Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  16. prosinca 2017.

 

Kako sam preživio pakao Burića štale?

25. svibnja 2010.
Ispovijest Nike Andrića

1945. godine počeli su se rušiti naši mladalački snovi o stvaranju jake i moćne Nezavisne Države Hrvatske. Duboko vezani za sudbinu sila osovine, čekala nas je neizvjesna budućnost. Garevačka satnija - bojna bila je u svibnju 1945. godine na lijevoj obali rijeke Bosne, gdje se zajedno s drugim postrojbama pripremala za obranu "Odžačke tvrđave". U rukama partizanskih jedinica od 11. travnja bio je i Šamac. Od ranije i Modriča, a padala su redom i druga naselja smještena uz odžačku općinu. Partizanske jedinice, osokoljene uspjesima na drugim frontama, nadirale su sa svih strana svom silinom u namjeri da ovladaju "i posljednjim fašističkim uporištem u Europi". Najveći dio postrojbi u odžačkoj općini bio je spreman izginuti do posljednjeg branitelja. U rubnim dijelovima obrane uz samu lijevu obalu rijeke Bosne bilo je određenog kolebanja jer smo s desne strane rijeke Bosne trpili veliku promidžbu neprijateljskih snaga. Njeni tvorci bili su Srbi, a provodili su je lokalni Hrvati, iz naših sela, koji su tijekom rata prešli u partizanske redove. Posebno su aktivni bili članovi tzv. mjesnih seoskih odbora i odbornici, lako je promidžba bila primitivna (uglavnom se vikalo preko rijeke da se predamo, da se vratimo u svoja sela svojim kućama, da nam neće biti suđeno, da nam neće faliti ni dlaka sa glave i sl. ...) ostavila je traga na pojedinim postrojbama i bojovnicima, jer je trajala danima i jer su nam se obraćali "naši ljudi, naši poznanici, naši rođaci". I na kraju se dio postrojbi i stvarno predao i prešao na desnu obalu rijeke Bosne. Bili smo odmah razoružavani vezani i zatvoreni u najveću zgradu u Garevcu u Burića štalu. Po mojoj procjeni bilo je tu oko 520 ljudi, ne samo nas koji smo se predali, nego i puno civila iz Garevca, Čardaka, Kornice, Živkovog Polja, Kužujače, Babešnice, Kladara, Dobrinje, Riječana, Vlaške Male ... Doduše partizani su pustili nekoliko mladića-djece rođenih 1930. i 31., te nekoliko staraca. Prema nekim mišljenjima unutra je bilo najmanje 184 Garevljanina, a ja osobno mislim oko 250 ljudi!?

Andric_NikoDobro se sjećam da je naše zatočeništvo u Burića štali započelo ponedjeljkom, (nažalost točnog datuma se ne sjećam, a mislim da je bio datum bliži kraju nego sredini svibnja 1945. godine). Odmah je započela tučnjava, čupanje kose ... Radili su kundaci, drvene i metalne šipke. Nije bilo vode, ni hrane!!!

Odvođenje prvih ljudi na gubilište počelo je u prvi naredni petak. Trideset do četrdeset ljudi tovareno je u kamione i odvoženo u šume pokraj sela zvane Pašinac. Ne znam koliko je ljudi tamo pobijeno, ali je zemlja iznad mrtvih i živih zakopanih ljudi disala i mjesec dana poslije!

Idućeg dana u subotu na red sam došao i ja. Jednog po jednog su iz štale izvodili u jednu sobu. Tamo su sjedili jedan kapetan i jedan drugi oficir. Morali smo se svući do gaća. Sve su nam oduzimali i vezali nas. Vezali su po dvojicu i to za ruke unazad. Onda za mišice i vratove. Sve dvostruko, sve unakrst i sve nekom zaostalom telefonskom žicom. Mene su vezali zajedno sa Jakovom Perkovićem, zvanim Tubić iz Garevca. Kako je Jakov bio nevjerojatno jak momak, čim smo izašli u mrak dvorišta (bilo je oko devet sati uvečer), zgodno je prekinuo kabel i odmah mi šapnuo da je uspio, rastavio je i meni ruke, a na vratu i mišici ostavio mi kabel.

