Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  21. listopada 2017.

 

Želim živjeti

31. kolovoza 2009.
.......................

Svuda je bilo tiho i mračno, jedino je u Jožinoj sobici sjedio polumrak. Neonske lampe su iz obližnjeg parka bacale slabašne sjene svjetlosti u njegovu sobicu. Naslonivši glavu na ispucale dlanove, sjedio je zaokupljen mislima na postelji, natopljenoj vlastitim znojem od kojega je čitava soba bila ispunjena neprijatnim zadahom.

"Gospodine, vi izgledate strahovito umorni od života..." ponovio je muklo i poluglasno ono isto pitanje kojega mu je postavio jedan radoznali suputnik prije nekoliko dana u vlaku dok se vraćao kući iz X. kamo je godinama odlazio u kockarnicu.

"Što je dotični gospodin vidio na meni da se usudio postaviti to pitanje?" zapitao se čudno, a onda se podigao s ležaja, da bi pri slabašnoj svjetlosti promotrio u zrcalu svoj ispijeni lik: upale oči zgužvano lice. "'Prošao sam..." zapara mukli glas prazni prostor u zagušljivoj sobici.

Nedavno je plakao na radnom mjestu dugo i skriveno u kutu oveće prostorije nad tolikim uzaludno gaženim godinama koje mu ostadoše u svijesti kao bolni .prijekor i opomena. I tek je sada malo pozornije promotrio svoj lik u zrcalu zamislivši se nad svakom borom koje su nijemo stajale na simpatičnom licu kao poziv na novo... Te kestenjaste oči koje su isijavale vatru poput žeravice na zapretalom djedovskom ognjištu, postale su umorna i odbojna pogleda. Oborivši pogled u prašnjavi pod duboko se zamisli, odlutavši mislima u nedavnu prošlost.

"Imao sam u životu novaca, mladosti i dana za lude zabave, slatkih noći i opijanja; provodio sam razvratan život... trgao jadnu dušu ispijanjem čaša tjelesnih slasti... Družio sam se s kockarima i smijao se ko luda ljudima koji su me radi toga prekoravali, tjerajući ih s puta mutnim pogledom i riječima prezira, na kojem bi me mogli ometati u mojim ludim zabavama. Godinama sam znao svitanje zore dočekivati u kockarnicama gubeći novac i karakternost, svršavajući često igru obračunavajući se golim pesnicama. I nimalo me nije stezalo u grudima što sam teško stečeni novac ludo rasipao. Noćne su sjene godinama pile moju uzavrelu krv; nisam primjećivao dok su zvijezde plakale nad raskošnom tamom koja je sjedila u dubini moga porobljenog bića… Uzaludno provedene noći sada se bude u dubini moga malog porobljenog srca pri rađanju novog dana i pri gašenju sunčane krune. U grudima osjećam bol radi samilosti koju mi iskazuju mnoga lica. Ovakvo besciljno životarenje ostavilo je duboke tragove… Mnogi govore: ‘Vi izgledate strahovito umorni od života…’ Umoran, a nema još ni trideset godina.”

Digao se teškom mukom s kreveta, uzeo je praznu bocu s poda, okrenuvši je nekoliko puta požutjelim prstima u zraku. U ustima je osjećao neopisivu gadost. A onda je prišao prozoru zaustavivši umorni pogled na rascvjetalim voćkama čije su se krošnje iz dana u dan širile pod zagrljajem sunčanih zraka. Sličio je voćnjaku njegova dobrog oca Stipana koji je počeo donositi ploda kada se Joža uputio u taj obećani svijet, da mu ovaj sahrani mnoge životne ideale rane mladosti. Njegov otac Stipan sklopio je blage i umorne oči od teških životnih putovanja na zalasku jednog sunčanog dana, da ih više nikada ne otvori. Ubrzo poslije Stipanova odlaska i voćnjak je prestao listati. Osušio se valjda od žalosti...?

Sve mu te uspomene prođu dnevno po nekoliko puta maštom kao i sjećanje na Anu, crnomanjastu, krhku Bosanku, dugih pletenica, odmjerena hoda i nepomućena pogleda. „Joža, moraš pobijediti sebe, moraš naći život, jer to što ti živiš, to nije život, to je robovanje...“, govorila mu je često, dugo i smireno, dok su u Jožinim ušima odzvanjale kavanske prepirke kao dosadna draž. Na to njezino govorenje on se cerekao kao izvan sebe, dok su ga njezine plave oče gledale s blagim prijekorom i opomenom.

- Gdje je ta blaga žena, upita se plačno, prva i posljednja koja mi je iskreno željela pomoći da se vratim među normalne, da budem čovjek? Sigurno živi danas negdje u bosanskim planinama, veseleći se rađanju svakog novog dana praštajući mi (vjerujem) za sva ona poniženja koja joj nanesoh, moleći se za povratak mira u moju otrovanu dušu. Ona mi je željela pomoći, a ja sam je ismijavao i pljuvao joj u lice, tjerajući je svojim mutnim pogledom. Stoga, oprosti mi, Ana, za svu onu ludost, za drskost i bezobzirnost... Želim zaboraviti prošle dane pune grijeha i sva ludovanja, te pogaženo srce dignuti s tla poniženja da bih i ja jednoga dana bio čovjek, a ne trska koju će vjetar javnog mnijenja motati i savijatati... Želim živjeti...!