Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Dušobrižnik i pjesnik

21. kolovoza 2014.
uz 90. obljetnicu smrti svećenika i pjesnika Izidora Poljaka

Poljak_IzidorU pitomom krajoliku hrvatskog Zagorja, u selu Ves, u župi Bednja, 7. svibnja 1883. ugledao je svjetlo dana vrhbosanski svećenik i daroviti hrvatski pjesnik Izidor Poljak. Tek što je navršio petu godinu života došao je u njegovu rodnu župu mladi svećenik Ivan Kropek koji će ubrzo zapaziti darovitost i plemenitost Izidorova srca što će kasnije potvrditi i svjedodžbe pučke škole. Kapelan Kropek je s vremenom sve više oduševljavao mladoga Izidora za vjeru i kulturu te je nastojao pomoći ga u njegovom vjerničkom i školskom rastu kako duhovno tako i materijalno.

Nakon pučke škole šalje ga kapelan Ivan god. 1895. u gimnaziju u Varadždin, gdje će Izidor ubrzo svojom nadarenošću nadvisiti sve učenike u razredu, pa je, za nagradu, radi svoje marljivosti već nakon prvog polugodišta bio oslobođen plaćanja obavezne školarine. Izvanredni talenti mladog Poljaka potakli su svećenika Kropeka da ga pošalje u gimnaziju u Zagreb. U jednom popisu učenika Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa za školsku godinu 1901./1902. nabrojene su Izidorove karakteristike: blage ćudi, pobožan, ponizan, uglađen, uzornog vladanja, marljiv u učenju i odlična uspjeha. Ispit zrelosti položio je god. 1903. na Zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji kao pitomac Nadbiskupskog liceja u Zagrebu.

Pod utjecajem svoga prijatelja i dobročinitelja Kropeka, Poljak odlazi na studij bogoslovlja u Zagreb, ali će ubrzo, zanesen idejama slobode, pravde i rodoljublja, napustiti bogosloviju i započeti studij na Pravnom fakultetu. Prijatelj Kropek ga ne zaboravlja, nego i nadalje potpomaže duhovno i materijalno. Poljak će u to doba početi objavljivati svoje prve stihovi koji su vjerni odraz njegovih nutarnjih trzaja i iskrenog traženja duhovnih vrijednosti. Nakon nekoga vremena nutarnjih borbi, Izidor je došao do uvjerenja da bez odricanja, žrtve i duhovne zauzetosti za svoj narod neće biti sretan. Poslije nekoliko mjeseci duševnih borbi i nutarnjeg sazrijevanja vraća se u bogosloviju spreman krenuti putem žrtve.

Budući da se u to doba nitko nije mogao vratiti u istu bogosloviju, Izidor izabire sarajevsku . bogosloviju gdje ga je raširenih ruku primio nadbiskup Josip Stadler, čovjek očinskog srca i apostolskog duha.

Poljak se pored teološkog studija bavi i literarnim radom. Svoje pjesme objavljuje u «Vrhbosni» i «Prosvjeti». One si iskreni titraj njegove duše i odraz njegovih borbi za ideale. Za svećenika je zaređen u Sarajevu na Petrovo 1907. a svoju Mladu misu slavio je u srpnju 1907. kod prijatelja Kropeka u župi Višnjici, nedaleko od Bednje, gdje je bio na službi.

Poljak je potom bio imenovan kapelanom i vjeroučiteljem u Sarajevu, a god. 1914. vojnim duhovnikom. Pet godina kasnije preuzima katehetsku službu na državnoj preparandiji u Derventi. Zbog bolesti odlazi god. 1921. na novoosnovanu župu Bijelo Brdo kod Dervente gdje je u župnom vrtu spjevao svoje najljepše pjesme. Nakon dvije godine poslaše ga na novu župu Boće kod Brčkog gdje je za vrijeme gradnje župske crkve dobio upalu pluća. Prevezen je u bolnicu u Brčko, odakle je 21. kolovoza 1924. otišao u susret vječnom Ocu. Sahranjen je na groblju u Brčkom, a tijelu mu je kasnije preneseno u grobljansku kapelicu.

 

Na nadgrobni spomenik uklesane su riječi iz njegove pjesme Planite bj'eli ognjevi duše koje su bile misao vodilja njegova kratkog svećeničkog i pjesničkog života:

 

Neću da moji dani proteku Mračni u tuhu lijuć se rjeku

Vječnosti. Kuda koracam,

Hoću da bacam

Snopove zlatne svjetlosti.

 

Poljak je za svoga kratkog pjesničkog života izdao dvije zbirke pjesama. Prva zbirka «Pjesme“, tiskana je u Sarajevu 1909. god. Pjesnik ju je posvetio pomoćnom vrhbosanskom biskupu Ivanu Šarić koji je i sam bio pjesnik. Druga zbirka pjesama "Sa Bijelog Brda" izašla je u Zagrebu god. 1924., a posvećena je župniku Ivanu Kropeku.

Povodom 40-te obljetnice Poljakove smrti Jakov Čabraja tiskao je njegove Pjesme, a za stotu obljetnici pjesnikova rođenja god. 1983. o. Josip Rožmarić priredio je Poljakove sabrane Pjesme, za koje je biskup Đuro Kokša napisao opširan uvod.

Poljakov stari znanac, književnik Petar Grgec rekao mu je u jednom zgodom da su mu pjesme s prizvukom bola, pesimizma i tjeskobe. Zašto ne bi dao potpunu sliku o sebi i iznio vedrije doživljaje svoje duše...? Na to mu je Poljak odgovorio: «Istina, osnovni ton mojih mnogih pjesama je tmuran i trzav... Ali da sam ja nezadovoljnik? Ne to nisam. Poznajem svoj temperamenat, pa znam, da ne bih nigdje našao toliko sreće, mira i zadovoljstva kao u svećeničkom staležu... Slabi smo i ništa ne možemo bez Božje milosti, a opet sve možemo u Bogu. To je osnovna teza mojih pjesama!... Neka melankolija je meni prirođena, a pojačana je vremenima u kojima živimo. Put katolika po ovoj zemlji jest put križa, a naročito to vrijedi za život svećenika. Patnja je samo jedna strana života... Ako Bog da, ja ću u budućnosti u svojem radu istaknuti još obilnije i drugu stranu duhovnog života: sreću i mir u službi Božjoj!... Najpreči su mi poslovi mojega zvanja... U prvom redu dušobrižnički rad, a onda istom literatura...»