Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. lipnja 2017.

 

Glazba koja nikada ne zastarijeva

15. svibnja 2008.
Donosimo razgovor s vlč. Markom Stanušićem, profesorom liturgijske glazbe i zborovođom, što ga donosi najnoviji broj Katoličkog tjednika

Povodom održavanja VI. susreta liturgijskih zborova Vrhbosanske nadbiskupije, Katolički tjednik je razgovarao s vlč. Marko Stanušićem, profesorom liturgijske glazbe na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, regens chori sarajevske katedrale i voditeljem katedralnog zbora «Josip Stadler» te zbora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

 

1. Prije nekoliko dana održan je u Sarajevu susret liturgijskih zborova. Možete li nam reći koji je to susret po redu i kako je sve započelo?

 

stanusic_markoDa, bio je to VI. susret liturgijskih zborova Vrhbosanske nadbiskupije, gdje se okupilo oko 600 pjevača iz 21 župe, na kojem su sudjelovali i zborovi obiju Bogoslovija. Početak tih susreta prethodio je 1998. godine, kad je najprije održan susret župnih zborova grada Sarajeva, a onda su se ti susreti od 2003. god. počeli prakticirati na razini cijele nadbiskupije. Susret počinje liturgijskim slavljem koje obično predvodi naš nadbiskup Vinko kardinal Puljić. Repertoar za sv. Misu (popijevke, psalam, misa) je unaprijed određen. Na taj način se naše župne zajednice obogaćuju novim popijevkama i Misama. U drugom dijelu susreta svaki zbor pojedinačno nastupa i otpjeva dvije skladbe po vlastitom izboru. Može se izvoditi gregorijanski koral, polifone skladbe i pučke popijevke iz pjesmarice «Pjevajte Gospodu pjesmu novu». Uistinu, lijep je to događaj koji se ne da riječima opisati. Treba jednostavno doći, vidjeti i čuti, osjetiti snagu zajedništva, snagu pjesme koja se ori iz svih srdaca i razliježe svodovima naše katedrale. Možda je to primjer kako se treba slaviti sveta Misa u kojoj «svi svoju vjeru i pobožnost izražavaju pjevanjem» (MS 16).

 

2. Koji su kriteriji da jedan zbor može sudjelovati na tome?

 

Na tom susretu mogu sudjelovati župni zborovi, kao i zborovi sjemenišnih i bogoslovnih zajednica, tj. oni zborovi koji njeguju liturgijsko pjevanje i, koji imaju obvezu pjevati svake nedjelje ili blagdana u svojim župnim crkvama ili kapelama. To je zapravo susret odraslih - «velikih» pjevača.

3. Koliku važnost ima zbor u liturgiji?

 

Bez zbora (makar on bio sastavljen od nekolicine pjevača) nema lijepog, skladnog pjevanja u liturgiji. Zbor je motor, pokretač koji ima zadaću da potiče narod Božji u liturgijskom pjevanju. Toga je svjesna i Crkva kada kaže: «Za sjajniji oblik svetih čina treba sačuvati glazbene kapele (schole) koje se nalaze u bazilikama, stolnicama, samostanima i drugim većim crkvama, i koje su tokom stoljeća zaslužile velike pohvale što su očuvale i gajile glazbeno blago neprocjenjive vrijednosti» (Uputa o glazbi u svetom bogoslužju br. 20). Crkva, dakle, preporučuje da se makar i maleni zborovi ustanove i u manjim crkvama.

 

4. Koliku važnost i ulogu imaju klasične orgulje?

 

Klasične orgulje su instrument nad instrumentima. Slavni Mozart ih naziva «kraljicom instrumenata». Ništa ih u liturgiji ne može zamijeniti. Orgulje su jedino sposobne, kako kaže II. vatikanski sabor u konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosantum concilium: «…crkvenim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima». Klasični harmonij nema tu snagu. Također električne orgulje, koliko god bile hvaljene zbog pristupačne cijene, ipak više stvaraju buku, a zvuk im je umjetan i jednostavno zamara uho… Ako smo bili u prilici čuti dobrog orguljaša kako svira velike orgulje u nekoj crkvi ili katedrali, mogli smo osjetiti podrhtavanje klupa i vitraja, kao da se nebo otvara…, taj osjećaj svojim plemenitim zvukom mogu stvoriti samo klasične orgulje.

