Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. lipnja 2017.

 

Poratni Garevac: Mi gradimo prugu - pruga gradi nas (2. dio)

2. lipnja 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Izgradnja pruge Šamac – Sarajevo počela je 1. travnja 1947. Ova pruga će Garevac presjeći na dvadijela i uništiti na stotine duluma garevačkih vrtlova (vrtova. Lok) i oranica bez ikakve naknade oštećenima. Prošla je sredinom sela u dužini od oko dva kilometra, no nasreću nije «udarila» ni na čiju kuću. Jedino je morao biti zatrpan buran (bunar. Lok) Nikole Cvitkušića. Pruga je cijelom dužinom duga 235 kilometara i završena je za 8 i pol mjeseci. Kažu da je to u ono vrijeme, s obzirom na način kako je građena, bio svjetski rekord. Prvi voz (vlak-  srp. HER), razumije se na parni pogon, prugom Šamac - Sarajevo, dakle i kroz Garevac, prošao je 16. studenog 1947. godine. Garevljani su lokomotivu zvali furina. U svim mjestima kroz koje je prolazila pruga svi mještani su morali izići na raskršća i bacati svijeće. U prugu je ugrađeno 5.520.000 kubnih metara zemlje i postavljeno 420.000 drvenih šlifera (drvena, betonska ili metalna greda koja služi kao podloga za željezničke tračnice. RSR). Sve je to, kažu, urađeno «dobrovoljno» i k tomu ručno, bez strojeva, najprimitivnijim oruđem: lopatama, krampovima, ašovima (alatka za kopanje i rahljenje zemlje, pravljen tako da se željezni dio pritišće nogom. Mađ. aso. RSR) i prevezeno drvenim tezgerama (nosila za materijal – kamen, ciglu, zemlju i sl. – u ovom slučaju kolica. - perz. deskere;  tur. teskere - RSR). Materijal koji je bio potreban za izdizanje podloge pruge kroz Posavinu nije dovožen. Dobiven je tako što su s obadvije strane iskopani široki i duboki jendeci (kanal. Rov oko zidina utvrđenog grada. Tur. RSR) a iskopani materijal navožen je na mjesto budućih tračnica. Podloga se nabijala ručno, takozvanim nabijačima (komad debla dugačak tridesetak centimetara na kojem su pričvršene dvije letve kao ručke. Služi za nabijanje meke podloge. Lok). Tek na tako pripremljenu i izdignutu podlogu dovožen je šodor (sitni komadići stijena koje nanosi tekuća voda – šljunak. Njem. Schotter. RSR)  ili tucanik a po njemu postavljani pragovi i šine. Na ovom projektu bila je angažirana cijela Jugoslavija, uglavnom omladina. Nikada omladina iz jednog mjesta nije bila na radnoj akciji u svome mjestu ili negdje u blizini. Uvijek su bili poslani negdje daleko. Omladinske brigade su uvijek, namjerno, bile mješovitog nacionalnog sastava. Jer, gradeći pruge, ceste i gradove trebalo je izgraditi u isto vrijeme i «bratstvo i jedinstvo».

Omladina koja  je gradila prugu Šamac - Sarajevo bila je smještena u montažnim barakama koje su građene, bolje reći montirane uz prugu. Nekoliko takvih baraka u Garevcu bilo je smješteno pored pružne trase u ravnini Vukadinovih kuća u takozvanim Malim Barama na Tolešinoj, Crljića i Bećirovoj njivi, koje nisu imale između sebe čvstih međa (ograda između dvaju imanja. Starols. mežda. HER) pa su spojene u jedan prostor. U istom krugu bile su posebne barake za omladince, posebne za omladinke. Po svršetku pojedinih dionica barake su demontirane i premještane na drugo mjesto. Iza njih su ostale gomile smeća i praznih limenki. Sudionici izgradnje pruge nisu smjeli ići u naselje nego su cijelo vrijeme koje im je ostalo poslije rada boravili u barakama ili krugu baraka gdje su bila igrališta za nogomet i odbojku. Na koncu, nije im ni bilo do (h)odanja poslije robovskog cjelodnevnog rada na ljetnoj žegi i suncu. Ako su se ipak htjeli razonoditi bilo je tu Žikino i Kozaračko kolo. Odlazeći na trasu i vraćajući se u barake omladinci su uvijek išli u stroju po dvojica s alatom na desnom ramenu, pjevajući pjesme Titu i Partiji, bez obzira koliko im se pjevalo. Najuspješnijim, onima koji su najbrže gurali kolica pune zemlje i najglasnije pjevali: «Drže Tito mi ti se kunemo...», po završetku smjene, na odlasku kući, dodjeljivane su «udarničke značke». Udarnicima su u rodnom mjestu, kada su se vratili kao «heroji rada» priređivani svečani dočeci, kao danas, recimo, nogometašima kada se vraćaju s utakmice u kojoj su pobijedili. Udarnici su u svome mjestu uživali posebne privilegije i počasti, čak su neki postavljani na odgovorne funkcije, posebno one ideološkog karaktera, nije važno što neki od njih nisu znali ni cijelu abecedu.

