Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  21. listopada 2017.

 

Pio je smrt, a želio život

25. kolovoza 2009.
Preuzeto iz knjige: Đuro Zrakić "Tragovi (ne)ljubavi"

Prilazi mi čovjek, mogao je imati četrdesetak godina, najvjerojatnije je imao potrebu s nekim razgovarati. "Danas smo u Mariji Bistrici zahvalili Bogu da je konačno naš sin umro." Čudno sam ga pogledao misleći - s čovjekom nešto nije u redu. Primijetio je moju zbunjenost i nastavio: "Vidim da mi ne vjerujete. Danas je došla cijela moja obitelj zahvaliti Bogu da je konačno našeg sina uzeo k sebi, jer sad možemo mi živjeti." Na pitanje koliko je bio star, odgovorio je: "Dvadeset i jednu godinu." Brzo mi je bilo jasno da je s čovjekom sve u redu. Nastavio je: "S četrnaest godina počeo je uzimati tu ludu travu, drogu, i svakim danom trebao ju je sve više. Prodali smo svoju kuću - nije bilo dovoljno. Posuđivali smo novac od rodbine, prijatelja - nije bilo dovoljno. On je svakim danom trebao sve više te lude trave, droge: Misleći da pije život - pio je smrt i sebi i svima nama i sad kad gaje Bog uzeo k sebi, došli smo reći hvala, sad možemo mi živjeti."

Čudne i neshvatljive riječi oca koji je prije nekoliko dana pokopao sina koji je imao samo 21 godinu. Čudne, ali istinite riječi jer i roditelji imaju pravo na život, roditelji koji u tolikim situacijama života osjećaju nemoć. Okolnosti u kojima žive njihova djecu jače su od njih i uz - najveću brigu, skrb i žrtvu - kako odgojiti djecu, kako im pokazati pravi životni pravac - toliko su puta samo gubitnici.

Čitam prije nekoliko dana i ne mogu povjerovati da je to moguće - čak krupnim slovima preko cijele stranice našega dnevnog tiska piše: Oni koji posjeduju droge neće biti krivično gonjeni... Nije to prvi put da lako prolaze oni koji su uistinu krivci za mnogo tog u našem takozvanom demokratskom društvu. Imam osjećaj da su se toliki roditelji, nemoćni promijeniti okolnosti u kojima žive njihova djeca, pomirili s činjenicom - patiti i pokopati svoju djecu. Drugi, koji bi to mogli spriječiti, čine tako malo i svi govore u množini: Mi... mi ćemo učiniti sve da kaznimo počinitelje tog zla... mi ćemo stati na put tom kriminalu... Mi i samo mi. Jer svi govore u množini, teško je pokazati prstom na pravog krivca. Jedino roditelji koji stoje pored svoje djece govore: moj sin - moja kći. U svemu što se događa vidljive su samo žrtve kojih je svakim danom sve više u našoj domovini.

______________

Đuro Zrakić, pisac ovih redaka, bio je kapelan u Garevcu od studenog 1975. do veljače 1978. god. God. 1971. objavio je roman "Svi me vole samo tata" koji je doživio preko 20. izdanja, a preveden je i na nekoliko europskih jezika. God. 1995. izašao mu je drugi roman "Ljubav sudski podijeljena" koji je također doživio nekoliko izdanja. Zbirka od 40 crtica "Tragovi (ne) ljubavi" tiskana je 2003. god.