Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  22. ožujka 2017.

 

Fra Dobroslav Božić: Nestao na Križnom putu

26. lipnja 2009.
Rođen je u Jošavi, u župi Potočani

Bozic_fra DobroslavNestao je na križnome putu. Rođen je 24. svibnja 1903. u Jošavi, u župi Potočani, od oca Petra i majke Marije, rođ. Brajić. Pučku školu završio je u Potočanima, franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a bogosloviju u Makarskoj. Franjevački habit odjenuo je 1918. u Kraljevoj Sutjesci i postao članom Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Za svećenika je zaređen 1925. godine. Bio je kapelan u župama Plehan, Kreševo i Tolisa, a župnik u Stratinskoj, Sivši i Koraćama. Nestao je 1945. godine, a nestati 1945. značilo je biti pogubljen.

Tragične 1945., prilikom sloma NDH i dolaska komunista, nestaje u prevratu. Opće je uvjerenje da je ubijen i da je završio u nekoj masovnoj grobnici, sa stotinama tisuća hrvatskih mučenika u bleiburškoj tragediji.

 

Zbornik radova Bleiburg 1945. - 1995. (1997.) donosi potresna svjedočenja ljudi koji su prošli Križni put, ali su se, za razliku od fra Dobroslava, vratili kućama i poslije pisali o mukama koje su prošli. Donosimo dio izvješća u kojemu se opisuje njihov mučenički put od Slatine preko Osijeka do Bačke, Apatina, Novog Sada,Vršca, Pančeva i Beograda:

U Novom Sadu, na grub način, nas oko 400 ugurali su u jednu poveću baraku. Ako je netko od nas, iz nužde, morao u tijeku noći napustiti baraku dočekali su ga divlji čuvari propustivši ga kroz špalir koji je morao proći. Nitko nije bio pošteđen udaranja štapovima. Stražari su jedan drugoga poticali na pojačano udaranje glasno psujući i uzvikujući pogrde kakve su im na pamet pale...

Pri ispitivanju su nas tukli letvama, daskama. U početku su zahtijevali da stojimo, ali su ubrzo tražili da svi poliježemo po podu, valjda da bi bili sigurniji da im se nećemo oduprijeti ili da bi nas mogli udarati gdje su god željeli. Kada su se svi izredali u tučnjavi, a budući da su im letve i daske sve ijedna popucale od udaranja, nastavili su nas tući kundacima, poslije i puščanim cijevima koje su znali spuštati i okomito na naša onemoćala tijela. Određivali su kako ćemo spavati, u kojem položaju. Tražili smo da spavamo na boku, jer su nas i tada tukli. Nemoguće je bilo suzdržati jauk i stenjanje, koji su njima bili prava poslastica i poticaj da bi udarili još jače. Umorne prebijače naših tijela smjenjivali su drugi čineći to s istom razjarenošću i sa istim sadističkim uživanjem. Neki od nas, odvažniji, pokušali su se suprotstaviti tom maltretiranju rekavši da će se potužiti njihovoj komandi. Takvi su dobivali dodatne udarce i morali su zašutjeti. Da poniženje bude veće, jednog od nas su natjerali da im pjeva "ustaške pjesme". Nesretnik je prestrašenim glasom pjevao neke "neutralne" pjesme koje su oni kao slušali, ali koje su im, bilo je očito, bile povod za novo još jače udaranje puščanim cijevima. Trajalo je to doslovno čitavu noć, do pred samo jutro. Udaranje je prestalo onog trenutka kada je jedan slomio kundak puške udarajući jednog od nas...

 

A. BAKOVIĆ: Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb 2007., str. 93