Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. svibnja 2017.

 

Poratni Garevac: Pljunuti ćaća (3. dio)

16. lipnja 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Nekoliko godina poslije rata dorasli su za ženidbu garevački momci, ratna siročad, i ponovno je počelo sklapanje brakova i rađanje novih Garevljana. Osobito u predratno ali i poratno vrijeme djeca su se rađala kod kuće a ponekad čak i na njivi. Zbog pomanjkanja radne snage zbabne žene (zbabna žena - koja je u drugom stanju trudna. HER) često su, doklegod su mogle raditi, radile, uz kućne i one težačke, njivske poslove. Znalo se dogoditi da poneku od njih porođajni trudovi spopadnu na retku kukuruza koji je kopala. Dijetu (djetetu. Lok) koje je rođeno negdje na njivi dok su se obavljali poljski poslovi selo je davalo nadimak Poljak. Svaka poratna generacija imala je barem jednog «Poljaka».

U to vrijeme nije bilo ni stručnih porodilja ni rodilišta. U selu je bilo nekoliko starijih žena koje su porađale, bile prisutne kod poroda, moglo bi se reći seoske babice - primalje.

Kada bi trudnicu spopali porođajni trudovi (bol. Starosl. trudь. HER) onda bi netko od kućne čeljadi (osoba. Kućna čeljad = ukućani. Grč. Telos. RSR) ili susjeda, uglavnom ženska osoba, odletila (odtrčala. Lok) do najbliže seoske babice i pozvala je. Ona bi onda dostojanstveno, pomalo ponosno, požurila (žuriti se – ubrzano se kretati. Prasl. HER) kroz selo do porodilje. Ponijela bi sa sobom neophodan pribor koji se sastojao od nekoliko čistih, u lukšiji (voda u kojoj je prokuhan pepeo. HER) poparenih ( izložiti- otkuhati u pari. HER)  lanenih trulja (krpa. Lok. Izvedenica – ponjava «trūlja» - otkana od krpa za razliku od ponjave «kanjurače»), pamučnog konca natopljenog  voskom za «podvezati» djetetu pupak, oštre čakije (džepni nož sa sklopivom oštricom. Tur. çaki. RSR) ili britve da može prerezati djetu (djetetu. Lok) pupak i obavezno krunice. Dok se trudnica porađala obavezno se molilo. Porođaju su prisustvovale samo udane žene. Muškarci su kroz to vrijeme, ako su bili kod kuće pošli u navis (staja za životinje, uglavnom goveda, sapletena od šiblja. Lok) ili štalu k marvi (stoka. Mađ. marha. Staronj. Mariha. Izvedenica marvinče = grlo stoke, RSR), cipati (cijepati. Lok) drva ili nešto drugo raditi, praveći se da ne znaju što se u kući događa. Djecu su poslali ili bolje reći istjerali napolje (vani. Lok. «Marš napolje = izlazi van!») da se igraju, nije važno je li im bilo do igre i kakvo je vrijeme bilo. Ako je bilo loše vrijeme djeca bi otišla u navis i tamo se sćućurila i igrala dok ih ne pozovu, ili u susjedstvo. Seoska babica bi novorođenčetu po porodu povezala i prerezala pupak i odredila ženu koja će ga okupati. Uglavnom je odabrana žena koja je imala malo dijete i koja je znala kako treba baratati (rukovati. Tal. barattare. HER) s malim djetetom da ne povrijedi novorođenče. Kasnije se pamtilo i pričalo: «Mene je, kad sam se rodio, okupala ta i ta žena.» Prema toj ženi novorođenče je kasnije kada poraste iskazivalo posebno poštovanje. Pošto nije bilo današnjih mirišljavih i nježnih safuna (sapuna. Lok) nije ostalo ništa drugo nego upotrijebiti sapun điritaš (nekadašnji sapun što se dobivao s otoka Krete. Tur. «girit sabunu» RSR. Najčešće se upotrebljavao onaj domaće izrade – od životinjskih kostiju kuhanih sa sodom). Poslije kupanja dijete bi povili u pelene i povezali povojem.