 

5. Kakva je svijest ljudi u BiH po pitanju važnosti liturgijske glazbe, ali i vrijednosti orgulja?

 

Ne možemo se pohvaliti dugom tradicijom liturgijskog pjevanja, kao što to imaju drugi narodi ili Hrvati u Hrvatskoj, a još manje tradicijom sviranja orgulja. Razlog je dobro poznat – turski jaram od 1463.-1878. godine. Uzmemo li u obzir činjenicu da su crkve kroz stoljeća rušene i paljene, nikakvo čudo nije da se orgulje prvi put u BiH spominju dosta kasno, tek 1801. godine. U vrijeme Austrougarske monarhije stanje se bitno popravlja. U Bosni se prave crkve od čvrstog materijala, a isto tako nabavljane su i nove orgulje. Danas imamo lijep broj orgulja u našim crkvama koji se iz godine u godinu stalno povećava. To me hrabri i veseli jer, pomalo se stvara zdrava klima i ozračje po pitanju liturgijskog pjevanja i sviranja u našim župnim zajednicama. Dug je i trnovit put stvaranja glazbene tradicije. Trebamo zasukati rukave: tradicija ne će doći sama od sebe. U prvom redu imamo kronični nedostatak školovanih ljudi: glazbenika, orguljaša, voditelja zborova. Premalo je onih koji se bave «ozbiljnom glazbom», a previše onih koji «udaraju u gitare».

 

6. Koliko danas općenito sakralna glazba ima važnost izvan crkvenih krugova?

 

Gotovo su se svi velikani glazbene umjetnosti okušali u stvaranju sakralne glazbene umjetnosti: u skladanju Misâ, motetâ, oratorijâ…Tu su oni bili najiskreniji i dali ponajbolje izrazivši svoju vjeru. Dovoljno je čuti duboki i snažni Mozartov «Requiem», koji je, tako reći na smrtnoj postelji napisan. On je zapravo testament njegove vjere u Uskrsnuće i Život vječni. Danas, nakon komunizma, nije rijetkost na repertoaru muzičkih škola i akademija kao završni godišnji koncert vidjeti neko od ovih umjetničkih sakralnih djela. Sve to govori kako ona prava, nepatvorena i istinski umjetnička glazba ne može zastarjeti ni nakon 300 godina, jer, bez ikakve sumnje nadahnuta je odozgor.

 

7. Mnogi brane modernije načine pjevanja kod liturgije u smislu da je mladima takav način mnogo bliži. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

 

U zadnjih 30 pa i više godina stalno se vodi polemika oko «modernog načina glazbenog liturgijskog izražavanja», tj. šansona. One su početkom sedamdesetih godina jednostavno na mala i na velika vrata i prozore ušle u crkvu – tj. u liturgiju. Osobno nemam ništa protiv toga naprotiv, mladima treba dati priliku da stvaraju, rade i sebe ostvaruju. Tu je «Uskrsfest», «Zlatna harfa», «Frama», razni susreti, inozemna putovanja, druženja… Među njihovim glazbenim radovima ima lijepih, dopadljivih pa i vrijednih skladbi, koje će vjerujem opstati…Iskreno, ne mislim trošiti energiju u toj raspravi. I mi smo nekad bili mladi… Ako im je takav način slavljenja Boga bliži, pristupačniji, neka im bude. Mene osobno takva glazba jednostavno ne ispunja. Upoznao sam onu drugu glazbu, koja nije počela pedesetih na ovamo, već mnogo stariju, umjetnički vrjedniju, stoljećima prokušanu, koju stvoriše glazbeni geniji. Takvu glazbu volim i takvu glazbu u svom radu s mladim ljudima - bogoslovima i pjevačima katedralnog mješovitog zbora «Josip Stadler» nastojim prenijeti. I vjerujte mi, mladi su i danas sposobni takvu glazbu prepoznati, zavoljeti je i učiniti svojom.

 

8. Nedavno je tiskano i treće izdanje liturgijske pjesmarice koju je odobrila BKBiH i HBK. Koliki je to doprinos razvoju liturgijske glazbe kod nas?

 

Svaka pjesmarica jest zbirka popijevki – skladbi koji su nam naši preci stoljećima namrli i zato ima neprocjenjivu vrijednost. U ovom izdanju su uvrštene i četiri pučke Mise, tako da je postala još sadržajnija i bogatija. Godinama idem u Njemačku preko ljeta u jednu župu. Vidio sam mnoge obitelji kako, idući na sv. Misu nose u rukama pjesmarice i aktivno sudjeluju u Misnom slavlju. To bih poželio da se dogodi u našim župskim, sjemenišnim i bogoslovnim zajednicama, a ne da nam neotvorene ili u celofanu stoje u vitrinama, policama ili crkvenim klupama.

 

Razgovarala: Bojana Đukić, Katolički tjednik