Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. lipnja 2017.

 

Sahranjen fra Valerije Stipić

3. srpnja 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Sahrana fra ValerijaPetrovska vrućina pritiskla je Bosansku Posavinu. Tramošnjanke sve u crnini. Potsjetilo me je na one dane poslije Drugoga svjetskog rata. Uglavnom su to starije osobe. Izlaze iz tramošničkih sokaka i kreću prema crkvi. Idu ispratiti posmrtne ostatke svoga župnika, fra Valerija Stipića, koji je kao dijete, tu u Tramošnici, s njima rastao, čuvao goveda, igrao se, išao u školu, a posljednje godine svoga života proveo s njima dijeleći tešku sudbinu povratničkog života kao njihov župnik. Oko crkve velik broj automobila, uglavnom s hrvatskim registracijskim oznakama, iz svih dijelova Hrvatske.

Koncelebrirana sveta Misa slavljena je u novoj župnoj crkvi koju je gradio pokojni fra Valerije. U Misi je sudjelovalo oko stotinu svećenika, tridesetak časnih sestara i oko 500 vjernika.

Uvod u misno slavlje imao je toliški gvardijan. Izrazio je sućut franjevačkoj provinciji, ocu provincijalu, braći franjevcima, dijecezanskim svećenicima, monsinjoru Mati Zovkiću, koji je u ime nadbiskupa Vinka Puljića prisustvovao sprovodu, rodbini i prijateljima pokojnog Valerija, fra Valerijevoj sestri Inocenti, franjevki, župljanima župe Tramošnica. Koncelebriranu svetu misu predvodio je fra Lovro Gavran, provincijal franjevačke provincije Bosne srebrne. Na početku svete mise i provincijal je iskazao svoju sućut sa svima kojima je fra Valerije bio vezan rodbinski  ili prijateljski. U propovijedi je rekao:

«Svaka smrt izaziva tugu jer nas razdvaja od jedne drage i voljene osobe s kojom više ne možemo komunicirati kao što smo mogli do sada. Ne možemo s njom više dijeliti ni radosti ni žalosti, ni požaliti se niti priznati pogreške, ni tražiti oproštenje, ni pohvalu ni zahvalu, ni podijeliti misli. Jer smrt prekida svaku našu uobičajenu komunikaciju. A to nas žalosti. Stoga smo i mi svi ovdje okupljeni  tužni zbog iznenadne smrti našega brata  fra Valerija Stipića, koji danas neočekivano, kao da odleti u jedan drugi svijet. Istina je tužni smo, ali ne tugujemo kao oni koji nemaju vjere, kao oni koji nemaju nade, kao oni kojima svaka nada prestaje sa smrću. Naprotiv naša nada ovdje zapravo  tek započinje. Jer štogod možemo postići takozvanim svojim silama, ljudskim silama, iako su i one ustvari Božji nezasluženi dar, nisu to naše sile, nego je dar Božji koji smo dobili nezasluženo. To što možemo svojim silama učiniti ide do onoga trenutka od kojega više ništa nije u našim rukama nego u rukama svemogućega i milosrdnog Boga. Tu zapravo prestaje uzdanje u se i tu sada počinje ona prava nada  koja nije samouvjerenost, nije samosvijest, nije samovolja nego oslanjanje isključivo na Božju dobrotu. Ta nada preobražava naš duh u klicu radosti koja je utemeljena na uvjerenju da će nas naš dobri Bog ponovno pridružiti onamo gdje smrt više nema vlast i moć, tamo gdje život kraljuje i vlada beskrajna radost  i sreća djece Božje u krilu Božjem.

