ugođaju doprinio je i prekrasan proljetni dan kojeg je Bog podario, prepun mirisa cvijeća i ptičjeg pjeva.

Za vrijeme svete Mise propovijedao je Vrhbosanski nadbiskup.

«Draga braćo u biskupstvu, biskupe Franjo i biskupe Pero Draga braćo misnici i dijecazanski kler i franjevački, evo i dominikanci su tu dakle i vi redovnici, drage časne sestre dragi bogoslovi, daljnja i bliža rodbino, dragi znanci i prijatelji našeg pokojnog Marka. Na početku ove propovijedi dok se opraštam od našega brata misnika moram reći da ovaj čas je istinski za mene kao ordinarija težak jer u nepune dvije godine ovo je deseti svećenik dijecazanski kojeg sahranjujem. A iza njegove smrti ostaje jedna praznina. I sada se pomalo s vama, braćo misnici, pitam: kako izmoliti zvanja koja će nadomještati svih ovih deset umrlih, a na poseban način ovo mjesto pokojnog Marka. Ali kako često znam reći, svaki sprovod je jača propovijed od one koju svećenik govori. Tako i ovdje, ispraćajući pokojnog Marka ne možemo ne baciti pogled upravo na njegov život. Kako sam jutros rekao, ugasila se jedna svijeća svećeničkog života, a ostaje svijetli trag. Ovdje posebno aludiram na riječi Evanđelja Zrno života ide u zemlju a ostaju plodovi jednog revnog svećeničkog života. Volio je svoje zvanje i izgarao je u njemu. To je nešto najljepše kad čovjek susretne svećenika koji voli, koji se raduje svome zvanju  i koji izgara u svom zvanju. I sam sam znao koji puta reći ono što bi i sebi morao koji puta reći «malo zaustavi». Jednom mi je zgodom rekao: «pa šta onda, jednom živim, pa kad živim hoću da do kraja živim». I zaista je tako i živio. Izgarao je do kraja Dogorjela je njegova svećenička svijeća. Ostaje lik svećenika koji je zračio ljubavlju prema Kristu, prema Crkvi, prema svome svećeničkom zvanju. Ali i volio je ovu mjesnu Crkvu u kojoj je i za koju je živio. Sve rane ove Crkve su i njega bolile. Jutros sam rekao, kad nije mogao gasiti vatru barem je izbjegavao da ne dolijeva ulje na vatru. Također je bio čovjek gdjegod je mogao smirivati. Zato mu hvala za tu spremnost izgarati do kraja. Ali ovdje u njegovom rodnom mjestu gdje je on kada je doživio moždani udar prvo što je progovorio: «U Kladarima me sahranite». Evo ispunjamo njegovu želju. Gledam u tome jednu veliku simboliku. Simboliku da ovu zemlju gdje je nikao, želi na svoj način svojim sprovodom posvetiti. Mi često puta znamo reći za svoj rodni kraj «sveta zemlja». Svi to pomalo s osjećajima ljubavi prema tom rodnom kraju znamo reći nije to isprazno, U toj zemlji leže oni koji su tu zemlju natapali svojim znojem svoji suzama i svojom krvlju. I u tu zemlju su legli kako bi tu čekali uskrsnuće od mrtvih. Zato i vi mještani i ovoga mjesta Gornjih Kladara ali i župe Modriča s pravom možete reći to je vaša «sveta zemlja». U njoj čekaju vaši preci uskrsnuće mrtvih. I tu čeka i Marko koga ćemo za koji čas sahraniti u tu grudu koju je volio. Unatoč svih političkih gibanja koja su se dogodila i unatoč te najezde mržnje koja je uništila naš rodni kraj i naš zavičaj i protjerala, on svojim sprovodom želi reći da je ljubav jača od smrti. Da je ljubav jača od mržnje da je ljubav jača od straha.  Ona pobjeđuje. Iz te ljubavi, dragi Marko, je ovaj veliki vijenac svećenika oko tvoga lijesa da te isprati dostojno. I da ti zahvali za tvoje svećeničko služenje. Međi nama, ne samo u Vrhbosanskoj Crkvi, nego toliki koje si susreo sijao si svijetli trag. Kako pjesnik reče: «Kudgod koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.» Sijao si taj svijetli trag radosti , nade i pouzdanja jer si njime pobijedio onu zloćudnu bolest s kojom si se borio poslije rata. A sada želiš svojim svijetlim tragom pobijediti ono što je zahvatilo naš narod da ga je otkinulo od njegovog rodnog kraja od njegovog zavičaja. Ti svojim sprovodom kao da govoriš: ta ljubav ne smije ugasiti. Ti i mrtav govoriš: valja istinski svoje voliti tuđe poštivati. Zato ti hvala dragi Marko za tvoj svećenički život. Ne za ono što si radio, to će ti Bog naplatiti, ali za tvoj svećenički život jer si svjedočio radosnu vjeru u uskrslog Krista. Svjedočio i u toj nadi si umro. I u toj nadi te mi i ispraćamo Želimo da ti Onaj u koga si se pouzdavao u koga si vjerovao bude nagrada. A sada u kraljevstvu Božjem slaviš vječnu misu. Za stolom s Isusom Kristom u kraljevstvu Božjem. Zato ovdje želim izgovoriti ono što jutros nisam izgovorio jer si volio čovjeka. Zato svima nama oprosti ako smo ti u životu nanijeli koju gorčinu i bol. Svima nama oprosti. Jer si znao praštati. Jer nisi dao da se zla misao širi. I mi ti opraštamo ako imamo što ali te molimo pomozi nam izmoliti nekoga tko će tvoje prazno mjesto zauzeti da ova mjesna Crkva liječi rane snagom pouzadanja u Boga koju si ti imao. Pomozi nam izmoliti i hrabrost za život kada posrćemo od naše ljudske slabosti. Izmoli nam pouzdanje u Boga kada se navuku mračni trenuci da znamo i tada vjerovati da ljubav pobjeđuje. Dok ti zahvaljujemo za tvoj život, za tvoju ljubav, za tvoje svjedočenje, želimo da i sami ohrabrimo se u toj ljubavi i sami svjedočimo uskrslog Krista u ovom prolaznom svijetu, da s nadom u vječni život hrabro i strpljivo nosimo svoj križ»

