Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  21. kolovoza 2017.

 

Odgovor vlč. Burića

5. lipnja 2009.
.......................

Poštovani gospodine Križiću!

Primio sam Vaše razmišljanje o temi «Kako se Garevac voli» koji je objavljen na našoj web-stranici. Hvala Vam! Draga mi je spoznaja da barem neki Garevljani pokušavaju realno razmišljati o bolnom pitanju Garevca danas i Garevca sutra. Nemojte ovo shvatiti kako neko bezvezno laskanje ali sam s užitkom pročitao Vaš komentar. Velikoj većini Garevljana nije svojstveno da na taj način pristupaju tom problemu. Zasmetalo Vas je što sam u spomenutom tekstu za inicijative za spas Garevca upotrijebio riječi «ćorav posao» i «domoljubna sprdnja». Prije nego sam ih napisao dobro sam razmislio. I sada u potpunosti stojim iza njih kao Poncije Pilat: «quod scripsi, scripsi – što napisah napisah!». No pokušat ću te riječi potkrijepiti još nekim činjenicama koje idu tome u prilog. I sami se u svome razmišljanju slažete da «nema Garevca bez Garevljana» a ja ću dodati ono što sam i napisao: «bez Garevljana, koljenovića garevačkih predaka». Od povratka, nažalost, nema ništa, i sami se slažete s tim. Hajdmo sada odgovoriti na pitanje: Koliko dijaspora pomaže konkretnim Garevljanim, imenom i prezimenom, onih kojima je pomogla? Vjerujem da Vam je poznato da u Garevcu živi nemali broj onih koji nemaju nikoga u inozemstvu i ne dobivaju ni od koga pomoć. Stari i bolesni, a nadasve osiromašeni, u pravom smislu riječi S MUKOM PREŽIVLJAVAJU. Prava inicijativa za Garevac bi bila u njih ulagati. Njima pomoći da im starački dani, opterećeni bolešću, siromaštvom i nadasve osamljenošću budu što lakši. Začudila me je Vaša konstatacija da «suprotstavljam» Garevljane u Garevcu onima u dijaspori. Ne mogu odgonetnuti odakle je to poteklo. Naprotiv, nije Vam možda poznato, činio sam i činim suprotno. Evo samo jednoga malog primjera, ne da se hvalim, nego da kažem kako stvari drugačije stoje. Kada sam jedne Iline na garevačkom groblju primijetio Leginu (Brune Kovača suprugu) trudnu, zadivio sam se. U to vrijeme su bili jedini, a možda su i danas, koji su se s troje nejake djece, među prvima vratili u Garevac i odlučili se roditi i četvrto. Vraćajući se u Zagreb razmišljao sam o tome i odlučio pomoći toj obitelji. Preko Hrvatskoga katoličkog radija, s kojim sam u to vrijeme stalno i vrlo lijepo surađivao (vodili su emisiju za ured u kojem sam radio) pokrenuo sam akciju pod motom «ULAŽIMO U LEGU». Odaziv je bio vrlo lijep sa područja cijele Hrvatske, nažalost najmanje od Garevljana. Napisao sam kardinalu Puljiću pismo i zamolio ga da dođe krstiti to četvrto Legino dijete. Došao je. Eto to sam činio tada. To činim i danas ovim pismom. Nikako ne želim suprotstavljati Garevljane «Garevljanima» nego želim reći da je ćorav posao ulagati u bilo što drugo osim u Garevljane jer kada posljednjem Garevljaninu koji živi u Garevcu dođe kraj, došao je i Garevcu. Garevački starci i starice nemaju ništa od novog tornja, «Otvorene kuće», okrupnjavanja njihovih njiva. Svjesni su da im trebaju samo dva kvadrata na garevačkom groblju i ništa više, a to im je osigurano od davnina. Njih muči kako kupiti metar drva ili uglja, čime platiti lijek bez kojeg ne mogu, tko će im otkovati motiku, kada dođe zima tko će im iscijepati i unijeti naramak drva. Eto to su njihova životno važna pitanja i problemi. U njihovom rješavanju očituje se ljubav prema Garevcu ali i prava «izvorna» vjera i ispunjenje Evanđelja: Bio sam gladan, žedan, osamljen, bolestan i poslužili ste me. Dođite blagoslovljeni... Sve drugo je «ćorav posao». Zar nije «evanđeoskije» da se novcem dobrovoljnih priloga prepokrije nekome kuća koja curi kod prvih kapi kiše, da se pohvalimo kako smo nekome kupili kravu «muzara», da se plati onome tko može što je uzašovio komadić bašče onome koji nema snage za to a želio bi pojesti svježu papriku i rajčicu. Ni Vi niti itko drugi ne morate se složiti s tim, ali ja mislim tako. Ako me netko uspije uvjeriti da nisam u pravu, ali uistinu uvjeriti, a ne nadvikati, priznat ću da sam «sakat u mozak» i da sam «ishlapio» i ispričat ću se.

