Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Povijest štovanja Srca Isusova

11. lipnja 2010.
Temelj štovanja Srca Isusova nalazi se u Objavi (Sv. pismo i učiteljstvo Crkve).

Temelj štovanja Srca Isusova nalazi se u Objavi (Sveto pismo i učiteljstvo Crkve).

U Starome zavjetu srce ne označava samo ljudski organ, već sve duševne sile. Srce je povezano s čovjekovim afektivnim životom, sa svim onim što se nalazi u nutrini, u mislima, uspomenama, rasuđivanju, planovima. Predstavlja osjećajnost, plemenitost i srčanost, te nesebičnu ljubav nasuprot koristoljublju. Srce je izvor i središte najintimnijega čovjekova života. Srce treba očistiti da bi se Boga i bližnje moglo voljeti »svim srcem svojim«. Božje Srce, pak, simbolizira puninu Božje nježnosti i milosrđa što ga preobilno osjeća za svoj narod.

U Novome zavjetu Srce Sina Božjega označava ponajprije raspoloženja Kristove duše, odnosno cijelu Isusovu osobu. Srce Isusovo označuje, također, dobrotu Boga našeg Spasitelja i njegove ljubavi prema ljudima (usp. Tit 3, 4). Najvažnija dva teksta koja govore o Srcu Isusovu su: Matej (11,28 - 30) i Ivan (19,33 - 37). Prvi tekst izražava dušu Kristovu: »Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama«. Drugi je tekst, još važniji od prvoga, opis sv. Ivana o probadanju Isusova boka i Srca te o posljedicama udarca iz vojnikove ruke: odmah su iz otvorene rane na Spasiteljevu boku potekle krv i voda.

Apostoli su, u počecima Crkve, propovijedali mrtvoga i uskrsnulog Spasitelja navješćujući pokoru za oproštenje grijeha. Pavao i Ivan već naglašavaju Kristovu otkupiteljsku ljubav. Lyjonska zajednica molitelja već je 178. godine upućena u razmatranje otvorena Srca. Sa sv. Bernardom, sv. Lutgardom, sv. Gertrudom i sv. Matildom prelazi se od teologije na mistiku. Duše se napajaju na izvorima Božanskoga Srca. Isus je sklon tim dušama i privlači ih svojom povjerljivošću i ukazanjima. Uvodi ih i preobražava u ognju ljubavi, to jest u grudima Učiteljevim. Tako primjerice Gertruda lirski opisuje kucanje Srca Isusova dajući nam o tom duhovno značenje. U istome razdoblju sv. Franjo prima stigme. U tadašnjem kršćanskom svijetu to čudo izaziva izvanrednu obnovu pobožnosti prema svetome Kristovu čovještvu i prema Isusovoj muci. Franjino probodeno srce podsjeća na probodeno Isusovo Srce na križu. Sv. Antun Padovanski i sv. Bonaventura propovijedaju o Spasiteljevu Srcu. .

Dominikanci, osobito njemačka škola s učiteljima Eckartom, Taulerom i Sušom, dolaze također, promatranjem Kalvarije do pobožnosti Srcu Isusovu. Većina svetaca 16. stoljeća može se nazvati »svecima Presvetoga Srca«: Bernardin Sienski, Katarina Bolonjska, Lovro Justinijan. U to vrijeme prednjače pobožni isusovci: Petar Kanizije i Franjo Borgia. Osnivajući Red od Pohoda sv. Franjo Saleški tumači da je »njihova mala kongregacija djelo Srca Isusova i Marijina«. Franjino djelo Rasprava o Božjoj ljubavi snažno će poticati njegove redovnice da se posluže bogatstvom Spasiteljeve ljubavi.

U 17. stoljeću naročito se razvija »Francuska škola«. Istaknuti su joj vođe svećenici Berulle, Condren, Olier. Daju se na razmatranje i na prikazivanje stanja nutrine našega Spasitelja. Posebno mjesto među apostolima pobožnosti Srcu Isusovu pripada normandijskom misionaru o. Ivanu Eudesu. Propovijeda o Srcu Isusovu i Marijinu, njima u čast sastavlja mise i oficije. Proglašavajući ga svetim, Crkva ga naziva »ocem, učiteljem i apostolom liturgijskoga štovanja presvetih Srdaca Isusa i Marije«.

Ukazajući se Margareti Mariji Alacocque, Srce Isusovo se žali na hladnoću i ravnodušnost ljudi i zahtijeva zadovoljštinu pobožnosti prvih petaka, pohodu Presvetomu sakramentu te uspostavu blagdana Srca Isusova. U 19. stoljeću, u duhu ljubavi i zadovoljštine nastaje Družba svećenika Srca Isusova oca Dehona s osobitim naglaskom na socijalnu zadovoljštinu. Oca Dehona nazivaju »apostolom Božanskoga Srca«. Charles de Foucauld u želji da se pokaže bratom sviju, stavlja na svoje grudi znak utjelovljene Ljubavi - Srce Isusovo iz kojega se diže križ.

Od sv. Bernarda i sv. Gertrude pa sve do 17. stoljeća pobožnost Srcu Isusovu je osobna i privatna. U kolektivnom su je obliku prakticirale pojedine male gorljive skupine, dok će po sv. Ivanu Eudesu i sv. Margareti Mariji Alacocque zahvatiti čitav kršćanski svijet. Redovno crkveno učiteljstvo, izražava i predstavlja Crkvi štovanje Srca Isusova. Godine 1765. papa Klement XIII. dopušta misu i vlastiti oficij u čast Isusova Srca biskupima u Poljskoj koji su ga za to molili. Godine 1856. papa Pio IX. Proteže svetkovinu Srca Isusova na cijelu Crkvu.