Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. rujna 2017.

 

Poratni Garevac: Mama, sise (4. dio)

1. srpnja 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Četrdeset dana poslije poroda porodilja nije uopće ulazila u crkvu pa prema tome nije išla ni na misu. Ova praksa vuče svoje korijene vjerojatno još iz Starog Zavjeta, odnosno primjera Blažene Djevice Marije koja je četrdeseti dan sa svojim mužem Josipom došla u hram prikazati Isusa. Po isteku tog roka župnika bi obavijestili da će sljedeće nedjelje doći po prvi put nakon poroda u crkvu ta i ta majka. Župnika je redovito obavještavao ćaća (otac) novorođenčeta. Župnik je te nedjelje u roketi i štoli bijele boje pred početak pučke mise došao na glavna vrata crkve gdje ga je rodilja čekala pred vratima klečeći na stepenici s upaljenom svijećom. Svećenik je poškropio rodilju blagoslovljenom vodom, a potom započeo molitvu:

«Pomoć je naša u imenu Gospodina.»

« Koji stvori nebo i zemlju.»

«Ova će dobiti blagoslov od Gospodina i milosrđe od Boga Spasitelja svoga, jer je to rod onih, koji traže Gospodina.»

Svećenik je zatim molio psalam 23.

«Gospodnja je zemlja i što je god na njoj, vasioni svijet i svi koji prebivaju na njemu. Jer ga je on na morima osnovao i na rijekama ga utvrdio. Tko će uzaći na goru Gospodnju? Ili tko će stati na svetom mjestu njegovu? U koga su nevine ruke i čisto srce, koji ne provodi života svoga tašto i ne kune se lažno bližnjemu svojem. Taj će dobiti blagoslov od Gospodina i milosrđe od Boga Spasitelja svoga. To je rod onih koji ga traže, koji traže lice Boga Jakovljeva. Uzdignite, knezovi, vrata svoja, dignite se, vrata vječna, da uniđe Kralj slave. Tko je taj Kralj slave? Gospodin jaki i silni, Gospodin silni u boju. Uzdignite, knezovi, vrata svoja, dignite se vrata vječna, da uniđe Kralj slave. Tko je taj Kralj slave? Gospodin nad vojskama, on je Kralj slave. Slava Ocu i Sinu i Duhu svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.»

»Ova će dobiti blagoslov od Gospodina i milosrđe od Boga Spasitelja svoga, jer je to rod onih, koji traže Gospodina.»

Potom svećenik pruži okrajak štole što mu vjesi s lijevog ramena i vodi rodilju u crkvu govoreći:

«Uđi u hram Božji, klanjaj se Sinu Blažene Djevice Marije, koji ti je dao da rodiš dijete.»

Po dolasku pred oltar rodilja klekne a svećenik moli:

«Gospodine, smiluj se!»

«Kriste, smiluj se!»

«Gospodine, smiluj se!»

«Oče naš... (moli tiho).

«I ne uvedi nas u napast.»

«Nego izbavi nas od zla.»

«Spasi sluškinju svoju!»

«Bože moj, koja se ufa u te.»

«Pošalji joj, Gospodine, pomoć iz svetišta.»

«I brani je sa Siona.»

«Ništa ne uspio neprijatelj protiv nje.»

«Ni sin bezakonja ne naudio joj.»

«Gospodine, usliši molitvu moju.»

«I vapaj moj k tebi da dođe.»

«Gospodin s vama.»

«I s duhom tvojim.»

«Pomolimo se! Svemogući, vjekovječni Bože, koji si porođajem Blažene Djevice Marije boli vjernih roditelja okrenuo u radost, pogledaj milostivo na ovu službenicu svoju, koja veselo stupa u sveti hram tvoj da ti zahvali, i podaj, da zaslugama i zagovorom te iste blažene Marije bude dostojna doći sa svojim čedom poslije ovoga života u radost vječnog blaženstva. Po Kristu Gospodinu naše. Amen.»

Svećenik ponovno poškropi rodilju i blagoslovi riječima:

«Mir i blagoslov svemogućega Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, sašao na te i ostao vazda. Amen.»

Ovaj obred se prema Obredniku zvao «Blagoslov žene po porođaju».

Poslije toga život bi tekao dalje svojim tijekom. Rodilja je poslije ovog blagoslova mogla redovito ići na Misu.

Zbog svagdanjih poslova u kući, vrtu i oko stoke kojim su bile opterećene, ženi, majci često nije ostajalo mnogo vremena koje bi mogla posvetiti djetetu. Osnovno je bilo da dijete nije gladno. Za razliku od današnje prakse majke su dojile djecu godinu, dvije pa i tri. Redovito nisu one same «odbijale dijete od sise» nego bi ga prestale dojiti tek kada ono samo više nije htjelo. Istina, susjede bi djetetu, koje je u toj dobi već podosta toga shvaćalo, znale govoriti dok doji: «Kaka! Ostavi to!» Dijete bi u prvi mah onako iz prikrajka gledalo u njih, nasmiješilo bi se i  nastavilo dojiti. Vrlo čest slučaj bio je da dijete dobro prohoda i još uvijek doji. Znao se zbiti i pomalo šaljiv slučaj, da dijete, koje je već poraslo, kada se majka vrati iz polja, ono samo uprti skemlijicu (klupicu, šamlicu. Tur. iskemle. RSR), i daje mami da sjedne i podoji ga. «Mama, sise! Mama, sise!» govorilo bi i hodalo za mamom dok ga ne posluša i ne sjedne. Majka pak, često umorna od poljskih poslova rado je prihvaćala da malo sjedne i odmori se i da ujedno uživa u radosti majčinstva.

