Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  16. prosinca 2017.

 

Poratni Garevac: Obnova otadžbine (1. dio)

5. srpnja 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Nakon Drugoga svjetskog rata i tragedije u Burića štali počeo je Križni put Garevca koji je vodio k njegovu uskrsnuću. Bio je to težak i mukotrpan put pun suza, znoja, ponižavanja i krvavih žuljeva. Mnogi potomci garevačkih mučenika iz te, ne tako davne prošlosti, nažalost, nisu imali priliku u potpunosti upoznati sva stradanja i trud koji je uložen da bi oni danas mogli živjeli život dostojan čovjeka i potaknuti ih da  dostojno cijene  krvavu sudbinu koju je Garevac platio. U najvećem broju slučajeva za to neznanje nisu oni krivi. O nekim događajima posebno iz nedavne prošlosti godinama je bilo zabranjeno i opasno govoriti. Neka ovih nekoliko redaka bude doprinos osvjetljavanju tog tužnog razdoblja i pobuda da više cijenimo ono što je naše.

Čitatelji ovih redaka odmah će zamijetiti da se u tekstu koji oslikava poratni Garevac i život u njemu, nalaze i mnoge strane riječi, uglavnom turskoga ili perzijskog podrijetla i pokoja lokalnog karakreta i uporabe. Posebno će ih biti dosta u prvom dijelu teksta. Upotijebit ću ih samo jednom s naznakom njihova značenja. U kasnijem tekstu gdje bi se te iste riječi trebale pojaviti biti će zamijenjene hrvatskim riječima da bih olakšao čitanje onima koji nisu navikli na njih i ne znaju njihovo značenje. Postupio sam isto i sa izgovorom pojedinih hrvatskih riječi koje su u Garevcu  imale svoj specifičan izgovor. U prvom dijelu teksta pisao sam ih onako kako su ih Garevljani izgovarali. Tumačenje stranih riječi uzimao sam uglavnom iz Anić-Goldsteinovog Rječnika stranih riječi – kratica RSR ili Hrvatskoga enciklopedijskog rječnika – HER, te kratica Lok. što znači da je riječ lokalnog karaktera.

 

Garevac je iz Drugoga svjetskog rata, ni kriv ni dužan, izašao strahovito osiromašen. Osiromašen u svemu, a osobito u onom što je najbitnije za jedan narod ili jednu zajednicu da bi mogla opstati i napredovati. Ostao je bez sposobnih muškaraca koji su u stanju rađati i raditi. Preko 220 garevačkih muškaraca odvedeno je iz Burića štale, pobijeno u tri noći, pokopano na Pašincu ili gurnuto niz Bosnu. Još pedesetak ih je tijekom rata poginulo na drugim mjestima gdje su se vodile borbe. To je strahovito velik gubitak za jednu relativno malu zajednicu kakav je bio predratni Garevac. Samo iz ovog broja poginulih lako je zaključiti koliko je Garevac osakaćen dočekao kraj Drugoga svjetskog rata.

Slijedom takvog stanja sav teret posla u borbi za opstanak i preživljavanje: obrađivanje garevačkih polja i odgoj i podizanje potomstva pao je na krhka leđa garevačkih udovica i maloljetnih sinova. U selu je nakon rata ostalo na životu svega nekoliko sposobnih muškaraca. I oni su, po uzoru na staljinističke metode, mobilizirani i odvođeni u šume Nemile kod Zenice na sječu šume. Stočni fond je tijekom rata bio potpuno uništen. Kao vrhunac zala, na sve rečeno, nastupila je nakon rata komunistička vlast koja se ravnala po kalupu Staljina, koja je svugdje, a posebno prema Garevcu i Garevljanima bila nemilosrdna. Propaganda je nastojala što dalje i što uvjerljivije proširi klevetu kako je Garevac izdajničko, ustaško, zločinačko mjesto, koje mora okajati svoj grijeh iz minulog rata, kako mora ponizno prignuti glavu prema zemlji. Na sve načine nastojalo se u dušama Garevljana stvoriti osjećaj krivnje i straha. U dušama su stvorili strah, ali krivnju nikada. Naprotiv, u tom napaćenom narodu pobudili su prkos i ponos i ulili mu nadljudsku snagu i volju, što prije oporaviti se od stradanja. Premda nisu bili krivi, Garevljani su platili krvavu cijenu svoje samobitnosti – vjernosti Crkvi i hrvatskom narodu.  Niti jedan garevački vojnik nije nikada napravio niti jedan korak htijući osvojiti nešto tuđe. Ničija majka ili supruga u nekom od susjednih sela nije nikada morala pustiti suzu zbog zločina ili pljačke kojeg je učinio neki Garevljanin. Garevljani su bili domobrani u pravom smislu ove riječi. Jedino što su željeli bilo je, obraniti svoje. Ni to ne bi bili da nisu morali, da nisu bili napadani.