besikaBudući da nije bilo kupatila, kada ni tuševa, ni struje ni bojlera, na šporetu (kuhinjska peć pokrivena pločom na kojoj se kuhaju jela. Njem. Sparherd. RSR) se umlačio kot(a)o vode i dijete bi okupali u naćvama (drvena posuda izdubena od jednog komada, za miješenje kruha. Rus. nóčva – HER).  Naćve su bile drvene i bile su oblika današnje dječje kade. Razumije se da se dijete cijelo vrijeme dok su ga kupali deralo - plakalo. Žene se nisu baš osobito trudile da ga umire. Čak su govorile: «Neka plače, bit' će jače.» Dijete je obavezno i uvijek povijano – omotano pelenom i povezano povojem, da ne bi, kako se govorilo i vjerovalo, kasnije imalo krive noge. Pelene i povoj (platnena traka) bili su domaće izrade: laneno platno, pređa po pređi ili pređa po pamuku, nekoliko puta popareno – kako se govorilo, u lukšiji, da omekša. Današnji puderi i kremice nisu postojali u ono doba. O lukšji će biti riječi i kasnije. Kada je dijete povijeno doneseno je majci da ga nahrani-podoji a potom stavljeno u bešiku (kolijevka. Tur. beşik RSR) pored kreveta na kojem je ležala porodilja. Kreveti su također bili domaće izrade vrlo često skovani od običnih podnica (dasaka. Lok). Kolijevka je također bila drvena, domaće izrade ili kupljena od Kalavrasa (pravilno bi bilo Karavlaha) (Romi iz rumunjskih zemalja – HER) koji su s vremena na vrijem išli kroz sela i prodavali svoje proizvode: kolijevke, čanjke – čanke («drvena zdjela iz koje se jede žitko jelo». HER. Tur. çanak – zemljana posuda. Izvedenica čančić – mali čanak RSR),  naćve, vretena, bašljuke (gornji dio preslice na koji se namata vuna ili kudjelja. Tur. başlik. RSR), mosure (drveni kalem na koji se namata pređa. Arap. mä'sûr; - Tur. musura RSR).