Ako je dijete plakalo a nije bilo gladno, majka je u čistu truljicu (trage – dronjci – krpice. HER)  stavila pola grudice (kocke. Lok) šećera, zavezala bi krpicu oko kocke koncem i dala bi djetetu da pijuče (siše – Lok) i tako ušuti. Problem s ovim rješenjem nastao je kada su djetetu nikli oni prvi «žečji» zubići. Tada bi dijete već nakon prve uporabe progrizlo krpicu pa je svaki čas trebalo tražiti drugu. Po ne znam koji put spominjem da duda i flašica a pogotovo papica i dječjih hrana u ono vrijeme nije bilo. Nije bilo ni onih zvečki i igračaka koje danas razveseljavaju djecu i zaokupljaju njihovu maštu.

Bilo je slučajeva da pojedine žene zbog bolesti ili iscrpljenosti nisu imale dovoljno majčinog mlijeka pa nisu mogle dojiti dijete. U tom slučaju je u selu tražena žena koja već doji dijete da prihvati i ovo čija majka nije imala mlijeka. Žena kojoj je ovo ponuđeno uvijek je, ako je ikako mogla, prihvaćala. Smatrala je da je to sevap (Bogu ugodno djelo. Tur. täwâb RSR) učiniti. Bila je ponosna da može spasiti život jednom djetetu. Ta djeca, različitih roditelja, kada bi kasnije porasla, smatrala su se braćom i sestrama «po majčinu mlijeku» premda ponekad po krvnom srdstvu nisu bili ništa.

Kada je dijete malo ojačalo stavljano je u stalak (dubak – naprava u kojoj dijeti uči stajati. HER). Stalke su pravili i po selu prodavali već spomenuti Kalavlasi (Karavlasi. Lok). Treba napomenuti da u to vrijeme nije bilo za kupiti današnjih «pempas» pelena pa je dijete u stalku stajalo gologuzo i često bi vršilo nuždu ispod sebe. Ponekad se znalo dogoditi da dijete u stalku i zaspi. Mama je tada dijete oprala i premjestila negdje na neku ponjavu i sretna nastavila svoj posao.

Kada je dijete napustilo kolijevku i stalak igralo se kamenčićima i klipićima, puzeći često po blatu i prašini. Nitko nije dizao paniku ako bi dijete stavilo nešto prljavo u usta. Znali su: ako mu se ne bude sviđalo, ispljunut će. Događalo se i to, ne rijetko, da ćuko (pas. HER)  ili kokoš uzme iz ruke djeteta i pojede ono što je bilo namijenjeno njemu. Za dijete je to bilo nekakvo novo iskustvo pa se često nije ni bunilo nego bi samo s čuđenjem promatralo. Vodilo se računa samo da djetetu ne dospije u ruke nešto čime bi se moglo ogaraziti (ozlijediti. Arap. ġarad – zloba. RSR). Uza svu pažnju ipak se događao i pokoji nemili slučaj. Tako se događalo da dijete u nozdrvu (jedan od dva otvora na nosu. HER) stavio zrno grā (graha. Lok). U prvi mah nije se primjećivalo ali kad se grah napeo (nabubrio. Lok) počeli su problemi. Ako majka nije mogla pomoći, uprtila (uzeti na leđa – ruke. HER) bi dijete i odnije kod časnih sestara u Čardak. One su pak vrlo uspješno obavljale ovu kvazikiruršku intervenciju. Vjerojatno je bila česta.

Čim bi dijete malo poraslo, zbog skučenog prostora u kući stavljano je na spavanje s ostalim članovima obitelji. Kreveta nije bilo pa se uglavnom spavalo na podu. Uza zid je pred spavanje prostrt šaš (rogoz. HER) ili slama, pokrivena ponjavama (pokrivač domaće izrade. HER) i na to bi ukućni, poslije večere i obvezne zajedničke večernje molitve polijegali bi kao sardine u konzervi (limenka. HER). Pod glavu su stavljani jastuci natrpani šašom, slamom ili okominom (listovi skinuti s kukuruznog klipa. HER) od kukuruza. Čeljad se pokrivala ponjavom. Današnje deke i jorgani, jastuci punjeni spužvom nisu postojali. Često je slama, kada je tek stavljena, probijala kroz jastuke pa je prvih nekoliko noći ujutro bilo crvenih biljega po licu. Bilo je neugodno spavati dok se slama malo ne usitni. Ujutro je slama sabrana u jedan budžak (kut. Tur. bucak – RSR) sobe i zastrta ponjavama. Bilo je slučajeva da se, kada se slama sabere u budžak, otkrije vlažna mrlja na podu. Neko od djece se, da prostite, upiškilo. Uslijedila je istraga tko je na tom mjestu spavao, što je ponekad bilo nemoguće ustanoviti zbog velikog broja djece, a potom bi, ako je otkriven prijestupnik, uslijedio pokoji prut (šiba. Lok) po guzici. Dijete koje se upiškilo brzo bi napustilo sobu i izgubilo se negdje na avliji (dvorište. Tur. avli. RSR) dok mamu ne mine (h)uja (bijes. Tur. huy RSR) ili zaboravi na to zbog važnijeg posla. Slama se mijenjala kada bi se usitnila. Tek kasnije došli su kao prostirka strožci (slamarice. Lok) Strožak je po obliku ličio današnjem madracu. Izrađivani su od domaćeg tkanja i natrpani slamom, šašom ili okominom od kukuruza. Na gornjoj strani na sredini strožak je imao dvadesetak centimetara dugačak rasporak (prorez. Lok) kroz koji se mijenjala slama, šaš ili kukuruzna komušina. Nakon ustajanja strožci su stavljani u kut sobe.