Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. rujna 2017.

 

Komentar na odgovor

5. lipnja 2009.
Gosp. Križić odgovora vlč. Buriću

Poštovani vlč. Buriću,

nakon što sam pročitao Vaš odgovor na moj komentar, ovom prilikom također želim još jednom uputiti nekoliko riječi u svezi Vašeg prvotnog teksta, naravno osvrćući se prije svega na ovaj posljednji.

Žalim što nisam prije pročitao poruku jer sam pogrešno namjestio primanje poruka u Mail-boxu, tako da su neke poruke automatski bile usmjerene na drugu adresu koju više ne koristim, a ovu svakako svrstavam među "važnije". Nadam se Vašem razumijevanju.

Prije svega, zahvaljujem i ovoga puta na opširnom iznošenju mišljenja, potkrijepljenim mnogim detaljima koji svemu daju dodatnu količinu ozbiljnosti. Vaš sam odgovor pročitao nekoliko puta, ne iz razloga što je neshvatljiv, nego s ciljem podrobnijeg razumijevanja onoga što uistinu želite reći. Mislim da je ovakav pristup nužan kada je riječ o temama ove naravi. A imajući priliku upoznati način komuniciranja naših ljudi, često sam uočio da se samo u najrijeđim slučajevima radi o nekoj "negativnoj" namjeri, štoviše, svi naši ljudi žele dobro Garevcu i Garevljanima, samo što način ophođenja jednih s drugima često zamagli tu iskrenu namjeru. Stoga mislim kako ne trebamo mnogo kopati po propustima nas Garevljana kada je riječ o namjerama. Korisnije bi bilo da oni koji za sebe misle da imaju volje, vremena i određene darove preuzmu odgovornost za ova osjetljiva pitanja i njih u zajedništvu s ostalima pokušaju riješiti na najbolji mogući način. Dakle, moj se osnovni stav temelji na činjeničnom stanju i našim sveukupnim kapacitetima koje imamo. A "alfa" i "omega" za naše moguće veće zalaganje jest naš gospodin Isus Krist koji bdije nad svime što se radi iz ljubavi. Više od toga ne možemo i ne trebamo očekivati. Prije svega, ljubav među nama mještanima a zatim sve ostalo!