Iz Garevca su na «dobrovoljne» radne akcije otjerane (!) uglavnom cure (djevojka – HER). Mladića jednostavno nije bilo. Otjerane su Bog zna gdje. Neke od njih su gradile autoput «bratstva i jedinstva» odnosno atoput Zagreb - Beograd. Skoro sve te djevojke  koje su se vratile s ORA-e (omladinskih radnih akcija) ostale su kasnije neudane. Ni krive ni dužne nosile su na sebi biljeg nepoštenih djevojaka. Premda čvrsto vjerujem da nisu takve bile. Ovakvo mišljenje Garevljani su vjerojatno imali na temelju onog što su ponekad vidjeli. Naime obrađujući svoje njive u Barama mogli su ponekad vidjeti mlade u «bliskim susretima» kako su se popeli jedno na drugo i tako grade bratstvo jedinstvo. Iz Garevca, koliko je meni poznato, nije bilo niti jednog udarnika. Ili nisu dobro gurali kolica, ili nisu dovoljno glasno vikali: «Mi smo Titovi, Tito je naš!» pa su ostali bez udarničke značke. A možda samo zbog toga jer su bili iz Garevca.

Kada sam već kod riječi udarnik, zgodno je reći i ovo. Bilo je to vrijeme Alije Sirotanovića, rudara u rudniku Breza. Živio je u selu Trtovići nedaleko od Breze kod Sarajeva. Njegov legendarni pothvat bio je, kažu, da je za jedan dan utovario 17 tona ćumura (drveni i kameni ugljen. Turc. RSR)  i time pobijedio Rusa Alekseja Grigorijeviča Stahanova, koji je do tada držao rekord u utovaru uglja, osvojen 1937. godine. Alijin je lik, kako kažu, dospio na ondašnju novčanicu od 20.000 dinara. Drugi pak kažu da je na slici livac iz zeničke željezare Arif Heralić.

Aliji se pripisuje i legendarni susret s Titom kada mu je ovaj postavio pitanje: «Alija, što mogu učiniti za tebe?» Alija mu je navodno k'o s nokta odgovorio: «Druže Tito, dajte mi veću lopatu!» Na ovo neki rekoše: «Ja budale!» Odmah je, kažu, iskovana lopata koja se i danas može kupiti  u Brezi i zove se Sirotanovićka. Mislim da se prodaje samo kao suvenir. Sumnjam da je itko Alijine pameti. U istom razgovoru Alija je, kažu, upitao «druga Titu»: «Druže Tito, a kakva ti je penzija?» Ovaj mu je, navodno odgovorio: «Slaba, moj Alija, slaba!» U to isto vrijeme na drugoj strani stajale su, po kazivanju očevidaca, Titinica - Jovanka i Alijina hanuma (supruga, gospođa. Tur. «hanim». Izvedenica hanumica = gospođica. RSR). U jednom momentu Alijinica je rekla Jovanki: «Joj moja Titinice, je' ti ćoek (muž. Lok) star!»

Uz veliku lopatu postoji i druga priča vezana uz drugog rudara - udarnika. Naime postoji rudarska lopata većih dimenzija nego su obične rudarske lopate koju zovu Babajićka. Kao što se za Aliju Sirotanovića priča o susretu s Titom tako se priča i za nekog Babajića, rudara iz Banovićkih rudnika. I njemu je «drug Tito» postavio isto pitanje na koje je i on navodno odgovorio: «Veću lopatu, druže Tito!» Odmah je, kažu, iskovana lopata velikih dimenzija koja je po njemu dobila ime «Babajićka». Neki kažu da se i danas može nabaviti. Ne znam. Možemo vjerovati jedno ili drugo, ili nijedno. Svakao ove su priče iz onih vremena kada je na sve moguće načine trebalo podizati moral izgladnjelih i iscrpljenih rudara i radnika  da bi se «otadžbina» što prije obnovila i izgradila. Istoj svrsi služile su i udarničke značke. Da privedem kraju ovo o Aliji. Njegova unuka je kasnije izjavila: «Kad je umro Tito, rahmetli (pokojni. Tur. rahma. RSR) dedo je plak'o tri dana!»