Odmah poslije rata nastupile su godine gladi i nestašice koje su uzrokovane petogodišnjim izostankom prave sjetve i žetve, sušama, a posebno obvezama nametnutim od tadašnje vlasti po uzoru na majku Rusiju. Svaka kuća je, prema tim odredbama morala državi dati godišnje određenu količinu žita (kukuruza – Lok), (p)šenice, mesa i masla (svinjske masti Lok). Nije se pitalo i nije bilo važno ima li sama ta obitelj dovoljno za vlastite potrebe. «Dug prema narodu» je morao biti izmiren pod svaku cijenu. Nije bio rijedak slučaj da je iz tora zbog «obaveze» otjerana posljednja kravica koja je hranila siročad samo da bi se izmirile «obaveze prema narodu i otadžbini», kako se govorilo. Kao da Garevljani nisu pripadali tom narodu.

Zemlja, koja je u ovom području jako plodna sada je obrađivana ručno i rijetkim i izgladnjelim zapregama. U ono vrijeme nije bilo ni traktora ni svih onih priključaka, ni kombajna ni herbicida, ni pesticida. Sav urod ovisio je jedino o žuljavim rukama i Božjem blagoslovu. Da do kraja iskuša ovaj Njemu uvijek vjerni narod, Bog je jedne od prvih poratnih godina pripustio pošasti kojih do tada nije bilo, barem nitko ne pamti. Tako je jedne od tih teških poratnih godina bilo jako puno gusina (gusjenica. Lok). Toliko ih je bilo i tolike su štete nanosile da su domaćini morali stabla od voćaka omotavati krpom i premazivati kolomazom (mazivo za ležajeve osovina vučnih kola. HER) da ih tako spriječe da se penju na stabla. Ako su se uspjele popeti, za dva tri dana nestalo je lišća na stablima. Pojele su ga. Od ovog posla bila je slaba (h)asna (korist RSR). Prve gusjenice koje su naišle zaglibile (uvaliti se u meko blato – podlogu HER.) bi se u kolomazu ali su druge prelazile preko njih. Bilo ih je na sve strane. Nigdje nisi mogao stati ili sjesti a da ne staneš ili ne sjedneš na gusjenicu. Padale su u hranu za vrijeme objeda, u kosu, na odjeću. Garevljnai su te godine  doživjeli isto što su doživjeli Izraelci u Egiptu u jednom od deset zala. Unatoč svemu Garevljani su govorili: «Protiv Božje se (volje) ne može (boriti)!» Svaki oblak koji bi se pojavio na nebu dočikan je s čežnjom da padne kiša ali i sa strepnjom da ne udari led (gràd. Lok). Jedva se čekalo da ječam dozrije da se može samliti (samljeti) prvi kilogram i skuvati (umijesiti - Lok) onaj slatki ječmeni kruv (kruh – Lok)  koji je bio pun plive (pljeve – Lok). Neki su, ne mogavši dočekati da ječam u potpunosti sazreli (sazrije – Lok), znali ranije nakositi nekoliko snopova i naprijeko na suncu osušiti, otući i samljeti. Izgladnjele oči djece su ih na to natjerale. Ovdje ću spomenuti i ušljivost koja je zbog slabih higijenskih uvjeta ostala kao posljedica rata. Širomaštvo i neimaština i nedostatak higijenskih sredstava, pogodovali su ovoj pošasti. Borba s njom trajale je u većoj ili manjoj mjeri godinama. Kada su se uši pojavile u kiki (kosi – Lok) kod djece majke su ih šišale nagolo a odraslijim curicama kosu su prale u gasu (petrolej. grč. khaos. RSR).