Osvrnuti ću se prije svega na potrebe naših dragih ljudi u Garevcu. Iznijeli ste neke primjere i situacije povratnika i poteškoće s kojima se susreću. Pokušat ću u svemu biti kratak jer namjeravam na više stvari dati svoj osvrt. Uzmimo primjer Garevačke Inicijative i njezinog ogranka "Udruga garevačkih prijatelja". Već su u samim temeljima i ideji ove inicijative naglašene potrebe naših povratnika i cilj pomoći im. Ako sada bacimo pogled na Vaš stav o tornju, "Otvorenoj kući" i ostalim projektima, mogli bi donijeti dva različita zaključka. Jedan je: Projekti ove naravi nisu nužni jer kada ne bude Garevljana i oni će biti "na prodaju", ali to oni koji pokušavaju skupiti novac za te iste ne razumiju i obavljaju "ćorav posao" i drugi zaključak: Ako se omalovažava pokušaj obnove Garevca, onda su ti isti koji to čine već odavno podigli ruke od Garevca, jer što će nam toranj, "Otvorena kuća" itd. bitno je "dohraniti" one koji su se vratili i to je to. Međutim, niti jedan niti drugi zaključak nije ispravan , niti dobronamjeran. Dakle, opet se vraćamo na problem manjkave komunikacije, organizacije i volje. Nikada i nigdje nisam doživio da Garevljani Garevcu žele "zlo". No, tko sam ja, koji je u Garevcu proveo svega dva tri mjeseca (kao dijete i kroz posjete za vrijeme školskih odmora") da mogu ljudima koji su doživjeli ratne strahote i teške dane u izbjeglištvu govoriti o povratku ili ih pak osuđivati zbog toga što to (još ili nikako) ne namjeravaju. To ne mogu i ne želim, ali koristim ove riječi kako bih ukazao na potrebu produktivnijeg razmatranja i djelovanja. Tako Vi kao svećenik, ako mislite (s čime se osobno slažem, a uvjeren sam i svi ostali koji doprinose bilo kojem od projekata) da treba pomoći prije svega našeg povratnika, ne oklijevajte stupiti u kontakt s osobama koje žele nešto pokrenuti. Tko su te osobe, koja su to domaćinstva, tko je u najvećoj potrebi? Reći ćete možda, pa svi vi to dobro znate. Ja ne znam imenom i prezimenom, a i kada bih znao, ne bih ih razlikovao od svih ostalih ! No, dragi vlč. Buriću, je li možda malo previše očekivati od ljudi iz dijaspore, koji su zatrpani svojim brigama i poslovima a spremni dati svoj materijalni doprinos, da dođu pokucati ljudima na vrata i pitaju je li treba pomoć ove ili one vrste. Vi vjerojatno razumijete na što mislim. Ako neki naši ljudi imaju veće materijalne potrebe od drugih, to ne znači da nemaju isto dostojanstvo kao i ostali i da sada bilo tko treba tim ljudima kucati na vrata i nuditi nešto. Ali, zašto to ne učine naši pastiri, koji su u mojim očima najzaslužniji za naš stoljetni opstanak na ovim područjima - o tome ste također govorili. Dakle, inicijative u dijaspori imaju dovoljno posla motivirati ljude na suradnju i pružanje doprinosa, no ako te inicijative od samog početka nisu podržane, kako da onda prikupljena sredstva dođu u ruke tih ljudi a ne utroše se u neke projekte za obnovu. Ovdje jednostavno želim naglasiti kako je potrebito nazvati stvari pravim imenom, a ne kažiprstom ocjenjivati jedni druge. Ukratko, Garevačka Inicijativa u svojim temeljima sadržava cilj pomoći prije svega našim ljudima, povratnicima (kao i sve ostale inicijative, no neke su dugoročne a neke pokrivaju potrebe sadašnjosti, premda su sve na neki način usmjerene ka budućnosti). Još ću dodati: Garevačka Inicijativa ili Udruga garevačkih prijatelja do sada još nikada nije unaprijed odredila način utroška prikupljenih sredstava. Osobno stojim iza toga da se prikupljena sredstva koja ove godine imaju biti prikupljena daruju našim povratnicima, no riječ također imaju i naši članovi - tako je do sada funkcioniralo, tako će i ostati. Oni koji nemaju prijedlog, slažu se dakle s utroškom bilo koje vrste, samo nek je na korist Garevljanima i Garevcu. Mi trebamo surađivati a ne se nadmudrivati! Ovdje mislim na nas Garevljane općenito! Ukratko, ako stojite iza toga što kažete, a mislim da je plemenita namjera, onda mi diskretno dostavite imena onih koji su u potrebi i Garevačka Inicijativa će učiniti onoliko koliko je u stanju. Sve možemo ako smo složni i spremni progledati jedni drugima kroz prste u "kritičnijim" situacijama i razumjeti zašto tko radi ono što radi. Nisu naši Garevljani niti prije 40 niti prije 30, niti prije 20 godina otišli i ostali tamo gdje sad žive zato što su odlučili izdati Garevac. To Vi bolje znate od mene. Zbog toga, kada ste pitali otkud mi misao da Vi suprotstavljate Garevljane jedni drugima, želim samo naglasiti Vašu rečenicu koja je otprilike glasila: "Svi oni koji su kod Perijine kavane dali desni žmigavac, mrtvi su za Garevac." Naravno, čitajući cijeli tekst, ponajviše Vaš odgovor, shvatio sam da to nije tako rigorozno mišljeno kao što bi se moglo protumačiti. Barem osobno tako mislim nakon ovog odgovora. Ipak, pisana riječ ima enormnu snagu i mnogi bi se u tome mogli naći prozvani. Ako je pak drukčije mišljeno, neka bude.