Što reći o našem pokojnom fra Valeriju,  koji je sav svoj svećenički život utkao u Kristovu Crkvu. Ne samo u temelje i stupove materijalnih crkava koje je cijeloga svog života gradio i obnavljao, nego prije svega u živu Crkvu Isusa Krista, u duhovno zajedništvo i svestrani rast njegovih vjernika.  Koji su motivi, koji ideali, koji je duh koji je pokretao tog samozatajnog čovjeka da se bezrezervno žrtvuje za svoj narod na slavu Božju i na spas duša. Malo što možemo reći o skrivenim tajnama  koje svaki čovjek nosi sa sobom u grob i koje poznaje jedino Svemogući, Sveznajući i Pravedni sudac, Trojedini Bog. To je za nas tajna i ostaje tajna. U to ne ulazimo. Možemo istaknuti samo ono što je očito svima, što svi vide iz činjenica. A činjenica je ovo. Fra Valerije je svoj život posvetio Bogu kao svećenik, redovnik, franjevac, u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrnoj. I čitav život je živio i radio u toj provinciji na slavu Božju. Služio je sedam godina kao župni vikar u Tolisi i Breškama i četiri puta po devet godina kao župnik u Donjoj Tramošnici u Svilaju u Špionici i konačno u Gornjoj Tramošnici. Zašto ističem ovo četiri puta po devet godina. Možda nekima nije jasno ali dobro je da svi znamo da u našem redu je običaj da nitko ne bude na istom mjestu na službi više od tri puta po tri godine. Nakon tri godine može se produžiti još tri godine i maksimum i treći put tri godine. Dakle devet. Četiri puta po devet godina naš je fra Valerije služio na istim župama.  Šta reći? To znači da je on bio čvrst  i stabilan karakter. Znači da je bio ustrajan i uporan u onom što radi. Znači da je bio vjeran Bogu i narodu kojem je služio. To možemo iščitati iz činjenica koje vidimo. I neka ga Gospodin obilno nagradi u nebeskom kraljevstvu za to što je činio i učinio. Kao što rekoh naš fra Valerije, Kristov svećenik i redovnik franjevac, preminuo je prekjučer na dan svetoga Petra i Pavla apostola, prvog svećenika Kristove Crkve u četrdesetčetvrtoj godini svećeništva. Uvjereni smo da je to za njega bio dosita sretan dan smrti. Umrijeti na dan svetoga Petra i Pavla, u godini posvećenoj svećenicima. Zahvaljujemo Bogu za ovoga vrijednog svećenika kojega je On, gospodar života i smrti uzeo iz naše sredine. I ujedno, zahvaljujući i moleći Boga po zagovoru svetoga Petra i Pavla, po zagovoru svetoga našeg oca Franje i svih svetaca i svetica Božjih, a sada i po zagovoru našeg pokojnog fra Valerija molimo, da ovaj njegov odlazak od nas, ne bude na štetu Kristovoj Crkvi i našem narodu, nego da nam Bog po njegovim molitvama dadne još mnogo svetih svećenika redovnika i redovnica. Dao Bog da ideale za koje je živio fra Valerije prigrle mnogi mladi ljudi te da nastave borbu Božjeg naroda i izgradnju Božje Crkve ne samo na zemlji nego i u nebu. Još nešto. Fra Valerije je kao i mnogi drugi mogao vrlo lako prijeći preko Save i provoditi svoje dane u daleko lakšim uvjetima života od ovih naših ovdje Ali nije to učinio Zašto nije to učinio? Jer je volio svoj narod. Volio svoju Domovinu. Volio je svoju Crkvu. Volio je svoju franjevačku porovinciju Bosnu srebrnu. Volio je svoju Posavinu. A istinski voljeti nekoga znači žrtvovasti se za onoga koga volimo. Nema ljubavi bez žrtve. Ako nešto volimo za to se treba žrtvovati. Zato dok i ovom prilikom molimo Boga za  nova duhovna zvanja, apeliram na sve vas svećenike, redovnike i redovnica na mlade koji su spremni odazvati se Božjem pozivu: Neka vam fra Valerije bude uzor. Nemojte bježati. Jedna činjenica. Posavina, hvala Bogu, uvijek je imala dosta svećeničkih i redovničkih zvanja. U posljednje vrijeme bježe u Hrvatsku. Zašto? Bosna je naša. I Hrvatska je naša, razumljivo. Nemojte bježati. Bosna nas treba. Ovdje je naša Crkva. Ovo su naše misije. Ovdje smo pozvani služiti Bogu i čovjeku. Tako je činio fra Valerije. I ugledajmo se. A mi smo se danas ovdje okupili prije svega da uputimo milosrdnom Gospodinu svoje usrdne molitve za dušu našega pokojnog brata fra Valerija, jer je i njemu sigurno kao čovjeku potrebna naša molitva, a Bogu je milo da se ljudi mole jedni za druge. Kao što je fra Valerije tijekom čitavoga svog svećeničkog života predvodio vjernike u molitvenom sjedinjenju sa našim Stvoriteljem i Otkupiteljem tako se i mi sada po Kristovoj molitvi sjedinimo u vjeri nadi i ljubavi s našim fra Valerijem preporučujući se njegovu zagovoru kod nebeskog Oca.»

