Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  29. travnja 2017.

 

Bila nam je majka

2. rujna 2009.
.................

Sjedio sam na drugom katu starije zgrade koju nekoć sagradi car Franjo Josip za stanove vojnim činovnicima, a posljednjih se desetljeća u nju useliše "gastarbajteri". Sjedio sam, u ne suviše ugodnoj sobi, na postelji natopljenoj znojem, a u mislima sam premetao sjećanja na nesigurne godine,, majčine blage riječi i očevo, često puta, bespredmetno govorkanje.

Naglo kucanje na teška popucala vrata otkinulo me je od moga sanjarenja, a na vratima se pokazao lik portirke hotela, u kojem sam radio već nekoliko godina, od trenutka kada sam zakoračio pod tuđe nebo. U ruci je držala brzojav. Nekako sumnjičavo i plašljivo pogledala je moje već tjednima neobrijano lice, a onda mi pružila ruku:

- Perice, majka ti je umrla... moja iskrena sućut! - Majka? - Ponovio sam zbunjeno i sjetno, ne vjerujući njezinim riječima. Zaplakao sam. Imali smo samo nju i ona nas je ostavila, dovršivši usamljena pod svodom stare potleušice svoj nimalo lagani životni hod. I - navriješe mi misli i sjećanja na prohujale godine provedene na obali Bosne, na odbjeglo bosansko-posavsko djetinjstvo. Stanovali smo u kućici sa dvije sobe nadomak sela u bijedi i neimaštini. I u toj kućici od šepera tekao je život žene, majke i patnice. Često sam je gledao, kako sjedi zabrinuta na oniskoj klupi pored zemljane peći, ukočena pogleda i sjetom prošarana lica.

Mi djeca često smo se igrali po seoskim sokacima, jurili po livadama, ponekad zaboravljajući otići na objed koji je bio oskudan, ali spremljen s mnogo majčine žrtve i ljubavi. Zbog toga su često puta očeve batine bilc nimalo ugodan završetak igre.

Tako smo rasli u seoskom šarenilu. Vrijeme se mijenjalo, a s njime i mi i sve oko nas.

U našoj je avliji rastao veliki orah, što ga je nekoć zasadio djed Markan. Listao je svakog proljeća, a u jesen je donosio bogati plod. A jednog jesenjeg popodneva, nakon što smo ubrali plodove s djedova oraha, otac ga jc posjekao, jer nam je trebao ogrjev za nastupajuću zimu. Upravo toga popodneva, dok smo bili zaposleni oko orahova debla, došao je iz škole brat Martin, sav namršten i uzrujan. Bez riječi je ubacio školsku torbu u sobu. Majka Luca sjedila je na oniskoj klupi pored kuće i zamišljena pogleda pratila let ptica prema jugu.

- Neću vise u školu neću, ... dosta mi je te škole i tih mojih kolega koji mi se samo rugaju... Dosta! - Vikao je brat Martin, a da zapravo u prvi mah nismo znali što se desilo. To njegovo vikanje izgledalo nam je sasvim čudno i neshvatljivo, jer je uvijek bio tih i povučen, a u govoru je bio škrt i odmjeren.

- Što je sine? Što se desilo? - Pitala ga je majka blagim i odmjerenim glasom, onako, kako to samo majke znaju pitati.

Martin je u jadu odgovorio:

- Za vrijeme odmora svi jedu bijeli somun u školi, a ja gutam njihove zalogaje prikrivenim pogledom. Svi me radi toga ismijavaju... Zašto i ti meni ne kupiš bijelog somuna? Jel', nećeš?...

- Sine moj dobri, znaš da nema za što. Mi smo siromašni i onako jedva vežemo dan s danom.

- Ne, nije istina!

- Vjeruj mi, sine, da imam zašto, kupila bih ti. Tko bi bio sretniji od majke, kada bih vam mogla pružiti sve ono što vam je potrebno za život!... Ali, znaš, da smo kukavni i siromašni!