Dalje, rekli ste da i ja sam ne vjerujem u povratak. Sada se ja pitam, kojim ste putem došli do toga zaključka?! Onaj tko ne vjeruje u povratak Garevljana i opstanak Garevca, taj neće maknuti niti malim prstom i učiniti nešto za Garevac, što ne znači da su se oni koji to ne čine odrekli Garevca! Na ovome mjestu priznajem da sam ponajviše ogorčen neozbiljnošću naših "mlađih" ljudi i njihovom pristupu bilo kakvoj inicijativi, čast izuzecima. Pa, mislite li da je odnos "Josip Križić - Garevac" nastao iz moga odrastanja u njemu. Gore sam već naveo koliko sam vremena kao dijete proveo u njemu. A tko je onda zaslužan za to? Da, moji roditelji, koji su također dali taj desni žmigavac i prema Vašim riječima mrtvi za Garevac. Mrtvi oni koji su dali "žmigavac" desno kod Perije, mrtvi oni koji bi trebali dati lijevi "žmigavac" kod Perije??! Kuda će to odvesti? Vjerujte, nitko od onih tko je dao desni žmigavac prema Savi nije mrtav za Garevac. Trebamo mnogo više voditi brigu o tomu da Garevac ne bude mrtav za one koji nisu u njemu, to je puno zahtjevniji pothvat i izazov! Ja vjerujem u povratak, ali će se on morati dogoditi na drugi način. Ovdje ne ću iznositi osobne misli o tome, samo ću reći da je zajedništvo putna karta za Garevac a raznovrsno neslaganje i raskol su putna karta prema nestanku Garevca, a i Posavine. Svaki Garevljanin, gdje god živio, u jednakoj je mjeri važan za Garevac i nije ništa manje vrijedan od današnjih povratnika. Ali, ne suprotstavljajmo ljude, nego ujedinimo potencijale u dobroj svijesti stvarnog činjeničnog stanja.

Što se tiče pomoći koje stižu iz naše matice Hrvatske samo ću reći da je Ona (Hrvatska) bila i ostala naša najdraža mati. O utrošku tih sredstava ne ću ovdje mnogo govoriti, a i sam sam više puta prolazio i stajao pokraj ceste u derventskom kraju - utisak je isti kao i Vaš. Ti su naši dragi vitezovi kao niti jedna druga brigada davali živote za svoj kraj a sada nas rastužuju ovi prizori kada posjetimo taj prelijepi kraj. Zarasle kuće, napuštena dvorišta i neki strašni osjećaj usamljenosti i napuštenosti označuju danas našu dragu Derventu, prije svega naša porušena hrvatska sela derventskog kraja.

U zadnjem ste odlomku Vašeg odgovora također iznijeli neke stavove na koje se želim osvrnuti. Naime, pišete: "Hrvati u Bosni i Hercegovini, posebno u Bosanskoj Posavini, izdali su ovu mjesnu Vrhbosansku Crkvu i njezine svećenike. Čast izuzecima koji čine oraški i odžački kraj".

Osobno sam zbunjen, jer ni na koji način ne mogu usporediti Orašje i Odžak s mjestima koja su se našla u Republici Srpskoj. Ono što Vam mogu priznati jest da smo zakazali u oživljavanju vlastitog identiteta, posebice vjerskog, a koji je skoro neizbježno vezan za naš hrvatski narod. Naši katolički pastiri jesu, od 14. (ili čak bolje od 7.) stoljeća pa do danas na najhrabriji način okupljali svoje stado i vodili brigu o njemu. Naglašavati ovo zasebno bilo bi u neku ruku "omalovažavanje" svećeničkog zvanja, jer su ti isti krenuli iz običnog naroda a zaručili se s Glavom, Isusom Kristom, vodeći brigu o Božjem narodu i cijeloj Crkvi. Ono što su naši plemeniti, Bogu i narodu odani svećenici kroz povijest pretrpjeli za svoj kršćanski narod, premalo se poštuje i uvažava! No, kao što sam već gore naveo i ovdje ponavljam - nitko Garevac i Bosnu i Hercegovinu nije "izdao" zato što se odriče svojih korijena, nego što su okolnosti bile, kakve su bile. Ako u povijesti za mnoge nije bilo mogućnosti ostvariti svoj vremeniti život na zemlji u boljim uvjetima, sada je to moguće. Ne bi li i u to vrijeme situacija bila drukčija da su postojale mogućnosti koje danas postoje??! To naravno ne opravdava stav da se Garevac otpiše, ali uspoređivati Orašje i Odžak s ostatkom Posavine, za mene je osobno malo neozbiljno. Nisu se ljudi u Orašje i Odžak vratili zato što je ljepši položaj, ljepši zrak ili nešto drugo... svi znamo zašto je to tako, a čak se i u tim mjestima uvelike vapije za povratkom vlastitih mještana. Nikako ne mogu pobjeći od stava da, kada se god radi o nesporazumima među nama Garevljanima, uvijek je samo u pitanju način izražavanja ili pristup jednih drugima. I sam se vjerojatno često izrazim kako ne bih želio, stoga je bitno da ozbiljno shvatimo jedni druge te uvijek pokušamo biti objektivni.