Vratimo se mi našim omladincima. Ono malo slobodnog vremena koje je preostalo nakon rada na trasi provodili su naši omladinci, prvi kovači «bratstva i jedinstva», na «časovima političke nastave», preodgoja u duhu «bratstva i jedinstva». Cijeli dan po krugu oko baraka odjekivale su s razglasa pjesme i parole. Tako se stalno mogla čuti parola: «Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!» ili pjesme: «Šamac – Sarajevo, to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta» ili «Šamac – Sarajevo, to je naša dika, izgraditi prugu sve do Dubrovnika». U sred igre neki zanesenjaković bi počeo pljeskati i skandirati: «Mi gradimo prugu, pruga gradi nas» da bi utakmica stala i svi jedno vrijeme pljeskali i skandirali.

Oni stariji Garevljani, koji nisu «dobrovoljno» otjerani! na ORA-e nisu bili pošteđeni «dobrovoljnog» sudjelovanja na izgradnji pruge koja je prolazila kroz njihovo selo.  Garevljani i Garevljanke su pak na sve moguće načine pokušavali izbjeći akcijama koje su po selu provodili aktivisti novog režima. Rano ujutro bježali su u polja i tamo na svojim njivama radili do kasno u noć. I ovdje će se potvrditi izreka da «vrag ne spava». Evo jednog primjera. Jedini put koji je u to vrijeme iz Čardaka kroz Garevac vodio u Modriču i kojim je prolazilo preko polovice garevačkih žitelja prema Modriči (Lužani, Baje i Trnjani) išao je istom trasom kojom i danas ide do izlaska na današnju magistralnu ili kako su je tada zvali «državnu testu» - (cestu. Lok). Pošto je Garevac tada pripadao župi Modriča na misu se išlo u modričku župnu crkvu. Ulizice režima nedjeljom ujutro došli bi na mjesto gdje pruga presjeca ovu garevačku cestu i sve misare (polaznici mise. Lok), onako u misnim (h)aljinama (odijelima. Lok) zaustavljali i skretali na «dobrovoljni» rad na pruzi, dajući im lopate, ašove ili kolica. Kada su Garevljani vidjeli što se događa, sljedeće nedjelje su preko Male pustare i njiva, bosi i posukani da se ne upraše i «izrose», s opancima (obuća koju izrađuje majstor opančar. Prasl. HER) u rukama izlazili kod kuće Ante Prugara i dalje cestom u Modriču išli na misu.

lokomotivaNa pruzi Šamac – Sarajevo radio je i jedan broj njemačkih zarobljenika uglavnom kao tehničari ili stručnjaci za niskogradnju. Tako je i na trasi u Garevcu, između ostalih, radio jedan, po svoj prilici građevinski tehničar ili inžinjer, s kojim je jedna garevačka udovica imala muško dijete. Budući da je svaki muškarac u Garevcu već kao dijete dobivao primenjak (nadimak. Lok), tog nezakonitog sina zvali su Švabo. Kod spomena primenjaka treba reći da je Garevac i po tome specifičan: Svi Garevljani su imali nadimke. U velikoj većini nitko se nije ljutio što ga zovu po primenjku. Bilo je od toga i praktične koristi. Olakšavalo je adminstraciji poslove da ne dođe do zabune odnosno zamjene osoba istog imena i prezimena kojima su čak i roditelji nosili isto ime. Tako su u Burićima bila tri Pere burića. Radi lakšeg snalaženja jedan je bio Perenda, drugi Crljo a treći Erlić. Kada se rekne jedan od ovih nadimaka odmah se znalo na kojeg se Peru odnosi. Neki od Garevljana nosili su kao nadimke imena ptica ili životinja: Brezonja Lugonja, Zec, Lijać, Puran... Nekima su dani nadimci po predmetima iz svagdanje uporabe: Čakija, Mulija, Maljuga... Za neke pak nadimke teško je odrediti njihovo podrijetlo: Džidžan, Čuta, Pirgoš (možda od riječi «pirgav» - pjegav. Lok) Đimpir, Mušan... U velikoj većini žene nisu imale nadimke ali su ih zvali i razlikovali po muževljevu nadimku. Tako je bila Pirgoševca, Čutinca, Maljuginca, Bećirovca, Omeričinca...    

