Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. lipnja 2017.

 

Spustio je ispružene ruke

7. rujna 2009.
.................

Postali smo prijatelji poslije jednog pismenog zadatka iz hrvatskog jezika, kad je svaki učenik trebao za četrdeset i pet minuta staviti crnilom na papir što u njegovom životu znači majka. Mladen, taj mali simpatični dječačić kestenjastih očiju, koje su gorjele ko krijesovi u ivanjskoj noći, napisao je svojim divnim rukopisom naslov, a onda preko cijele stranice samo jednu jedinu riječ: NIŠTA! Potom je zatvorio bilježnicu, predao je učitelju rekavši sjetnim glasom: "Gotovo je!" Cijelo mi je to Mladenovo ponašanje izgledalo čudno i zagonetno: Majci sam po povratku iz škole pričao o Mladenu iz susjednog sela, o njegovoj izuzetnoj nadarenosti, o ljubavi i finoći s kojom je svakom učeniku pristupao u razredu. Pričao sam joj i o pismenom zadatku, na koji je Mladen odgovorio s jednom jedinom riječi: "ništa". Pri tome me je majka promatrala s posebnom ozbiljnošću koja je s vremena na vrijeme sjedila na njezinom licu. Rekla mi je tada: „Sine, ti imaš ruke koje te vode kroz život pokazujući ti stazu kojom ćeš lakše kročiti, a on je na tome putu ostao sam. Njemu je bilo uskraćeno, igrom slučaja, da osjeti majčinu nježnost i očevu sigurnost. Oni su se razišli; prvo je otac ostavio majku i dijete, otišavši u tuđi svijet da zaradi kruha. Ali nošen zapadnim autostradama, on je zaboravio na dva života koji su uz zapretalo djedovsko ognjište čekala njegovu pomoć i povratak. On je sjedio po zapadnonjemačkim krčmama, ispijajući čaše opojna pića do kasno u noć. Olako je trošio s mukom stečene novčanice, gubio karakternost, družio se s lijepo uglađenim damama koje su mu čupale žuljevima zarađeni novac, i ranjavale izmučenu dušu u grudima.

  Da, sine, ali jednoga dana bijeli auto odnio je i njegovu majku i ruke koje su se širile na njegov smiješak. Poljubila je to malo Mladenovo čelo rekavši mu na rastanku: "Doći će, mama opet! Slušaj djeda i baku i budi dobar." To je sve što je rekla na rastanku. A Mladen je plakao dok je bijeli auto odnosio ispred njegovih očiju u osvit jednoga dana to drago biće... Majka je tada zašutjela. Nije ništa više rekla. Valjda nije mogla.

S Mladenom sam se često viđao za vrijeme ljetnih odmora u onom istom domu odakle su otišla ta njemu dva draga bića, okrenuvši leđa bez grižnje savijesti, ili ponekada uz obalu rijeke. I dugo razgovarasmo o svemu što prati ljudske korake, ali o njegovim roditeljima nije bilo nikada riječi. Jedino bi pri ovakvim susretima znao naizust po nekoliko minuta recitirati svoje stihove, koje je izlio iz pogaženog srca na papir, ko zna kada i u kojem trenucima nutarnjih trzaja uz slabi plamičak male kućne lojanice. Stihovi su bili posvećeni mostovima i putovima koji prate čovjeka u njegovoj sivoj svakidašnjici, povezujući ljude i krajeve. I Mladen je čekao da se u njegovom življenju pojavi most ili put koji bi jedan davni rastanak pretvorio u zagrljaj. Čekao je i nadao se.

Od tih susreta nije proteklo mnogo valova rijekom pored koje smo često šetali uz priču, kada mi javiše da se Mladen nalazi u bolnici u gradu u kojem je svršavao posljednju godinu ekonomskog fakulteta. Nakon nekoliko dana, u zoru sumornog listopadskog dana javio se naš poznanik liječnik Đuro rekavši drhtavim glasom potresnu činjenicu: "Perice, Mladen je noćas napustio ovaj svijet... Bilo je to sve što je toga trenutka liječnik Đuro mogao reći za jedan život... Mladen je tako volio živjeti, a tako se rano oprašta s njime. Ispružene ruke koje su čekale na jedan povratak, spuštaju se nemoćne, ne dočekavši ga. Toliko je maštao o tome povratku, o dolasku bijelog auta... Ali se bijeli auto nikada nije pojavio pred niskom kućom na kraju sela gdje živio obavit bakinom i djedovom ljubavlju. Ne dočekavši željeni povratak otišao je danas odnijevši sa sobom svoje 23 godine. Samo to i ništa više.

Među njegovim bilježnicama pjesama pronašao sam prijepis pisma kojega je jednoga svibanjskog dana poslao majci koja je živjela s nepoznatim čovjekom negdje u hladnom Tirolu. I dok sam čitao retke s požutjelog papira, čnilo mi se da to odzvanjaju Mladenove riječi i nestaju u šumu riječnih valova:

„Mama!  imaj makar malo strpljivosti pa pročitaj ovaj list do kraja. Pišem ga sam svojom rukom s trzajima u grudima i ozbiljnošću na licu, onom istom licu koje si ti prije devet godina poljubila uz bol u srcu, rekavši: ”Doći će mama opet!” Staza tvoga povratka za mene postaje iz dana u dan predmetom nedosanjanih snova. Mama, teško je svaku noć sanjati tvoj dragi lik i u snu se trzati, grleći jastuk uz pomisao da si to ti. I čim se probudim tvoga lica odmah nestane. Mama, moj je život sličan ispruženoj ruci koja čeka pomoć da je netko prihvati i povede dalje preko raskrsnice življenja, da podupre moje nesigurne korake. Ali nju nitko ne prihvaća. Tražiti ruku pomoćnicu u magli egoističnih srdaca za mene biva sve veći umor, ali makar i umor, mora se kročiti dalje. Druga obala rijeke života nije daleko. Ona se mora prijeići. Prijeći ću je makar i sam!

Završavajući ovo pismo želim ti samo jedno, mama: budi sretna! Ne moraš se vratiti. Ako me možda mrak, koji se javlja na mojim stazama kuda prolazim, odbaci u ponor, ne brini se što će biti sa mnom. Smrt je također lijepa. Ako me ona povede za ruku, znaj da će s moga lica biti izbrisane dvije suze... Zbogom

Mladen

Pročitao sam jednom i još jednom Mladenove riječi sa žutog papira, a onda tiho i lagano spustio papir na stol, kao što je i on danas spustio ispružene ruke svoga života u trenutku kada je mogao sam kročiti. Od danas neće imati tko čekati bijeli auto i mamin povratak.