Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. rujna 2017.

 

Neka oni budu sretni

5. kolovoza 2009.
Sročio: Ilija Doborski

Nakon osamdesetgodišnjeg mučnog hoda po pozornici života starica Anđa je po prvi puta sjela za rođendanski stol. Nikada nije imala ni vremena ni mogućnosti za bilo kakva slavlja, a ponajmanje za rođendanska. A eto za njezin osamdeseti, dođoše sinovi, snahe i unučad iz hladnog Tirola da s njom proslave njezin veliki dan.

I dok je debela rođendanska svijeća lagano izgarala na svečano ukrašenom stolu, starica je nekako čudno promatrala svijet oko sebe, a u mislima je prebirala odbjegle dane, maštala o neostvarenim željama, mislila na raspršenu obitelj, sanjala o vremenu kada su bili svi skupa sretni za istom sofrom.

I kako su sinovi priraštali tako su odlazili jedan za drugim sa svežnjom u ruci u tuđi nepoznati kraj, tražeći života svojim godinama. Zaklinjali su se tada, uz suze na licu, da će se jednoga dana vratiti na onu dragu posavsku ravnicu gdje se klasje talasa ko more, a brazda crni ko ugalj. Umjesto njihova povratka ubrzo su počele stizati slike stečene imovine, slike snaha, a onda i unučadi... Njihovom se povratku ubrzo zameo svaki trag, a staze kojima su nekoć prolazili već su davno zarasle. Vrijeme je donijelo sa sobom zaborav, a riječi zakletve na skori povratak, izgovorene pri rastanku, davno je odnio vjetar u nepovrat. Starica Anđa je čekala njihov povratak i nadala se. A onda ju je jednoga dana bijeli auto prenio s ono nešto njezine sirotinje u obližnji gradić u dom staraca. Tu je već desetak godina među debelim zidovima doma uvijek okružena istim mislima i osjećajima. Svako jutro je rano ustajala kao nekoć dok je bila u svojoj kućici na domak sela, otvarala bi prozor i satima bi buljila u prazno, očekujući da se negdje u daljini pojavi dragi poznati lik. I svaki dan je doživjela isto razočarenje: dragi se lik nije pojavljivao.

Dok je tako u mislima prebirala po odbjeglim danima, spustila je lagano žlicu na bijeli stol, zagledavši se u plamen rođendanske svijeće reče sjetno i mučno sričući riječi: “Kako bi bilo lijepo, djeco moja, da smo danas u onoj našoj dragoj kućici u kojoj ste ugledali svjetlo Božjeg dana.... tamo pod onim orahom gdje ste se ono nekoć igrali u avliji... Oh Bože moj, kako je nekoć bilo lijepo kada smo bili svi skupa. Bili smo siromašni, ali neobično zadovoljni...”

Njezini se sinovi na to čudno zgledaše, dok im je neki tajanstveni titraj prošarao zaražena lica. Svaki je od njih za trenutak zašutio, uronivši u svijet vlastitih misli i trenutačnih osjećaja. A onda se uspravi najstariji i najglasniji sin Ivan rekavši povišenim glasom i ponešto uzrujano kao da je na pijaci: “Stara, to je prošlost, a od prošlosti se ne može živjeti. Neka ti to bude jasno za sva vremena.

Znaš i sama da smo skoro bili spali na prosjački štap, radili smo mnogo, a nismo imali ništa. Tek si oživjela kada smo ti mi zaradili... I što još hoćeš? Mi ti sve plaćamo samo da ti bude dobro. Znaš li ti što to sve košta? Mi si uskraćujemo od odmora, odijela i od tjednih izleta, samo da bi ti mogla svoje stare dane proživjeti u ovoj ljepoti, na najljepši način...! “

Majka Anđa ga je pogledala širom otvorenih očiju, naborana čela i čudnim bljedilom prošarana lica. Dugo je tako gledala nijemo i bez riječi njihova ukočena lica kao da je željela u njih utisnuti svu bol svoje nutrine.

“Odvedite me nazad u onu našu malu čađavu brvnaru na domak sela da tamo u miru, na dragoj grudi, sklopim jednom zauvijek stare i umorne oči... Učinite mi to... Dopustite mi da umrem na svome, tamo gdje su umirali naši pređi, siromašni ali zadovoljni. Dom je za mene stran i hladan, moje su staračke kosti, istina, u njemu, ali sam u mislima svaki dan s vama u onoj našoj kućici. Ovdje sam poput panja...”

“Stara, ne razumijem te, što još želiš. Imaš sve, a opet si nezadovoljna! Jedno moraš znati: nigdje ti neće biti ljepše kao ovdje...” dobaci joj Ivan čudnom bojom glasa, onako s visoka.

A majka Anđa, pogledavši sažalno njegovo zažareno lice, spustila je ispružene suhe ruke na bijeli stol, osjetivši pri tom neku mučninu oko srca. “Imaš pravo! Neka bude onako kako veliš. Majka je naučila patiti i boriti se sa životom. Izdržat će i ovo malo do konačnog odlaska, tamo gore…! Važno je da ste vi sretni. Ne trebate se više brinuti za mene, znate i sami da mi je dobro...” Tu je zastala dok su se dvije ledene suze, teške poput olova, spuštale niz izbrazdano staričino lice. Ličila je, tu pred sinovima, snahama i unučadi, na osuđenika koga su doveli na stratište. Još ih je jednom pogledala prodornim pogledom kao da je željela utisnuti u njihova sjećanja svaki trzaj svoga izbrazdanog lica. „Kako je teško biti majka!” reče potiho za sebe, dodavši “Neka oni budu sretni“.