Poseban uspjeh u izgradnji pruge bio je ako su dvoje mladih različite nacionalnosti poslije smjene odlučili sklopiti brak. U toj njihovoj odluci odgojitelji su vidjeli rezultat slogana: «Mi gradimo prugu, pruga gradi nas».

Garevac je prolaskom pruge kroz selo nešto dobio a ponešto i izgubio.

Dobio je, konačno, svoja dva najviša brda, visine oko jednog metra. Naime, prolaskom pruge čija je trasa bila izdignuta oko jedan metar, dva pružna prijelaza u Garevcu postali su najveća uzvišenja ovog posavskog sela. Do tada je u Garevcu najveće brdo bilo bundava (bundeva. Lok) kada ljeti naraste. Za pravljenje ovog uzvišenja na prijelazima iskopane su četiri jame, sa svake strane pruge po dvije i zemlja iz njih navezena za spomenuta uzvišenja - uspone. Dvije od ovih jama postat će pomalo kobne za neke Garevljane.

U početku su ovom prugom prolazili samo teretni vlakovi. Kasnije su uvedeni lokalni, putnički «ćiro», kako su ga Garevljani zvali, koji su povezivali Bosanski Šamac, Doboj i Gradačac. Za ove lokalne vlakove uvedeno je pristanišće (stanica. Lok) u Garevcu. Poslije izvjesnog vremana ovdje će pristajati i putnički vlakovi. Ovim pristaništem služili su se i Kladarci, Čardačani i Korničani. Posebno je dobro došlo Čardačanima koji su nekamo nosili u otkup žabe ulovljene u adi (riječni otok. Tur. ad. U ovom slučaju močvara oko nekadašmjeg imanja Huseina kapetana Gradaščevića).  Ranim jutrom kroz Garevac se čulo kreketanje žaba s točkova (bicikl. Lok) na kojima su ih Čardačani vozili.

Koristeći ovu pogodnost, garevačkim proizvođačima, posebno onima koji su prodavali zaklanu živad (domaće pernate životinje. HER) omogućeno je da brzo dođu do pijace (prostor za obavljanje trgovine na malo. RSR) u Doboju, Zenici i Sarajevu. Zato je Mišo Cvitkušića mogao jednu kokoš prodavati desetak dvadeset puta dnevno. Priča se naime da je Mišo na tezgu (stol na tržnici na kojem se prodaju živežne namirnice. Tur. tezgah. Perz. destgah. RSR) u Sarajevu izložio između ostalih i jednu debelu zaklanu kokoš, dok je ostale, manje mrsne (ugojen ili  - suprotno od postan. Prasl. HER) držao pod stolom. Kada bi se sarajevske gospođe odlučile kupiti, razumije se onu najdeblju, Mišo bi, kobajagi (tobože. Tur. bayaği. RSR) da kokoš zamota, uzeo je sa stola, sageo se (sagnuo se. Lok), na brzinu uzeo drugu, manju i mršaviju, zamotao u novine i bubnuo gospođi u torbu. Kada bi se mušterija udaljila nekoliko koraka Mišo bi istu onu debelu kokoš stavio na stol. Tako cijeli dan. Na koncu da ne pomodri i ne počene se čut' (Čuje' se = miriše na..., zaudara na... «Čuje se gasom, rakijom... = miriše na petrolej, rakiju. Lok)  i ona bi pred mrak došla na red, pa kući a sutra ponovno u Sarajevo s desetak mršavih i jednom debelom kokom. Dakle da nije bilo pruge Šamac - Sarajevo ne bi Mišo i njegova debela kokoš nikada stigli na srajevsku tržnicu Markale.

Djeca su pak prolaskom pruge dobila još jedan vid razonode. Čuvajući goveda, stavljali su na šine (tračnica. Njem. schiene. RSR) kamenove (kamenje. Lok) te sakriveni iza međe promatrali kako kamenje pršti pod točkovima (kotačima. Srp. HER).lokomotive. Posebno interesantno im je bilo brojiti (brojati. Lok) vagone u kompoziciji. Tako su se garevačka djeca od malena uz prugu opismenjavala. Učili  su brojati čak i do stotinu. Nakon nekog vremena nekom od te djece palo je na pamet da na tračnicu stavi šivaću iglu. Pošto je igla od tvrđeg materijala nego tračnica, pod teretom lokomotive i vagona ostala je utisnuta u tračnicu. To je bio pravi hit. Nakon nekog vreman sve više igala je bilo utisnuih u šine a sve ih je manje bilo kod kuće pa su se žene same sebi čudile kako tako često gube igle. Djeca su pak svakodnevno goneći marvu (stoku. Mađ. mariha – staronj. marha. RSR) na pašu obilazila to mjesto i kontrolirala je li igla još uvijek tu. Pored pruge je išla i trasa drvenih bandera (drveni telegrafski stup. Tal. Bandiera. RSR) na kojima su bili porculanski nosači žica. Djeca su ih zvala «čašice». One su dugo bile u modi kao cilj preciznog oka. Kamenjem sa pruge gađali su i razbijali te «čašice». Ljutila se uprava pruge jer je one razbijene morala često mijenjati ali ljutili su se i vlasnici njiva koje su bile uz prugu. Kamenje koje su djeca bacala tupilo je koscima kose i zapinjalo kod kopanja. No nije bilo velike fajde (korist. Tur. fayda) od toga. Djeca su prestala kada su odišćelila (zasititi se. Tur. işkil. RSR) s ovom «igrom». Eto što je Garevac dobio prolaskom pruge Šamac Sarajevo.