Sahrana Marka Josipovica2Na koncu mise od pokojnika se oprostio banjalučki biskup Komarica spominjući da je tu prisutna barem trećina svećenika njegove biskupije. Zatim je u ime kaptola vrhbosanskog govorio prečasni Herbert August počasni kanonik kaptola vrhbosanskog.

Pero Aračić je govorio u ime KBF Đakovo, bogoslovnog sjemeništa i u ime svih profesora studentica is tudenata  te u ime tolikih prijatelja.

U ime profesorskog zbora i posavskih svećenika od pokojnika se oprostio prof. Božo Odobašić. Između ostalog rekao je: «Sretan sam i Bogu zahvalan da sam imao takvog prijatelja. Danas kada se s tobom opraštamo s pozornice ovog života želim reći da je čovjek bila tvoja ljudska, kršćanska i svećenička opcija. I kao svećenika i kao profesora prožimala te je ljubav prema čovjeku bez razlike svjetonazora vjere i običaja... Svima nam je poznata tvoja uzrečica: «Časna riječ, volim ljude»... Posavina i Bosna i Hercegovina bila je tvoja istaknuta ljubav. Nisi se dao slomiti u vrtlogu ideologija i politici. Ostao si vjeran svome svećeničkom zvanju i poslanju. Nesreća rata davala ti je neizmjernu snagu da spasiš naše sjemenište i teologiju. Koliko si truda uložio da našu teologiju podigneš na dostojanstvo fakulteta. Sve si pripremio ali to nisi dočekao. Ta će čast pripasti drugima... Trebao si poći u Njemačku na liječenje. Trebalo je to danas biti. A onda je Bog zahvatio svojim milosrđem i skratio je tvoje muke i boli. Bog te je uzeo k sebi u svoj mir. I zato ne tugujemo kao oni koji nemaju nade. Mi vjerujemo Isusovoj riječi: «Tko živi i vjeruje u mene živjet će ako i umre».

U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak oprostio se direktor dr. Franjo Topić. Rekao je: «Osam godina bio je vrijedni i aktivni član Hrvtaskoga kulturnog društva Napredak, četiri godine predsjednik nadzornog odbora. Od početka je riječju, djelom i dušom podržavao Napredak. Marko je bio dobar i plemenit čovjek. Marka se nije moglo ne voljeti.»

            Nakon sprovoda oko 400 gostiju odazvalo se pozivu rodbine i došlo na objed kod kuće pokojnikova brata.

 

Anto Burić, svećenik