Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. prosinca 2017.

 

Izgubljeni osmjeh

24. kolovoza 2009.
.......................

Toga zimskog popodneva grad je ležao obavit maglom, pomiješanom sa smogom, kojega je u to doba godine u gradskim prostorima bilo više nego obično. Visoki neboderi stajali su ponosno dominirajući gradom, priječeći prolaznicima pogled u nebeska prostranstva. Ljudi su, kao i obično, prolazili pored njih u žamoru i nepovezanom razgovoru. Neboder M5 bio je toga dana, kao i svi ostali, obavijen gradskim dahom i nekom neprijatnom atmosferskom sjetom. Pored ulaza u nj stajala je starica oronula od godina i životnih putovanja, zamišljena pogleda, koji se veoma dobro ocrtavao na ukočenim crtama izbrazdana lica.

U rijeci prolaznika kretala se dostojanstveno, odmjereno i jedna redovnica, noseći u sebi sliku svijeta nešto drugačiju od one koja se mogla naslutiti iz žamora prolaznika. Spazivši je u toj povorci prolaznika, starica je napustila prostor pred neboderom i pošla u susret sestri:

- Sestro, sestro! - gubio se taj staričin glas u gradskoj buci ko daleko dozivanje zalutalih pastira u šumskim prostranstvima. Sestra se na to neprimjetno okrenu, tražeći pravac odakle je taj zov dolazio, ne vjerujući sama sebi da bi je netko u tom općem gradskom metežu na takav način zaustavljao. Starica je mučno povlačila korake naprijed, dajući im užurbanost čitavim pokretom tijela.

- Molim te, sestro, hoćeš li mi pokazati put na željezničku stanicu?

- Vrlo rado. I sama idem na kolodvor - s blagim osmijehom potvrdi sestra.

- Oh, Bog te pomogo, ćeri, kad si tako dobra! -reče starica s drhtajem u glasu i tračkom blještavila u zamagljenim očima.

- Vi niste odavde? - priupita sestra, rekavši to bez posebnog razmišljanja samo tako da nastavi razgovor.

- Nisam! Iz M., pola dana vožnje odavde. - Sigurno imate nekoga ovdje?

- Sina, snaju i dvoje unučadi.

- I nitko vas nije mogao ispratiti do željezničkog kolodvora?

Starica se zamisli na taj upit, riječ joj za trenutak zastade u grlu, oči poprimiše čudan sjaj:

- Rođeni sin me nije primio. Kad me je ugledao na vratima, rekao je: 'Danas te ne mogu primiti, znaš, imam goste na ručku. Što bi mi oni rekli, kad bih im kazao da si mi ti majka?

Živ više ne bih mogao u njihovo društvo. Idi... dođi drugi put... kasnije!...' - rekla je to mučno i teško, naprezajući se da izvuče riječi iz nemirne nutrine.

- Ima li veće muke nego kad se sastanu starost, samoća i neimaština? Četiri sina u kratkom vremenu zaputiše se na četiri strane svijeta. Odlazili su brzo i neprimjetno. Stari je nestao u ratnom vihoru, a oni, jedan po jedan, kako su priraštali, tako su i odlazili. Matan je otišao na škole, Ilija na rad u Njemačku. Nikola je potražio sreću u Kanadi i tamo ostao. Ivan plovi negdje morima i kako je otišao, više se nikada nije javio. Bog zna je li živ?

- Ah - izvi se uzdah is staričina bića dok je naokolo prolazila pogledom po visokim neboderima. - Što se može valjda je to volja Božja? Nije se više moglo živjeti na onoj neplodnoj i škrtoj zemlji, u koju se davalo mnogo žuljeva i znoja, a ona je škrto rađala, samo toliko da se ne umre od gladi. Kao što su mnogi iz sela otišli u tuđe krajeve za kruhom, tako su se i njih četvorica zaputili svijetom trbuhom za kruhom. A što se mene tiče, ja sam već na izmaku. Cijelog sam života patila, pa mogu još i ovo malo, naučila sam. Neka samo njima bude dobro. A što mi se ne javljaju, sigurno imaju mnogo posla i ne stignu. Neka rade, treba im. Matan je školarac, doktur i razumim ga. Ja sam seljanka i nikada nisam bila u gradu i kod gradske gospode. Gradski čovjek zahtijeva da se s njime krećeš, ponašaš i odijevaš gradski. Gdje ću ja u ovoj staroj seoskoj zamazanoj odjeći u njihovo društvo...?