Karavlasi su dolazili svake godine i nekoliko mjeseci boravili na nekoj od garevačkih ledina (neobrađena ili neobradiva zemlja. Prasl. lędo – dolina. HER). U Garevcu su najčešće boravili na Stanušića (Matukića) meraji (ledina. Arap. märá RSR)  koja je bila najveća u selu i koja se nalazila nasuprot današnje župne crkve na kojoj je kasnije izgrađena pošta. Karavlasi su u Garevac dolazili u proljeće i ostajali tu sve do kasne jeseni. Dolazili su uglavnom dvojim zaprežnim kolima u koja su bili upregnuti dobri, rasni konji. Uvijek su dolazili isti. Jedan od onih koji je redovito dolazio bio je i Karavlah Marko, tamnoput, krupan i naočit muškarac. Garevačke žene i bake, kada su se htjele našaliti s nekim od dječaka koji je pocrnio na ljetnom suncu rekle bi: «Kakav si k'o da ti je Karavla' Marko ćaća!» Prostor na kolima kojim su Karavlasi dolazili bio je polukružno nadsvođen i pokriven nečim što je ličilo na pokrpano šatorsko krilo. Godinama, dolazeći na Matukića ledinu, znali su da će svake nedjelje na ledini igrati kolo, smjestili su se u kut ledine uz cestu kojom se ide u Baje da ne smetaju. Jedan čimbenik koji je pogodovao Karavlasima da se tu «nastane» bio je Stanušića (Matukića) bunar s đermom (duga poluga kojom se izvlači voda iz bunara. Tur.germe. RSR) koji je bio na «ničijoj» zemlji i kojim su se služili svi pa evo i Karavlasi kada dođu u Garevac. Iz njega su uzimali vodu za kuhanje, na bunaru su pojili konje. Rijetko kada ih se moglo vidjeti da se umivaju. Ne bi čovjek vjerovao što sve stane i doseli u onom malom natkrivenom prostoru na konjskim kolima. Čim se zaustave na ledini, odmah, poput čepova, ispadne iz kola troje, četvero gologuzih Karavlaščića i rastrče se po ledini. Za njih je to od prošlog ljeta poznat prostor. Svake dvije tri godine došla je i prinova, novo Karavlašče koje je majka Karavlahinja nosala u torbi dok je hodala kroz selo i prodavala vretena, mosure i bašljuke, pletivske (pletaće. Lok) igle, «čavalduze» (velika, dugačka igla za grublji konac i krpanje grubih materijala. Neizostavni dio alata remenara. Lok). U spomenutom kutu ledine podigli bi mali šator kojeg je svaki malo jači vjetar mogao otpuhnuti. Pred šator bi postavili verige (lanac nad ognjištem na kojem visi kotao. Lat. ferrum. željezo RSR) s čađavim kotlom u kojem će kuhati. Odmah uz šator postavljen je veliki nakovanj i uz njega kovački mijeh. Budući da su sada imali dvosoban stan neki su spavali u šatoru a neki na kolima. Prvog dana po dolasku laćali su se posla: kovanje klinova za gribače, grebene i zubače, pravljnje potkova za konje, kopanje naćava, pravljenje drvenih kolijevki, kopanje čanjaka, pravljenje mosura i vretena, jednom rječju svega što je selu trebalo u doba dok nije bilo tvorničkih proizvoda. Materijal za naćve, čanjke i bešike uzimali su od Garevljana. Bile su to vrbe i topole otsječene prošle jeseni na Bosni. U zamjenu za materijal davali su svoje gotove proizvode. Takav način trgovine zvao se «trampa» (oblik trgovine u kojoj se vrši zamjena predmeta bez novca. Tal. Tramuta. RSR).  Na isti način su se snabdijevali i onim što im je bilo potrebno za hranu. S majkom Kahavlahinjom (Karavlajina. Lok) uvijek je kroz selo išlo i njezino kompletno potomstvo pa su često za svoje balave Karavlaščiće, uz silne riječi blagoslova, isprosili po koje besplatno jaje, koju glavicu luka, malo pekmeza, koji paradaiz (rajčica. Njem. paradiesapfel – rajska jabuka. RSR) krastavac. Pred večer ih se moglo vidjeti kako s kraja sela idu prema Stanušića ledini s punim rukama zarađenih ili isprošenih namirnica. Ponekad se između ostalog mogla vidjeti i poneka kokoš ili oroz (pijetao. Tur. ĥurüs. RSR) vezanih nogu prebačena preko leđa malog Karavlaščeta. Nikada nisu krali. U svom jelovniku nisu zazirali od svinjetine. Nije im smetalo ako je nešto bilo pokvareno. Sve su to kuhali u onom čađavom kotlu obješenom na verige. Kruh su pekli pod sačom (peka. Tur. saç. RSR) u lugu (pepelu. Lok). Prnje koje su prali sušili su obješene na kolima. Nastojali su što manje smetati susjedima. Garevljanima je bilo interesantno, a istini za ljubav pomalo i čarobno, u tople ljetne večeri gledati oko vatre okupljene Karavlahe i slušati lijepe ciganske melodije uz violinu i nerazumljive riječi. Garevačkoj djeci bila su posebno interesantna mala Karavlaščad. Nikada se nisu sprijateljili premda su bili bliski susjedi po nekoliko mjeseci. Kao što su u proljeće Karavlasi s lastama došli u Garevac, tako su u kasnu jesen, zajedno s lastama iz Garevca nestajali. Na Stanušića ledini ostala je ugažena trava gdje je bio šator i ognjšte gdje su kuhali svoj karavlaški ručak. Preko noći su spakirali sav svoj imetak s dodatkom onoga što su zaradili i otišli bi da se ponovno naproljeće pojave. Kamo odlaze i otkuda dolaze, nitko nije znao.

Kada su Karavlasi napustili Garevac sav njihov posao pao je na leđa domaćih kovača. Perenda Burića i stari Jozo Stanušić, Matukić, imali su kovačnice koje su koristili uglavnom za svoje potrebe. Najpoznatiji kovač koji je radio za cijelo selo bio je Jozo (?) Perković zvani Pirgoš čija je kuća i kovačka radionica bila nasuprot Burića štale.