krpaMnoge garevačke majke, pritisnute neimaštinom, išle su u Slavoniju «prositi», u pravom smislu ove riječi, da izmire «obaveze prema narodu i otadžbini» i prehrane djecu koja su u Garevcu u ono vrijeme bila brojna. U mnogim obiteljima u Garevcu poslije smrti oca koji je ubijen, ostalo je po petero, šestero pa i više nejake djece. Neke Garevljanke rodile su djecu mjesec dva nakon muževljeve smrti i dale im ime po pokojnom ocu. Ovom prigodom želim reći: Hvala Slavoncima i Slavonkama koji su u te udovičke, prosjačke torbe s ljubavlju i osjećajem kršćanskog zajedništva stavljali svoj komadić kruha, kilogram kukuruza,  komadić slanine (mastan potkožni sloj utovljene svinje ili koje druge životinje. HER). No vrag ne spava kaže naša narodna izreka! Da doskoči i toj dovitljivosti sirotinje i bude što sličnija majci Rusiji, Narodna vlast je na šamačku ćupriju (most – RSR) postavila miliciju (organizacija koja je imala od 1945.-1991. funkciju gradske, prometne i pomorske policije. Lat. militia = vojnik. RSR. Izvedenica milicionar ili milicajac) koja je danonoćno stražarila i sačikala garevačke prosjakinje. Događalo se da su tim udovicama, jadnicama, na mostu u Bosanskom Šamcu, organi Narodne vlasti – milicajci, oteli sve ono što su uprosile. Ali te hrabre žene nisu psovale niti koga proklinjale, nisu posustale i odustajale. S očenašima (krunica. Lok. Pjesma: Otvor' ženo kapiju man' se očenaša...) u ruci, moleći Žalosnu Gospu da im pomogne izdržati ovaj teški teret natovaren na njihova krhka leđa, vraćale su se natrag u Slavoniju i ponovno kucale na ista vrata i na ista srca i ponovno molile komad kruha pričajući im o nemilosrdnom postupku na šamačkom mostu. Ponovno su molile kilogram kukuruza i komadić slanine za siročad koja gladna čeka kod kuće. Razumije se da su sav taj put prelazile pješice. Od Garevca do prijelaza u Slavoniju, do mosta u Šamcu, je oko dvanaest kilometara, do prvog sela Kruševice oko petnaest. Uprošeno su cijelim putem nosile na leđima, tim sretnije što je teret bio veći i teži.

Cijelo vrijeme trajanja ovih obveza garevački poslušnici režimu, ljudi bez duše i srca, išli su svakodnevno od kuće do kuće i od svojih komšija (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga. Tur. komşu RSR. Izvedenice: komšinica = susjeda; komšiluk = susjedstvo) zdušno ugonili «dug prema narodu i otadžbini». Penjali su se na tavane (strop. Tur. RSR) i odnosili doslovno i posljednji klip kukuruza ostavljajući iza sebe gladnu i uplakanu djecu - siročad. Bili su to oni isti koji su šurovali s partizanima i četnicima za vrijeme rata i koji su u dobroj mjeri, kroz one tri kobne noći mjeseca svibnja, odlučivali i odlučili o sudbini zarobljenih garevačkih muškaraca. U toj pljački nije bilo milosti ni prema kome. Za njih nije postojao ni prijatelj, ni susjed ni rođak. Njima su i otac i majka i prijatelj bili Komunistička partija i posluh prema njoj.

Sirotinja je pokušavala na razne načine zavarati komunističku silu i sakriti po koji klip kukuruza ili koju kilu (kilogram – Lok) pšenice da preživi. Neki su pod okriljem noći u klaševnjake (kukuruzovina sadjevena u kup. Izvedenica iz riječi klašura – kukuruzovina. Lok) sakrivali klipove kukuruza. Neki su pravili duple stropove gdje bi između dasaka skrivali kukuruz i pšenicu. Jedan garevački domaćin je na štali s nutarnje strane gdje nije bilo pendžera (prozor. Tur. pencere, perz. pengere. RSR ) dozidao iznutra još jedan duvar (zid. Tur. RSR) ostavivši međuprostor od tridesetak centimetara. Sa štalskog stropa, gdje je bilo sijeno, klipovima kukuruza napunio je taj prostor. Na vanjskom zidu, pri samoj zemlji, napravio je malu budžu (rupa. Tur. cubb. Izvedenica budžovan = važna, bogata i moćna osoba. RSR)  kroz koju je noću vadio klipove kukuruza. Na rupu je, da se ne primijeti, stavio nekoliko snopova klašure (kukuruzovina – Lok). Tako je spasio obitelj da ne pomru od gladi. Razumije se da je živeći u ovakvim prilikama, sirotinja, posebno djeca, s čežnjom iščekivala proljeće i prve plodove trešanja i dudova.

U cilju obnove «otadžbine» režim je pokrenuo, također po uzoru na ruske kolhoze, osnivanje zemljoradničkih zadruga te takozvane «dobrovoljne radne akcije» - poznate ORA-e, omladisnke radne akcije.

Prema općem planu «obnove otadžbine» i Garevac je odmah nakon rata u selu morao početi izgradnju zadružnog doma koji nikada, sve do današnjih dana, nije u potpunosti dovršen. Uza sve zlo koje je rat iza sebe ostavio, od «dobrovoljnih» radnih akcija i gradnje doma nisu bili, dakle, pošteđeni ni Garevljani.