I ponovno se tračak vedrine pokaza na staričinu čelu, koje je bilo prilično naborano dok je ovo pričala. Pred njima se već uzdizala velika kolodvorska zgrada naličeći na kakav mravinjak negdje u polju. Sestra joj je na rastanku pružila ruku veleći:

- Želim vam da vam se sinovi što prije vrate na ognjište koje ih je grijalo i okupljalo dok su im koraci bili nesigurni.

- Fala, sestro. Dijele nas daljine i vremeng. Možda se ipak jednom vrate...

Vlak je krenuo ponijevši staricu u njezin stari kraj, s njezinim željama, maštanjima i snovima. Naslonivši glavu na ruku, pogledom je plovila iznad gradskih nebodera koji su se postepeno gubili ispred njezinog pogleda.

- Što da pričam drugima kako mi je? Jadikovati ne pomaže. Ne mora nitko znati kako mi je. Imaš svoje, a kao da ih nemaš. Svakodnevno očekuješ neće li se negdje na putu pojaviti lik kojega od njih. Kako su teška iščekivanja! Staze kojima su nekoć prolazili, zarasle su, a uspomene djtinjstva koje su ponijeli sa sobom, možrla su i i zaboravljene. Matana sam vidjela, ali me nije prepoznao. Vrata njegova stana za mene su ostala zatvorena, jer se stidio reći svojim prijateljima da sam mu majka. Današnja majka i ona iz dana njegova školovanja očito nemaju ništa zajedničko...

Zar Ilija, Ivan i Nikola nisu mogli naći vremena da obiđu staricu koja još uvijek živi na onoj istojgrudi na kraju sela gdje i oni spoznaše život i odakle se zaputiše u svijet? Ne trebaju mi ništa nositi, majka je svega sita. Željna sam njihova lica…

***

Jednog sunčanog proljetnog popodneva, dok je vani sve bujalo od života, u kancelariju župnog ureda ušao je moj školski kolega Matan P., koji je iza sebe imao već nekoliko godina liječničkog iskustva. Poslije toliko godina, otkako su nas različiti životni pozivi odveli na različite strane bio je to uistinu prijateljski susret. Kao uvijek, i sada je izgledao veoma uglađen, s crnom kravatom, ali veoma potišten i mislima negdje daleko. Nakon izmjene pitanja koja su uobičajna prigodom ovakvih susreta zapitah ga:

- Matane, vjerujem da si se lijepo snašao u životu i da si našao sebe u pozivu o kojem si sanjao još od ranih školskih dana?

- Da u početku mi je bilo divno, ali neki se nemir uvukao u moje biće i od tada sam stranac i sebi i svijetu...

- Ti si uvijek bio idealista. Poznajem te veoma dobro, a za takve ne postoji ništa što bi ih moglo izbaciti iz njihove životne kolotečine.

- Iskreno ti velim - potvrdi to prilično hladno i sjetno, duhom negdje daleko izvan vremena i prostora.

Majka mi je umrla prije nekoliko mjeseci i od tada je nemirom ispunjen svaki dah moga života. Umrla je u samoći, vjerujem od tuge. Neki čudni i tajanstveni glas me neprestano progoni. Nisam odgovorio svojoj sinovskoj dužnosti. Zanijekao sam svoje sinovstvo pred majkom patnicom u trenutku kada sam joj bio najpotrebniji. Onda kada ona više nije mogla ići sama kroz život, trebao sam joj pružiti sinovsku ruku i povesti je dalje, a ja sam odbio. Došla je pred vrata moga stana, a da na njezinom licu nisam prepoznao lik žene, majke i mučenice, po čijim žuljevim rukama i besanim noćima što ih je provodila u radu kod seoskih gazda ja danas jesam što jesam. Jednostavno sam je, bez ikakvog razloga, pogazivši sva pravila uljudnosti i sinovstva, vratio s kućnog praga: "Zašto si došla u tako zamazanom odijelu i to baš sada? Ne mogu te primiti.., dođi drugi put..." A ona je bila kao i prije, tako i sada, ista, s istim osjećajima, željama i nadanjima. Prijateljima sam rekao dok su objedovali, da je bio prosjak...

Tu je zastao, oborivši pogled, tražeći negdje predmet na kojem bi smirio čudno titranje zjenica i na nj prelio svoj nemir...