Upotrijebio sam, promišljeno i izraz «domoljubna sprdnja». Neću Vam ponavljati, pročitali ste zgodu sa Slavoncima u Melbourneu, ali ću navesti neke domaće primjere. Prokrstario sam poslije Domovinskog rata lijep dio Bosne, posebno Bosansku Posavinu. Vidio sam primjere kod kojih se čovjeku mozak zamrzne. Jedan od njih je slučaj župe Bukovica kod Dervente. Prema izjavi župnika u župi živi samo jedna baba. U šali znadem reći da je to župa koja ima župnika i «pola babe», jer ta starica pola svog vremena boravi negdje kod djece «preko Save» a pola u župi. I ta župa sprema se graditi na Topuzu crkvu, prema predračunu vrijednu oko milijun KM odnosno pola milijuna Eura. Sretno im. Ali komu? Ja to ne shvaćam. Zbilja sam možda ishlapio.

Republika Hrvatska ulaže znatna sredstva pomažući Hrvatima u Bosni i Hercegovini, barem na nekim i u nekim područjima. Dio tih sredstava dodijeljen je i Plehanu. Bio sam tamo i vidio gradnju nove crkve. Neki je zovu «crkva silos» dok drugi uvjeravaju kako će biti ljepša od one u ratu porušene. Živi bili pa vidjeli. No na tom istom području na putu prema plehanskom samostanu i crkvi vidio sam i nešto drugo. Pored tog puta stoje ostaci porušenih kuća Plehančana koji su tu nekada živjeli. Jedva ih se zamjećuje od šikare i šume u koju su zarasli. Pred svaku od tih ruševina asvaltiran je pristup, kao da će ovaj čas netko tamo svratiti autom. Ušao sam u jednu od tih ruševina i vidio: iz nekadašnje kuhinje, kroz pločice izrastao je bagrem oko pet metara visine. No to nije važno. Važno je da je tu asvaltirani pristup. A nekome je postavljanje svakog onog centimetra asvalta plaćeno i netko je izdvojio novac da plati. Tko? Konezi sigurno nisu. Idemo dalje.

Na Garevac.net stranici stoji između ostalih izvještaj o župi «Foča/k Doboja danas». Tamo župnik kaže:: «U župi stalno živućih povratnika ima 148, uz to još onih koji povremeno borave je 50. Dakle,  nekih 200 duša prebiva u preko 250 obnovljenih kuća». Uzmimo da svih ovih 200 povratnika žive kao samci, što sigurno nije, ostaje da još 50 kuća, OBNOVLJENIH! stoje prazne. Njihovi vlasnici su negdje u inozemstvu i vjerojatno čekaju da istekne zakonom propisano vrijeme da ih mogu prodati i pjevaju «mi volimo svoju Domovinu». A tko će uskoro prodavati garevački toranj, kada Garevcu ne bude trebao i tko će ga kupiti?

Sada ću se na ovo nastaviti razmišljanje i reći nešto što dugo u sebi nosim i nikada nisam do sada rekao, a treba reći. To je: Hrvati u Bosni i Hercegovini, posebno u Bosanskoj Posavini, izdali su ovu mjesnu Vrhbosansku Crkvu i njezine svećenike. Čast izuzecima koji čine oraški i odžački kraj. Povijest je neumoljiva u svojim zapisima iz kojih se vidi koliko su svećenici prepatili da u teškim vremenima, u doba Turaka oci franjevci, a u Drugom  svjetskom ratu i poraću i dijecezanski, ostanu uza svoj narod. Mnogi su to platili godinama robije, neki čak i životom. Poslije Domovinskog rata predstavnici Crkve na ovim prostorima, kako redovnički, tako dijecezanski, poderali su grlo moleći i preklinjući Hrvate iz Bosne i Hercegovine da se vrate. U sve župe vratili su se župnici, makar velik dio njih u Bosanskoj Posavini nema više od nekoliko desetaka vjernika, Kulina, recimo,  svega trinaest. Niti jedan svećenik nije odbio poziv svoga biskupa da se vrati. Mnogi čak cijeloga rata nisu napuštali Bosnu i Hercegovinu. A Hrvati katolici. Na jedno uho ušlo na drugo izašlo. Oglušili su se na sve molbe i preklinjanja. Čak i oni koji su ostali jedva čekaju priliku da preskoče preko granice. Žalosno do suza! Mogli su, i danas mogu svi ti svećenici poći u inozemstvo u ljepši i lagodniji život. Pojedine biskupije u Hrvatskoj vape za svećenicima. Pojedine župe, posebno gradske, imaju i po trideset i više tisuća vjernika i samo jednog svećenika.

 

Anto Burić