- Nije istina! - Izderao se brat Martin i otrčao niz seoski sokak, dok se istog trena neka sjeta navukla na naborano čelo majke Luce. Plakala je te večeri, a u jutro je rano ustala i krenula na pijacu, u obližnji gradić ne rekavši nikome ništa. Vratila se kasno popodne, pogurena i umorna, bosih i krvavih nogu.

Ugledavši je blijedu, zamišljenu i skoro bez daha života u kutu sobe, prestrašeno je zapitah:

- Majko, što je, što se desilo?

- Ne, nije ništa! Ne brini, sve je u redu!

- Oh, majko, a zašto su ti noge krvave? Zašto si bosa? Gdje su ti opanci? Ona je u tom trenutku oborila glavu, a niz blijedo joj se lice spustiše u blagom ritmu dvije bistre suze, u kojima je odsijevala njezina bolna duša. Dugo je šutjela i gledala razbacane dječje ležaje pored zemljane peći.

Majko, što je, što se desilo? Zašto mi nećeš reći?

Ona me na to pitanje pomilovala popucalim dlanovima po svilenoj kosici, rekavši sasvim tiho i nježno, kao ono nekoć, kad nas je učila moliti i sklapati ruke:

- Tamo u kutu, pod onim bijelim peškirom na siniji imate bijelog somuna. Kupila sam vam, da i vi sutra imate u školi ko i ostala djeca, da ne morate gutati pogledom tuđe zalogaje...

Opet je zašutjela, a teškim je dlanovima skinula prašinu s okrvavljenih tabana.

- Majko, gdje su ti opanci? - bojažljivo sam zapitao.

Ponovno me pomilovala po kosici i duboko se zagledala u moje blijedo lice: - Nemam! Prodala sam ih, da bih vam kupila bijelog somuna (kruha)...

Onda je pokazala popucale dlanove od teškog poljskog rada, rekavši:

- Kada bi ovi dlanovi mogli govoriti, posvjedočili bi koliko vas volim... I kada bi ovo moje malo srce u grudima mogla iščupati i zamijeniti ga za vaše bolje sutra, učinila bih to...

Tu je zašutjela, ne rekavši više ništa. Od toga nas je trenutka dobra majka Luca uvijek gledala sjetno i zamišljeno. I taj mi se njezin ukočeni pogled duboko usjekao u sjećanje, prativši me na svakom koraku mog životnog hoda, kao neka opomena.

Nekoliko dana prije, nego li će zauvijek prijeći granicu vječnosti, primio sam od nje pismo, pisano tuđom rukom, jer ona nije imala prilike naučiti ni ičitati, ni pisati.

“Dragi sine,

prije našeg razgovora mogu ti reći da sam živa i zdrava, što to isto želim i tebi od Boga i srca svoga. Dragi sine, u ovim ljetnim danima sjedim skoro po cijeli dan pod onom našom lipom i razmišljam o tebi, Martinu, Jozi, lvanu i Iliji i onom danu, kada ćemo se svi naći zajedno za istom sofrom. Bože moj, da li ću doživjeti taj dan?... Otišli ste daleko.

Dragi moj sine, nemoj zaboraviti Boga i vjere, u ko,joj si rođen i odrastao, pa makar zaboravio i rođenu majku. Čuvaj se svakakva svijeta i moli se Gospi da te čuva na svim tvojim putovima.

Tvoja mater Luca"

Stajale su majčine riječi napisane na papiru tuđom rukom, a u njima sam osjećao svu težinu njezina života koji je godinama izgarao za nas kao zavjetna svijeća pod hramskim svodom.

Jesmo li smjeli otići od nje i ostaviti je samu u njezinom hodu preko raskrsnice života? Dok je bila živa malo smo mislili na nju dok je ona na nas stalno mislila. Kako u danima oskudice, tako i posljednjih godina, kada smo se razišli po svijetu kô pčele iz košnice u jutarnjim satima po poljskom cvijeću. Priznao sam bolnu činjenicu: ostavili smo je samu u danima, kada nas je najviše trebala. Zanijekali smo svoje sinovstvo! A ona nam je bila majka!