Ulazili smo dvojica po dvojica u već pripremljen kamion, u pratnji dvojice partizana. Netko je sjeo, netko kleknuo, svako zabavljen svojim mislima, jer znali smo kuda idemo. Čujemo kako vani jedan partizan viče da se pripreme sprovodnici i da ponesu naoružanje. Kamion je zatim krenuo. Stajao je u Miloševcu, gdje su partizani pitali, gdje je put za Šamac? Išli su kroz Miloševac i Kruškovo Polje u pravcu Samca. Cijelo vrijeme puta nemilosrdno su nas tukli.

U Šamcu smo prošli pokraj stare pijace i krenuli niz obalu prema rijeci Savi i zaustavili se kod neke vrbove šumice. Zapovijedaju da izađe deset ljudi. Prije mene i Jakova izlaze četiri para svezanih ljudi, a zatim i mi. Jedan od partizana uzima zatim pripremljen debeli konopac i pokušava nas sve desetoricu još jednom zajedno svezati. Konopac ne stiže obuhvatiti sve nas, pa ja i Jakov ostajemo izvan domašaja! Drugi partizan prilazi meni i Jakovu i hvata mene za lijevu ruku, ali zbog jake kiše ne vidi da smo mi gotovo potpuno odvezani. Nailazi glavni sprovodnik, neki kapetan i kaže mu, da pusti mene, a dobro uhvati onog velikog, Jakova! Zatim viče na onu osmoricu - desno krilo naprijed, lijevo zavij i dodaje, eto drugovi sad će biti i vode! Partizanski streljački stroj nakon zapovijedi zapuca na onih osam nesretnika i oni počeše onako zajednički svezani padati u Savu. U tom trenutku moj parac Jakov zgrabi onim svojim ručendama stražara diže ga više od dva metra i razbi ga o zemlju. Jakov je pobjegao u lijevo, a ja desno. Partizan puca na Jakova, ali na svu sreću parabela je bila na jedinačnu vatru. Nisam vidio da li je Jakov pao? Ja sam možda bio odmakao stotinjak metara, kada je i za mnom zasula vatra. Letio sam kao metak kroz šumu i pšenicu, ni sam ne znam koliko? U svanuće došao sam u neko selo i susreo jednu mladu ženu koja je vodila dva konja. Pitam je, koje je selo? Kaže mi međa Slatine (srednje) i Tramošnice. U Slatini sam bio dva dana u kući Joze Ružića. Kad smo ocijenili da je opasno da se dalje tu zadržavam, zamolio sam Jozu da mi pokaže put prema Čardaku i Garevcu. Priveo me je preko jedne rječice i odredio mi pravac kretanja. I zaista uskoro sam ugledao Čardačku crkvu, prošao pokraj Filomene i došao u Garevac. Tamo nigdje nikoga. Krio sam se pet-šest dana i onda odlučio vratiti se u svoju kuću. Ubrzo je došla komisija odbornika da me ispita. Sve sam im rekao kako je bilo i što sam vidio. Rekli su mi da više nikome ništa ne pričam, jer ću otići onim putem kojim sam one subotnje večeri već prošao.

Moj parac Jakov, nakon bježanja sa keja u Šamcu, uspio se, iako ranjen na tri mjesta dočepati Kornice. Tamo su ga njegovali dva mjeseca.

Kasnije sam saznao da su istu noć, samo kasnije, nakon što razoružali stražara, uspjeli pobjeći i Tunjo Ilić, Jozo Peranović, dok je pri bijegu tada ubijen Pero Dubravac.

Ubijanje zatočenih u Burića štali završeno je naredni dan, u nedjelju, ubojstvima na rijeci Bosni. Izborom tri lokacije za strijeljanje zatočenika iz Burica štale u Garevcu (šuma Pašinac, kej Samac i rijeka Bosna), partizani su htjeli prikriti, ovo bez sumnje jedno od najvećih hrvatskih s' ratišta u Posavini za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ali vidite uvijek ima ljudi, koji uz Božju pomoć i veliku sreću, spase glavu i ostanu živi svjedoci stradanja svog naroda. Svjedok stradanja Garevca bile su i udovice u ovom selu, kojih je 1945. godine bilo 280!!!

_________

Preuzeto iz: Posavski narodni kalendar 1995., str. 83-87, Orašje-Zagreb 1994.