Na kraju, izražavam iskrenu i veliku zahvalu na Vašem odgovoru i spremnosti podijeliti Vaša mišljenja i stavove sa mnom. Mlađoj osobi kao što sam ja, velika je čast moći učiti od naših svećenika ali i uputiti vlastitu riječ našem pastiru koji ste jedan od onih koji su toliko doprinijeli boljitku našim ljudima i Garevcu. Ne laskam ni ja kada Vam ovo kažem, nego time izražavam svoju vjernost katoličkoj Crkvi, njezinim pastirima i hrvatskom narodu. Nadam se da će ova naša pisanja doprinijeti boljoj suradnji i odbacivanju svih kontraproduktivnih stavova i djelovanja.

Sve dok vjerujem u Garevac, vjerujem i u Garevljane. U Garevac vjerujem jer mi je otac za to dao uvjerljive i opravdane razloge, pričajući mi o Garevljanima. U Garevljane vjerujem jer Garevac ne bi nikada preživio tolika iskušenja da Garevljani, posebice Garevljanke nisu bile toliko odane vjeri i narodu. Ako je sve laž što sam čuo od oca, a koji je opet slušao svoga oca, onda za mene nema razloga vjerovati više u Garevac i Garevljane!

No, to nije tako! Garevac će opet cvasti, u drukčijem vremenu i na drugi način, ako znadnemo prepoznati znakove vremena. Garevac nije sirotinja koja moli, premda trpi i doziva svoje ptiće. Garevac je naš ponos! I nisu Garevljani mrtvi za Garevac, ma gdje oni bili. Skupimo snage i radimo na tomu da Garevac ne postane mrtav za Garevljane koji nisu u njemu. Mnogi su za njega dali svoje živote. Ti životi nisu uzaludno darovani za domovinu. Ja osobno jamčim, ukoliko bi Garevljani ujedinili svoje snage i potencijale - Garevac ne bi samo bio ono što je nekad bio - ne, Garevac bi bio drukčiji i još bolji, ali i ostao ponos hrvatskog katoličkog naroda Garevca i cijele Posavine!

I na kraju, nema toga bogatstva kojeg dijaspora može u svom vozilu, materijalima za obnovu, devizama i drugim vrjednotama sa zapada donijeti u Garevac, a da Garevac to nije i prije poznavao. Kada dolazimo u Garevac, mislimo da on treba nas, a kada odlazimo iz njega, tada osjetimo koliko mi trebamo korijen, čvrst oslonac i ono što nazivamo svojim. Ne promatrajmo Garevac kao neki objekt, ne, Garevac je živ! Garevac traži zajedništvo i svoje staro dostojanstvo, kojega nikada ne će povratiti ako ne bude dostojanstvenih Garevljanki i Garevljana. Ne dopustimo da isključivo naši mrtvi, vapijući za nama živima, budu jedini brižnici za opstanak i budući život Garevca.

 

Uz veliko poštovanje i srdačne pozdrave!

 

Josip Križić