Sahrana fra Valerija2U ime franjevačkog samostana u Tolisi od fra Valerija oprostio se gvardijan franjevačkg samostana. Iznio je kratko životni put pokojnika, naglasivši da potječe iz obitelji koja je imala osmero svoje i jedno posvojeno dijete. Kao dječak otišao je u dječačko sjemenište u Dubrovnik kod Isusovaca. Odatle se, jer je sjemenište u Dubrovniku bilo nacionalizirano i zatvoreno, vratio u svoju rodnu Tramošnicu, odakle je pohađao niže razrede gimnazije u Gradačcu. Potom odlazi u Visoko kod franjevaca u višu gimnaziju. Teologiju je završio u Sarajevu. Za svećenika je zaređen drugoga svibnja 1967. u Sarajevu. Bio je prvi župnik novoosnovane župe u Donjoj Tramošnici. Tu je sagradio crkvu, župnu kuću i zvonik. Jedno vrijeme obnašao je i službu definitora Provincije. U vrijeme Domovinskog rata kao župnik u Špionici skrbi o stotinama prognanika u župi i izvan nje. Dvijetisućite godine dolazi za župnika u Gornju Tramošnicu gdje iz ruševina podiže crkvu i župsku kuću. Tu je ostao sve do svoje smrti. Preminuo je u bolnici u Orašju 29. lipnja 2009. u 17 sati u sedamdesetčetvrtoj godini života.

U ime nadbiskupa Vrhbosanskog i u ime Vrhbosanske nadbiskupije oprostio se monsinjor, preč. Mato Zovkić, koji je kao i fra Valerije rođen u Tramošnici. Izrazio je sućut u svoje ime i u ime nadbiskupa koji se trenutno nalazi na putu u inozemstvu. Posebno je istakao hrabrost fra Valerija, da se u onim poratnim danima i mjesecima ohrabrio vratiti, živjeti u kontejneru bez vode i struje, tamo gdje je bilo opasno. Zahvalio mu se što ga nije obeshrabrila činjenica da su njegova djela posebno u Donjoj Tramošnici pretvorena u prah. Rekao je: «Njegova sestra mi je rekla: 'Kada smo bili u posljednjim časovima kod njega, rekao nam je 'Držite se Boga! To je najvažnije! Ja idem na odmor'!» Prečasni Zovkić je pozvao župljane župe Tramošnica da prihvate njegovu posljednju poruku: «Držite se Boga!»

U ime kolega od fra Valerija oprostio se fra Gabrijel, župnik svetišta u Olovu. Svoj oproštaj počeo je riječima: «Kada se radost dijeli, dvostruko je veća, a kada se bol dijeli dvostruko je manja! Došli smo da sa onima koji su pogođeni tugom podijelimo tugu.»

U ime doborskog dekanata  oprostio se vlč. Mirslav Agostini, župnik u Gradačcu. Rekao je: «Ovaj trenutak doživljavamo kao da se čvrsti posavski hrast srušio. Istina ovaj hrast se nije srušio uz buku i tresak nego tiho kako je i živio. Na njegov spomenik upisao bih one riječi: 'Ti si, Gospodine, baština moja'. Hvala Bogu što smo te imali. Otimaćemo te zaboravu i nositi kao trajni spomen u svojim srcima.»

Toliški gvardijan se na koncu zahvalio svima koji su došli ispratiti pokojnog fra Valerija. Na poseban način zahvalio se medicinskom osoblju u bolnicama u Slavonskom Brodu i Orašju.

Nakon mise tijelo pokojnog Valerija prevezeno je i pokopano na groblju u Gornjoj Tramošnici.

 

Anto Burić, svećenik