Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  26. srpnja 2017.

 

San je laž

22. srpnja 2009.
Nedosanjani san Ante Burića, svećenika

Kosa mi se naježi kad neka baba dođe i kaže mi: «Velečasni, sanjala sam to i to. Što to znači?» Kao da sam ja hodža iz Tvrdiša pa moram znati što koji san znači. Jest taj naš narod...Bože sačuvaj! A mi se raskidosmo govoreći kako u snove ne treba vjerovati. Al' evo Bog me kaznio pa i ja usnio san. Lijep, brate. Lijep! Nemam srca zadržati ga samo za sebe. Želim tu radost podijeliti još s nekim. No ako vam se, k'o i meni diže kosa ili suše usne kada slušate ili čitate nečiji san, onda ovo dalje nemojte čitati. Jer zbilja se radi o snu. Možda je to posljedica onog veličanstvenog skupa Garevljana na Ilinu na Garevac_skolagarevačkom groblju. Možda? A možda je i onaj moj pokušaj da posjetim «Otvorenu kuću» (onu obnovljenu) u čemu nisam uspio. Pokušao sam. Kroz nepokošenu travu, kroz koju je prije mene prošao VJEROJATNO samo jedan ćuko, valjda u namjeri da prisloni stražnju nogu uz ćošak, kako to ćukovi obično čine kada naiđu pored nekog ćoška. No nije važno. Došao sam do cilja. Nema nigdje nikoga. Pred ulaznim vratima nekakve skele, poslagene, iznad vrata kabel koji vapi za sijalicom ili lusterom, a «otvorena» kuća zatvorena. Poljubim vrata pa hajd' dalje. Htio sam otići i u onu koja je već, ja mislim, barem dvije godine na privremenoj adresi, preko puta, al' sam se vratio. Na vratima i na prozorima rešetke kao na zatvoru u Kerestincu ili na onoj velikoj, velikoj kući u Vrapču. Uplašio sam se i vratio. Da netko možda ne pomisli kako sam došao s nekom lošom namjerom, da recimo ukradem čunjak od tkalačkog stana ili nešto slično. A vjerujte, nisam. Svjedok mi je moj anđeo čuvar koji mi ne bi dopustio da to učinim. Elem nije važno koji je uzrok mome snu al' ja sam usnio san.

Kao ono nekada Henok i ja bijah prenesen i nađoh se u snu na graničnom prijelazu u Šamcu. Kolona automobila, ne vidiš joj kraja. A ja krenuo uz kolonu. Tamo prema Kruševici. Iz automobila povici: «Crljo! Suljo! Anto! Paroče..!» Prilazim prozorima i pitam: «Koji si Ti?» Vidim znaju me odnekud. «Pa ja sam Perković, Marić, Cvitkušić, Perić, Jagustin... Zar me ne znaš?» Tako po redu cijeli Garevac. Stidim se što ih ne znam. Al' sve su to mlađi ljudi. Puno mlađi od mene pa se tješim da imam opravdanje što ih ne znam. U automobilima vriska i cika. Grme seljačke pjesme. Prtljažnici na krovovima legli pod teretom. Svi me nutkaju da malo potegnem piva ili rakije. Pitam ih: «Kamo vi to...?» «U Garevac, paroče! U Garevac! Vraćamo se!» Plačem od veselja. A u onoj knjizi «sanjalica» stoji da te čeka sreća ako u snu plačeš. Al' ja plačem od radosti. Ne znam da li je i to predznak sreće.

Odjednom se nađem na onom raskršću u Crkvini. Makar u snu pomalo mi se čini nemogućim da sam odjednom tu. Ali zašto? Bogu nije ništa nemoguće. Kada je dao Davidu da običnom praćkom ubije Golijata, zašto ne bi i mene mogao premjestiti iz Šamca u Crkvinu. Tu me zbunilo nešto neočekivano. Moji Garevljani svi odoše prema Gradačcu. Pa, Bože, nisu valjda zaboravili kojim putem se ide u Garevac. Kada tamo svi skreću u Kruškovo Polje prema Crkvini i Miloševcu – pravoslavnim selima. Što je to? Što to sada znači? Nije mi jasno. Možda je to iz programa «Otvorne kuće»  koji nosi naslov «DIJALOG». Ma kakav dijalog, ljudi Božji. Nije to dijalog. To je nešto kudikamo veće. Moji Garevljani se zaustavljaju pored pravoslavnih kuća u Kruškovu Polju, u Crkvini, u Miloševcu. Sviraju. Iskaču iz automobila. Ulijeću u dvorišta. Žene, djeca, muškarci. Ljube se s domaćinima, grle se. Djeca se vješaju o njih. Ovi ih nude pićem, kafom, nude ih da sjednu ... Idila... Oni nemaju vremena. Žure se. Sjedaju u automobile. Domahuju jedni drugima. I jedni i drugi dovikuju: «Dođite! Dođite! Doći ćemo! Doći ćemo!» Kakav dijalog. To je prijateljstvo. To je čudo. Tako je lijepo da čovjek poželi da potraje. Da ostane stalno.

Evo me sada u Garevcu. Sve vri od života. Zbunjen sam. Ne vjerujem rođenim očima. Pred svakom kućom veliko ognjište. Kamare suhih panjeva. Odnekog su čuli da se zemljani lonci najbolje peku suhim Loncipanjevima. Okolo tek napravljeni zemljani lonci, saksije, tagare, testije. Jedni se suše na suncu drugi su već u vatri na ognjištu. Peku se. Zvrka vretena. Lupaju tkalački stanovi. Zuje lončarska kola. Ona na nožni pogon i pokoje na struju. Tkaju se ponjave «trulje». Sve dvorišne ograde prekrivene ponjavama. Vidim nekoliko Kineza. Žure, svraćaju se u dvorišta. Govore nekim čudnim jezikom koji razumiju i oni i Garevljani. Sklapaju ugovore o isporuci ponjava «trulja» i «kanjurača», zemljanih lonaca. Garantiraju otkup desetgodišnje proizvodnje. Nude uvozna lončarska kola iz Azerbajdžana. Ugovoreno plaćaju odmah. Kamioni čekaju na utovar ponjava i lonaca. Bože dragi, garevački zemljani lonci i ponjave na kineskom tržištu. Vidim već pola Kine prekriveno garevačkim ponjavama. Kinezi u redovima čekaju da kupe u svijetu poznati garevački zemljani lonac koji je postao «brand» cijele regije. U svim dvorištima priča se samo o lončarskom kolu. Nitko niti ne spominje traktor ili kombajn. Zastarjelo i bez prespektive. Lončarsko kolo i tkalački stan je ono o čemu svi pričaju i o čemu svi sanjaju. To je budućnost Garevca.

Sve ovo je valjda zbog toga jer sam u programu Otvorene kuće čitao o tome kako se u Garevcu žene uče tkati na tkalačkom stanu, a neki lončar - umjetnik iz Johovca djeci pokazivao kako se barata lončarskim kolom.

Odjednom nešto lupi i probudi me. Prokleto bilo. U momentu nestadoše Garevljani, ugasiše se i zatravniše ognjišta. Nema više onih rupa odakle je vađena glina. Sve zaraslo. Dvorišne ograde porušene i gole. Tuga me uhvati. Zašto nije potrajalo duže pa makar i kao san.