Na jednom dijelu njive gdje će biti izgrađen budući dom iskopana je velika rupača (jama. Lok) u kojoj su sami seljani ručno pravili ciglu za dom. Za tu suludu građevinu trebalo je, služeći se najprimitivnijim pomagalima, napraviti i ispeći nekoliko desetaka tisuća komada cigle. Ovaj teški posao obavljale su uglavnom žene i djeca, jer druge radne snage u selu nije bilo. Tijekom sljedeće zime i proljeća ova jama je ispunjena kišnicom i neće presušivati tijekom cijele godine. Ta jama - bara će ujedno poslužiti kao mučilište i mjesto «preodgoja» neposlušnih Garevljana odnosno Garevljanki.

Za vrijeme spomenutih obveza, žene, koje nisu izmirile propisanu obvezu kukuruza, pšenice, mesa i masti, navečer su zatvarane u najveću dvoranu doma, koja je bila bez ugrađenih prozora, a potom ugonjene u jamu pored doma da se «kisele» sve dotle dok ne padnu u nesvijest ili ne obećaju da će ispuniti ono što se od njih traži. Voda u jami bila je duboka do iznad koljena. U početku su te jadnice rukama pridržavale (h)aljine da se ne skvase no kasnije su ih, shrvane umorom, puštale u vodu. Mnoge od ovih žena kasnije će cijelog života patiti od prozeblina i reume dobivene stajanjem satima u hladnoj vodi. Oko jame budno su bdjeli garevački režimski sluge da neka od tih žena ne pobjegne.

Odmah poslije rata stupio je na snagu i Zakon o agrarnoj reformi i počelo je osnivanje zemljoradničkih zadruga. Od svih garevačkih domaćina koji su imali preko 100 duluma (1000 četvornih metara Tur. dünùm - RSR i HER) zemlje, oduzet je višak preko sto duluma i od njega oformljena Zemljoradnička zadruga Garevac. Prvo sjedište joj je bilo na kraju ceste koja od kuća Perića vodi preko pruge. Garevljani su tu lokaciju zvali Mašinska stanica. Čelnici «Zemljoradničke zadruge Garevac» postali su garevački proleteri koji do tada nisu imali ni dlan zemlje i koji nisu imali pojma kako se zemlja obrađuje. Njima je povjerena uprava zadruge i pravo da Garevljane vrbuju i prisiljavaju na ulazak u zemljoradničku zadrugu.

Početni, temeljni i jedini kapital zemljoradničke zadruge bila je zemlja i oruđe za obradu zemlje oduzeta od garevačkih kulaka (bogati seljak u carskoj Rusiji. Rus. RSR) među kojima je na prvom mjestu bio Pero Burić, Perenda u čiju su štalu zatvoreni domobrani nakon predaje i odatle likvidirani kroz tri noći od 24. do 27. svibnja 1945. godine. Raznim depresivnim metodama «preodgoja» svakodnevno se pokušavalo i ostale domaćine prisiliti da uđu u sastav Zemljoradničke zadruge Garevac. Premda su pritisci bili dugotrajni, surovi i veliki, nitko od čestitih Garevljana nije se uključio – upisao u Zemljoradničku zadrugu. Ovim istim zakonom oduzete su od privatnog vlasnika tisuće duluma zemlje koja se zvala «Carevina» i od nje stvoreno Državno poljoprivredno dobro «dr. Mujbegović» koje se nalazilo između Garevca i Modriče. Ovom državnom dobru pridružen je i posjed «sv. Filomena» koji je oduzet od časnih sestara u Čardaku. Iz njegovog imena nakon oduzimanja izbačeno je ono «sveta» a zadržan službeni naziv «Filomena».

Da bi se moglo uopće kupiti pojedine, za život neophodne artikle: petrolej, zejtin (svako jestivo ulje. Tur. zeytuni. RSR), so(l), krese (šibice. Lok) trebalo je imati takozvane «tačkice» - bonove. Bez njih se u dućanima nisu mogli kupiti spomenuti artikli. Dodjeljivanje «tačkica» u dobroj mjeri ovisilo je o dobroj volji tadašnjih «moćnika», organa narodne vlasti. Da bi netko dobio «tačkice» bio je na razne načine ucjenjivan. Posebno se tražilo da dade obećanje da će se upisati u zemljoradničku zadrugu. Većina koja je bila na ovaj način ucjenjivana nije se ni pojavljivala kod podjele «tačkica» pa su one ostajale za manipulaciju onima koji su ih dijelili, a oni koji su ostali bez njih snalazili su se na razne načine.

Tako su, evo, i još gore, izgledale prve poratne godine u Garevcu. Svakodnevna borba za goli život i komadić kruha. Unatoč svim poteškoćama Garevljani su, ili bolje reći Garevljanke, uz nadljudske napore željeli podići Garevac iz pepela i uspraviti ga na noge. Cijelo vrijeme željeli su sačuvati ono što je Garevac činilo Garevcom, posebno  prepoznatljivim među ostalim selima. Nastojali su živjeti onaj život koji su živjeli njihovi pradjedovi.