Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  14. prosinca 2017.

 

Uzašašće Gospodinovo (B)

14. svibnja 2015.
Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.

Svršetak svetog Evanđelja po Marku

U on vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro." I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima (Mk 16,17-20).

_________

 

Stara priča pripovijeda o dvojici monaha, koji su čitali još u starim knjigama, da negdje postoji kraj, gdje se nebesa dodiruju sa zemljom. Krenuli su na put. Prohodali su stotinu dolina, uspjeli su se preko stotinu gora, prebrodili stotinu rijeka i svladali tisuće opasnosti. Do krajnosti umorni i već skoro očajni konačno su ugledali pred sobom vrata, na kojima je pisalo: Tu se nebesa dodiruju sa zemljom. Puni napetog očekivanja drhtavom rukom su pritisli na kvaku — i ušli. Gdje su se našli? Svaki u svojoj ćeliji.

Pouka priče sasvim je jasna. Ako želiš doći u nebesa, ne trebaš krenuti na dug i opasan put. Ostani, gdje jesi, budi što jesi, učini što trebaš. Ispuni, što toga trenutka traži od tebe dužnost, koju ti nalaže savjest, što od tebe očekuju ljudi, što ti naređuju okolnosti i što si upoznao, da je Božja volja.

Tako je činio Isus. Vrata, gdje su se nebesa doticala sa zemljom, bila su upravo tamo, gdje je toga trenutka ispunjavao Očevu volju. Ta Mu je bila tako sveta, da ju je jednostavno nazvao jelom. »Moje je jelo. da izvršim volju svoga Oca.« Ispunjavao ju je savjesno, dobro, od sata do sata, sve trideset i tri godine. Naravno, da to nije bilo uvijek lako. Ljudska narav u Njemu opirala se i molila, da je mimoiđe kalež. Ali On se nije opirao, niti odabirao. Sve je primio na sebe: odgovornost čina, napor propovijedanja, težinu trpljenja, gorčinu smrti i radost uskrsnuća. Blagdan Uznesenja bio je vrhunac i zaključak koji je morao doći na kraju svega. Bio je veseo zbog povratka kući radi dobro obavljenog posla. Prigodom dolaska u nebesa mogao je veselo uskliknuti: »Oče, izvršeno je!«

Kada, gdje i kako ćemo mi doživjeti svoje »uzašašće«. ne znamo. Ali znamo nešto drugo. Kadgod smo tamo, gdje nas upravo tog trenutka želi imati Bog, i ako radimo, što On od nas očekuje, upravo smo pred vratima, na kojima piše: Ovdje se nebesa dodiruju sa zemljom.

Zašto bismo tražili drugi put?