Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. lipnja 2017.

 

Ja i moj zec

19. kolovoza 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Najčešće riječi koje se danas upotrebljavaju, koje čujemo pa i izgovaramo su: «nemam vremena» ili «ne stignem». Susretnete prijatelja i pitate ga: «Gdje si, što ne dođeš?» reći će vam: «ne stignem!» Pitam se, da li se to možda Bog kod stvaranja ovoga našeg sunčevog sustava malo prevario pa stvorio prekratak dan da bi čovjek današnjeg doba mogao posvršavati sve poslove, jer svi pomalo osjećamo nedostatak vremena. Mnogima od nas je zbilja malo 24 sata u danu – nekima bi trebalo i duplo. Moderno doba i stil života u njemu natjerali su nas da manje spavamo, ne zato što nam se ne spava, naprotiv svakodnevno smo «mrtvi umorni», nego zbog toga što nemamo vremena. Na gradskim ulicama polovica njezinih prolaznika nešto žvače. Ručaju koracajući ili stojeći, čekajući tramvaj ili autobus, jer nemaju vremena sjesti za stol. Na sve strane niču radnje «fast food» - brze hrane ili kako to jedan Hercegovac prevede i na svojoj radnji napisa «BRZOGRIZ». Mnoge poslove svršavamo telefonirajuću «u hodu». Vlakovi su sve brži – često zbog toga iskaču iz tračnica, autobusa je sve više a da i ne govorim o automobilima. Nitko danas razmak veći od stotinu metara ne ide pješice. Sjedamo u automobil, lovimo autobus da što prije stignemo. Kupujemo jeftinu kinesku robu za jednokratnu uporabu jer nemamo vremena prati i peglati. Predugačke su nam nedjeljne Mise koje traju preko pola sata. Pa ako smo, uza sve svoje brige ipak ostali vjernici koji drže do Dana Gospodnjeg, i ako imamo mogućnost, tražimo mjesto gdje Misa traje kraće. Poslije Mise kao da grom pukne u crkvu, za pet minuta pred njom nema više nikoga. Mogao bih nanizati još trideset i troje litanije slučajeva gdje je očito da nam je vremena premalo.

Buljim ovih dana u televizor na kome se prikazuje svjetsko prvenstvo u atletici «Berlin 2009». Trče žene: na sto metara, na dvjesto, četiri stotine... Trče muškarci na iste i veće daljine. Nagrađuje se brzina. Nekakav Jamajčanin Usain Bolt sto metara pretči za devet sekundi i pedeset osam stotinki. Kao da ima mlazni motor u turu. Ruskinja Olga Kaminskina čak dvadest kilometara u brzom hodanju – rekli bismo žurilo joj se – prelazi za samo 1 sat 28 minuta i 09 stotinki sekunde. Svaka čast, dobro cura žuri. A Britanac Phillips Idovu (eto ima Britanaca i s takvim prezimenom) u tri koraka skače 17 metara i 37 centimetara. U tri koraka preskoči skoro cijelu jednu avliju. Ne daj Bože da ti što ukrade pa da moraš trčati za njim. Koliki su, ako su smogli snage da ukradu od samih sebe malo vremena i sjednu pred televizor, uzdahnuli i rekli: «Da mi je biti kao oni barem ujutro kada malo dulje žmirnem».

Kada sam već kod trka reći ću da sam u svome životu vidio puno trka, što uživo što na televiziji. Ona tamo negdje u Španjolskoj, čini mi se, kada volovi trče ulicama grada i na rogove nabijaju hrabre izazivače. Pa onda trka konja u kasu, u galopu, preko prepreka i kojekako drugačije. Gledao sam trku kornjača, čak jednom i trku puževa. Da trka puževa! No od svih mi se najviše svidjela trka ćukova - pasa. Organizator razapne u krug od nekoliko stotina metara nekakvu jaču žicu. Na nju vodoravno učvrsti malu štangicu i na njoj kobajagi zeca – lutku zeca. Na startu, svega nekoliko metara od zeca, u istoj ravnini poredano je pet šest pasjih kućica koje su s prednje strane, one prema «zecu», zatvorene mrežom. Majstor utrke nekakvim daljinskim upravljačem malo prodrma zeca a ovaj mašuka repićem i draži pse. Potrčali bi ali ne mogu od mreže. Majstor utrke malo jače potrese zeca on malo življe zaigra repom i adrenalin u ćuketijim žilama raste. Pasji mišići su nabrekli do maksimuma. Kada adrenalin dostigne svoj vrhunac majstor utrke u istom momentu pokrene žicu koja vuče zeca i otvori mreže ispred nosova pasa. Nastaje urnebes. Jedan preko drugog otimaju se partneri koji će prvi stići i zgrabiti tog bezobraznog zeca koji im pred nosom maše svojim bijelim repićem. Psi brže, zec još brže. Ulaže se posljednji atom snage u mišiće da se dostigne zec. No slaba fajda, razmak je uvijek isti. Taman toliki da prvi pas u svojoj pasjoj logici zaključuje: Kod sljedećeg skoka moj je. I tako nekoliko stotina metara. Odjednom, na pasje čudo, zec se naglo zaustavlja. I taman da skoči i udavi ga, prvi pas vidi: Pa to nije pravi zec, nego lutka od pliša ili krpa. Onjuši ga, podigne jednu nogu uz kolčić, obavi ono svoje pasje i počne se vrzmati dok mu gazda ne dođe i odvede ga u gajbu do sljedeći put.

Eto takvi smo mi ljudi. Cijeli život jurcamo nekakvoga svog zeca. Zbog toga ručamo u hodu, manje spavamo, nemamo vremena, ne stignemo. Kada bi nam Bog dao dan od dvdeset i četiri sata, bilo bi isto. Mi bi i dalje po cijeli taj dupli dan jurili svoga zeca i opet ga ne bismo stigli. A kad on stane...?