Vratimo se ponovno Garevcu i Garevljanima.

Dječjih kolica i svega onog što je vezano uz malu djecu, što vidimo danas na ulicama i po izlozima, nije bilo. U kolijevci je bila svježa slama pokrivena ponjavčićem (ponjava - prostirač domaćeg tkanja izrađen (otkan) od raznobojnih krpa (trulja).

Kada je novorođenče prvi put po porodu  zaplakalo u kući je nastala vriska i veselje. Po kući je nastala trka tko će prije pronaći ćaću (oca- HER) i zaiskati od njega moštuluk (nagrada onome tko je donio radosnu vijest. Muştuluk. Tur. RSR).  Moštuluk je morao biti veći ako se rodio sin. Budući da u ono vrijeme nije bilo sitnica za kupiti koje bi se davale kao moštuluk, niti novca u širokoj uporabi, radovito se davalo nešto za pojesti: šudžuk (sušena kobasica. Tur suçuk. RSR) suvi (suhi, Lok) sir, orasi, suhe šljive, odraslim muškarcima duvan i rakija. Otac bi, kada je dobio (h)aber (vijest – Tur. ĥabär. RSR) da je  post(a)o ćaća, praveći se da nije ništa znao, došao u kuću i nazdravljao prisutnima rakijom koja se pila iz (h)olbe (boce. stara mjera za tekućinu oko 7 dcl. Njem halb – pola. RSR) za zdravlje novog člana obitelji. Kada je riječ o boci odnosno (h)olbi valja reći da Garevljani nikada nisu bili u dobrim odnosima sa slovom H. Ni s onim malim niti s velikim. Ono za njih jednostavno nije postojalo i nije smjelo ući u selo. Zato su haljine bile aljine, hajduk = ajduk, hvala = fala, propuh = propuva, kasnije hibrid = ibrid, hlad = lad, hulja = ulja, kruh = kruv, hodža = odža, kihnuti = kinuti, hambar = ambar. Kada je nešto trebalo raditi ponavljajući u ritmu, umjesto «Ho ruk!» u Garevcu je bilo «O ruk!». Čak su se krstili u ime Oca i Sina i Duva Svetog. Kada smo u gramatici reći ću da u Garevcu nijedan glagol nije završavao sa –ti ili –ći, nego sa -t ili –ć. Tako se u Garevcu govorili doć' tuć' vuć' ili bit' pit' radit' i tako dalje.

Nakon poroda majka novorođenčeta bila bi zbrinuta u čistu postelju i počele su susjede i rodice dolaziti «na obilazivo» kako se zvao prvi posjet ženi nakon poroda. Susjede su polazeći na obilazivo donosile milošću (poklone. Lok). Poklon se sastojao od  pite (jelo od naslaganih listova tijesta među koje se stavlja slatki ili slani nadjev. Tur. Pite. RSR), pune ćase (zdjela bez ručaka ili uha. Tur. kâse -izg. kjase. RSR) «kolačića» - danas to zovu uštipci, jabuke, rijetko kada kave, šećera, pečenog pileta i slično. Susjede bi čestitale majci novorođenčeta, zaželjele novorođenčetu sreću u životu, posebno da se sretno oženi ili uda, popile bi kavu, darovale dijete i popričale. Pred majkom bi govorile kako je dijete isto ona, a pred ocem bi znale reći «pljunuti ćaća». Pred babom (bakom. Lok) bi u djetetu prepoznavele babine oči a pred djedom, djedove obrve i tako dalje. Samo da se ne zamjere nikome i da novorođenče dobije naklonost sviju (svih. Lok). Tako je baka znala unučetu kasnije govoriti: «Đođi, oko babino!» Sitni ručni darovi, izvezena maramica, majci terluci (vezom ukrašene ženske papuče, koje se nose po kući Tur. terlik. RSR) ili neki drugi ručni rad djetetu su stavljali na čelo. Ponekad je ovo malo stvorenje bilo zatrpano ovim sitnim ali dragim darovima. U Garevcu u ono vrijeme nije bilo baka. Sve su bake bile babe.

