Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. srpnja 2017.

 

Naj laž

7. kolovoza 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Mudri ljudi kažu: «od dobra uvijek postoji bolje i od zla gore». Ja ću dodati, uvijek od velike laži postoji veća. Dokaz za ovu tvrdnju dobio sam neki dan u knjizi don Ante Bakovića «Batinama do oltara». Evo što don Anto na 46. stranici spomenute knjige piše: «... Još se sjećam mlade Mise Mate Bičvića koja je bila u Čardaku. Tada smo doznali za Burića štalu. U tu su štalu drugovi komunisti, kada su 1945. godine došli na vlast, zatvorili i žive zapalili sve domaćine Čardaka – viđenije, uglednije i cjenjenije, potpuno nevine ljude. To je zločin o kojem malo tko govori, kako je u nekoj Burića štali zapaljeno nekoliko stotina nedužnih Hrvatas katolika!..» Poslije nebuloza koje je u svojoj knjizi «Bosanskoposavski Bleiburg» gospodin Babić sa svojim koautorima iznio o «Burića štali» stigla je, evo, nova, veća laž iz pera, glave ili trbuha velečasnog Ante Bakovića. Trebalo je doista dugo ležati potrbuške pa smisliti i napisati ovakvo nešto. Svjestan sam da će mnogi reći pa i zamjeriti mi što sam upotrijebio ovu tešku riječ «laž». Pristalica sam onih koji svaku stvar nazivaju njezinim pravim imenom, bez okolišanja, rukavica i celofana.

Ovdje se zapravo radi o dvije laži. Prva je ona tko je u Burića štali bio zatvoren i što se stvarno u Burića štali i s njom dogodilo. Nikada, nitko i nigdje nije do sada donio neku drugu verziju nego da su zarobljenici – domobrani, koji su na prijevaru tamo dospjeli, iz štale odvođeni na nekoliko stratišta i tamo pobijeni. Čak postoji i poznato je i obilježeno je mjesto jedne masovne grobnice. Sada odjednom don Baković dolazi s «istinom» kako su u štali zarobljenici (on kaže domaćini, što asocira na nešto drugo) zapaljeni i izgorjeli. Čista laž koja graniči s fantastikom.

Druga laž, čak veća od prve je da je to «doznao» na mladoj Misi velečasnog Mate Bičvića. Istina je sasvim drugačija. U to vrijeme cijela Bosanska Posavina je, istina potiho, prepričavala taj zločin. Dok je don Anto Baković «slušao» kako su u Burića štali zapaljeni i izgorjeli zarobljenici, Burića štala je stajala i danas stoji u svom izvornom obliku. U to vrijeme i kasnije Garevljani su se križali prolazeći pored štale kao da prolaze pored crkve. Žene su po travi tražile komadiće crijepa koje su zarobljenici bacali s krova da dobiju zraka, da bi ga sačuvale kao uspomenu na izgubljenu dragu osobu. Žalosno je da se o ovako ozbiljnom trenutku i događaju piše tako neozbiljno. Još žalosnije je da to piše jedan «don». Njegov opis tragedije Burića štale ispada kao priča o Peki Dapčeviću ili Koči Popoviću.