A što je Garevac izgubio?

Izgubio je stotine duluma obradive zemlje. Izgubio je na prijelazima pruge i nekoliko ljudskih života, jer pruga u početku nije imala rampu ili svjetlosno upozorenje da dolazi vlak. Prvi koji je na prijelazu poginuo bio je pokojni Cvišo koji je u svom Fići naletio pod vlak. Tu je poginuo i Ilija Šušak – Ilija Bonušin iz Kornice

Na pružnom prijelazu stradali su tijekom godina deseci grla stoke koja se vraćala s ispaše iz polja oko rijeke Bosne. Ponekad je to bilo stravično. Po nekoliko grla stoke ostalo je mrtvo ležati pored pruge na koje je naletio vlak.

Garevac se sjeća i dviju nesreća koje su mogle tragično završiti, ali, fala Bogu, nisu. Stanušić Jakov (?) vozio je u kamionu iz Modriče s pučke Mise punu karoseriju misara. Nepažnjom vozača kamion je udario u vlak, prevrnuo se i sve misare istresao, onako u misnim haljinama, u jednu od onih jama uz nasip koje su bile pune vode. Poslije te sreće u nesreći svi su misari morali onako blatni i mokri proći kroz selo do svoji(h) kuća. Bio je to pravi šou za selo.

Svoj ceh platio je i djed Ivica Gagulića i njegov konj Zekan. Vraćao se djed Ivica odnekud sjedeći na zaprežnim kolima u koja je bio upregnut njegov poznati konj Zekan koji je bio star skoro koliko i djed Ivica i koji se kretao brzinom od dva kilometra na sat. Naišao je na prugu u vrijeme dolaska brzog vlaka. I djed Ivica i Zekan bili su gluhi pa ni Zekan ni djed Ivica nisu čuli sirenu upozorenja niti su dobro ocijenili udaljenost ni brzinu vlaka. Zekan je već bio prešao prugu ali nije i djed Ivica. Vlak je udario u kola i djeda Ivicu i Zekana svalio (oborio. Lok) u jednu od onih jama uz prugu. Sreća, ni djedu Ivici, osim što su mu opanci spali s nogu, ni Zekanu nije bilo ništa, a djed Ivica je morao praviti nova kola.

Ponekad su i baba Anđuša i baba Crljićka i još pokoja žena uz prugu izgubile po nekoliko sati kopanja u svojim vrt(l)ovima koji su bili tik uz prugu. Prije prolaska «Titinog voza» milicija je obišla sve kuće uz prugu i obavijestila od kada do kada ne smiju biti u blizini pruge. Kada je kroz Garevac prolazio Titin «Plavi voz», (čim bi iz Bosne prešao preko Save zvao se «Plavi vlak»), na svakih stotinjak metara stajao je po jedan milicajac koji je cijelo vrijeme morao biti leđima okrenut pruzi i gledati u među da koja od garevačkih baba ne priprema atentat na voljenog druga Titu. Stotinjak metara u blizini pruge nije smio nitko biti. Eto, bojali su se, valjda, da baba Crljićka kakvom trkljom (kolčić ili motka uz kojise veže povrće. Lok) ne dokvači ili ne dao Bog ubije «Titu» i tako u prah pretvori bratstvo i jedninstvo pa možda i cijelu Jugoslaviju.

Jedan pak Garevljanin sve prolaske Titinog «plavog voza» morao je provesti u ćuzi (zatvor. Tal. Ciuso – zatvoren. RSR). Bio je, kažu, državni neprijatelj.

Tako se evo kroz Garevac gradila pruga i pruga gradila nas.