Odmah po porodu obaviješteni su kumovi. Treba napomenuti da su svoj djeci u jednoj obitelji kumovali isti kumovi. Nije bilo niti jednog slučaja da jedna obitelj ima dvoje ili više krsnih kumova. Za kumove bi bila velika uvreda da se prekine kumstvo i uzme netko drugi. Zbog toga se na kumstvo pazilo, a kumovi su međusobno iskazivali jedni drugima posebnu privrženost. Isključivo su kumovi bili bračni parovi. Kuma bi kumovala, odnosno na krštenju držala žensku a kum mušku djecu. Ako su na dan krštenja bili spriječeni kum ili kuma, onda bi  muž zamjenjivao ženu (suprugu. Lok) i obrnuto. Ovakvih slučajeva je bilo jako malo. Najčešće bolest. Svi ostali poslovi su se odgađali da bi se moglo prisustvovati krštenju i «držati dijete». Kumstvo se uzvraćalo. Ako su kum ili kuma umrli pokojnika je zamjenjivao onaj koji je ostao na životu i kod krštenja muše i ženske djece ali se kumstvo nije prekidalo. Između kumova i kumčeta, po tadašnjem crkvenom Zakoniku, nastajalo je duhovno srodstvo, koje je bilo smetnja za sklapanje braka. Taj isti dan kada je dijete rođeno ili najkasnije sutradan kum ili kuma, ovisno o tome je li novorođenče bilo muško ili žensko, i još netko s majčine strane, dijete bi odnijeli na krštenje u župnu crkvu. Prvi razlog ovoj žurbi bio je što je bilo grijota (grehota – grijeh. HER) duže držati u kući nekršteno dijete. Drugi razlog je što je u to vrijeme puno novorođenčadi umiralo. Da dijete ne umre nekršteno žurilo se s krštenjem. Modrička župa je u ono vrijeme bila velika pa se znalo dogoditi da isti dan bude i po nekoliko  krštenja. Ako se to dogodilo onda bi kasnije znali reći: «Taj i taj su kršteni pri istoj svići (svijeći. Lok)». Ime se djetetu davalo uglavnom na spomen nekoga od predaka ili bliskih rođaka s očeve ili majčine strane. Bila su to ujedno redovito imena svetaca omiljenih u narodu: Ivo, Anto, Pero, Marko, Mara, Luca, Ana... To su dakle uglavnom bila imena djedova i baka, amidža (stric. Tur. amca. RSR), daidža (ujak. Tur. dayi-  ujak, ratni junak. RSR)  i tetaka. U Garevcu je ipak bilo i nekoliko iznimki od ovog pravila. Bilo ih je zato što su djeci kumovali «stranci», članovi doseljenih njemačkih, mađarskih ili talijanskih obitelji koji su živjeli u Modriči i držali dućane ili neke male radionice: pekari, šusteri (obućar, cipelar. Njem. Schuster, lat. sutor RSR), kavandžije... Neke dakle od ovih modričkih «gospoja» izrazile su, uglavnom preko župnika, želju da kumuju nekom, redovito siromašnom djetetu, pod uvjetom da daju svoje ime. Nekad su «gospoje» kumovale svojim mljekaricama koje su im svaki dan donosile mlijeko pa je zbog toga mlijeko poslije kumstva bilo jeftinije a ponekad i džaba (besplatno. Tur. caba. RSR). Tako je u Garevcu bilo ime Brigita. No Garevljanima je bilo teško izgovoriti i pamtiti ime Brigita pa su to dijete zvali Birgeta ili jednostavno Birđa. Slično je i sa imenom Margareta. Nju su Garevljani vrlo brzo prekrstili u Margeta. Elizabetu su prekstili u Liza. Isti slučaj je i sa muškim imenom Florijan. On je za Garevljane bio Folijan. Alojzija su zvali Lozo. Leona – Leun ili Levun. Metodija - Meto i tako dalje. Kada su umrli Margeta, Birđa, Liza, Folijan, Levun, Lozo i Meto nestalo je u Garevcu i tih imena.

U odnosu na davanje imena novokrštenika u starom Obredniku kao upozorenje svećenicima stoji: «Neka stoga (svećenik) pazi da im se ne nadjenu imena sramotna, bajoslovna ili smiješna ili lažnih bogova ili bezbožnih nevjernika, nego radije, koliko se može, imena svetaca, da se vjernici potiču na pobožan život a štite zagovorom.» Onih takozvanih današnjih narodnih imena (Dragica, Mladen, Jadranka, Mirko, Zdravko...) nije uopće bilo.

Po starom Obredniku dijete koje je doneseno na krštenje nije unošeno u crkvu prije početka obreda Krštenja. Prvi dio obreda Krštenja odvijao se pred crkvenim vratima. U ovom dijelu obreda odmah na početku svećenik tri puta du(h)ne u lice djetetu i kaže: «Iziđi iz njega (nje) nečisti duše i daj mjesto Duhu Svetom Utješitelju.» Poslije ovog slijedilo je nekoliko molitava a potom blagoslov soli i stavljanje malo blagoslovljene soli djetetu u usta uz riječi: «Primi so mudrosti, bila ti pomirenjem za život vječni. Amen.» Dijete bi se u tom momentu namrštilo a poneko, ako je svećenik bio darežljiviji u stavljanju soli i zaplakalo.

Da se malo udaljim od obreda reći ću: Garevljani su kao i svi ostali krajevi u kojima žive Hrvati u svom rječniku imali, nažalost, i sovku (psovku. Lok). Ponekad je ta psovka bila u svom pravom značenju prikrivena. Tako je u Garevcu u vezi sa «soljenjem» djeteta kod krštenja postojala psovka: «J... te onaj 'ko te posli!» To je značilo «... da te onaj tko te krsti» – dakle svećenik – «parok». Odmah da reknem u Garevcu se nije psovalo nego «sovalo» pa je rečeno: «Osov'o mu je mater.» Na ulazu u crkvu slijedilo je još nekoliko molitava a zatim uvođenje u crkvu. Kum odnosno kuma držali bi okrajak štole koja je vjesila preko svećenikovih ramena i pošli za njim u crkvu. Kod krstionice je slijedio nastavak obreda Krštenja sve do kraja.

Nekoliko dana poslije krštenja, kada se i rodilja već pridigla, najkasnije dvije do tri (h)evte (tjedna. Tur. hafta=sedam. RSR) bile su upriličene «babine». U dogovoreni dan, redovito nedjeljom poslije pučke mise, došli bi kum i kuma te roditelji majke djeteta (prijatelj i prija) s milošćom (darovima) na ručak u kuću novorođenčeta. Ovo je bio svečani dan u kući novorođenčeta kojem su se posebno veselila ostala djeca. Kumovi su tom zgodom darovali kumče odnosno djed i baba unuče. Ostali su ga darivali, kako sam već rekao, kada su došli na «obilazivo». Kada su kum i kuma dolazili na babine donosili su darove i ostaloj djecu, svojoj kumčadi. Bili su to sitni ali dragi darovi: kocka šećera, šećerlama (bonbon. Tur. şekerleme. Tur. RSR), suhe šljive, jabuke, orasi, samunčić (žemlja, pecivo. Lok)... Kada je koje dijete dobilo dar od kuma ili kume obveza mu je bila poljubiti kuma i kumu u ruku. Posebno vrijedan i neprocjenjiv dar od kuma muškom kumčetu bila je čakija – džepni nož na sklapanje, a ženskom neka bašlija (jednostavni broš. Tur. başli. RSR). Čakija će ovom dječaku kasnije u društvu parosnika (vršnjak. Lok) biti znak prestiža pred ostalom djecom posebno u proljeće kada se počnu praviti borije (trube. Tur. boru. RSR) od vrbove kore, o čemu će biti još riječi. Curica bi se pak s brošem pravila važna pred svojim parosnicama (vršnjakinjama)  pokazujući što joj je kuma donijela.