Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. kolovoza 2017.

 

Cvijet za napuštene

21. rujna 2009.
..................

Novinska vijest u gradskoj kronici tog prosinačkog jutra bila je kratka, ali potresna. Pripit vozač osobnog automobila pokosio je na pješačkom prijelazu mladi život dr. Anite A. Unesrećena je hitno prevezena u bolnicu, ali su povrede bile teže od njezine želje za životom. Nekoliko sati nakon nesreće zauvijek je prešla cestu života. Bile su joj samo 32 godine, a već bijaše stigla na cilj. Jedan život koji se tek rascvjetao i koji je mnogo obećavao bijaše nasilno pogažen poput cvijeta negdje pored uskog poljskog puteljka.

Pokopana je na groblju svojeg rodnog sela tiho i skromno, kao što je tiho i skromno živjela. Na posljednji oproštaj došla su joj samo djeca iz doma za koju je živjela i radila. Svako dijete položilo je na lijes dobre tete crvenu ružu kao posljednji pozdrav i znak zahvalnosti. Stari župnik koji ju je dobro poznavao, u nadgrobnom govoru je rekao: “Iako je bila malena stasom, bila je velika duhom. Prošla je ovom dolinom suza sijući dobro na svakom koraku, noseći u sebi čvrstu vjeru u Providnost. Zato je i mogla izdržati sve mučnine i tamne trenutke koji su je pratili na stazi kojom je prolazila...”

Dr. Anita A. se zaposlila u domu za napuštenu djecu prije četiri godine. Svako jutro išla je istim putem na posao noseći u ruci po jedan cvijet koji je darivala djeci kao znak osobne predanosti tim malenim, napuštenim ljudskim bićima. Na desnoj ruci nosila je zlatan prsten, ali nikada nije u dom došla s mužem iako je to željela i na to imala pravo. Rastali su se u drugoj godini braka, krenuvši svatko svojim putem, nošen svojim idealima.

Njih dvoje su se upoznali još u studentskim danima na medicinskom fakultetu. On je studirao ginekologiju, a ona pedijatriju. Po završetku studija pred oltarom su rekli jedno drugome neopozivi “Da” za cijeli život, kako u dobrim tako i u lošim danima. Navečer uoči vjenčanja dok su se divili vjenčanom prstenju, Anita je s nekom melankolijom u glasu ponovila riječi starog rektora koje je izrekao studentima pri podjeli diploma: »Ne dopustimo nikada da nam savjest postane crna pod bijelim ogrtačem. Budimo svjesni što smo odabrali. Nemojmo se nikada poigravati s ljudskim životima... naša je odgovornost velika pred vlastitom savješću i pred savješću čovječanstva. Jednoga će dana povijest i čovječanstvo izreći sud i o našem djelovanju.” Anita je to ponovila svjesno i odmjereno, kao da je željela te riječi poput svetog zavjeta utisnuti u dno bića sebi i Branku.

Nakon vjenčanja zaposlili su se u gradskoj bolnici; on na ženskom odjelu, a Anita u dječjoj klinici. Veselili su se rađanju svakog novog dana. Zajedno su odlazili na posao i skupa se vraćali. Tako je to potrajalo više od godinu dana, sve do onoga trenutka kad se Branko počeo tužiti na umor i prezaposlenost. Ostajao je do kasnu u noć na radom mjestu, malo je pričao o sebi i svome rado, a previše šutio. Nekadašnji veseljak, nasmijani Branko pretvorio se u šutljiva i ukočena gospodina. A kada bi nešto i rekao najradije je govorio i novcu i zaradi. Tko ima novaca taj je netko, taj je čovjek, taj je viđen u društvu. Od onog trenutka kada se neka čudna šutnja uvukla u njegovu nutrinu počeo je izostajati i od nedjeljne Mise, i prestao ići na svete sakramente. Za izostanke je uvijek pred Anitom nalazio ne,ka opravdanja, a često se tužio na glavobolju i premorenost.

Jednog jutra Anita je slučajno naišla pored ordinacije gdje je već u jutarnjim satima nekoliko mlađih žena u hodniku čekalo na red.

Kad je došla do njih, zastala je za trenutak; u tom času jedna joj dama povjerljivo prišapnula: “Gospođo, ako vam je potreban ginekolog radi ‘čišćenja’ dr. Branko je za to najbolji specijalist u našem grade...” Ne rekavši na to ništa, Aniti je na te riječi ponestalo daha u grudima. Okolni su zidovi poprimili čudnu boju, a ona  poče teturati prema izlaznim vratima, dok je čitav jedan svijet nestajao u njezinoj svijesti. Došavši kući pala je u fotelju, a bijelim je dlanovima prekrila uplakano lice na kojem se jasno ocrtavala nutarnja bol. U njezinim su ušima odzvanjale riječi staroga rektora: “Ne dopustimo nikada da nam savjest postane crna pod bijelim ogrtačem. Nemojmo se poigravati ljudskim životima. Povijest i čovječanstvo će jednoga dana i o nama i o našem djelovanju izreći svoj sud...” Ostala je tako nijema ne primjećujući da vrijeme prolazi i da je već bio pao mrak.

U hodniku su se začuli teški Brankovi koraci. Ušao je u sobu i našao Anitu svu zaplakanu u fotelji.

- Anita, što je, što se desilo...?

Ona je bez riječi otrla suze s bolnog lica, gledajući nijemo u daljinu.

- Što je, što se desilo? Zašto plačeš?

Spontano je kleknuo pred njezin ukočeni lik htijući joj staviti ruke oko vrata, ali ga je ona ljutito odgurnula rekavši pritom:

- Ne stavljaj mi ruke oko vrata... Ne mogu ih podnijeti jer si ih okrvavio mnogim pobačajima... Zar si zaboravio da je pobačaj ubojstvo...? - prodorno su odzvanjale njezine riječi među debelim zidovima primaće sobe. Oborivši pogled u pod, Branku kao da je neka čudna draž sišla niz grlo, smiri se na trenutak pa reče:

- Nije to baš tako kako ti veliš! U tom se pitanju razilaze mišljenja medicinskih stručnjaka. Uostalom, ne zaboravi, tu je dobra lova, a pacijentica svaki dan sve više.

- Branko, bijedniče, nisko si pao. Pogazio si sve norme etike i morala. Dao si se u prljavu rabotu samo da bi ostvario svoje snove o bogatstvu i prestižu. Želiš preko zgnječenih nevinih kostiju ići u sretnu budućnost? Crna je to budućnost o kojoj ti sanjaš! Zar se ne bojiš Boga, darovatelja života?

U tom je trenutku njegovim žilama jače potekla krv, a lice koje mu se već žarilo, sada je poprimilo neki čudni, neopisivi izražaj. Širom otvorenih očiju je počeo urlati:

- Ne, Anita, ne treba mi Bog. On mi, dapače, smeta. I ti mi smetaš. Ne mogu te više gledati pored sebe s tim glupim i zastarjelim pogledima na život i svijet. Ne trebaš mi ni ti ni tvoj Bog... želim raditi onako kako mi nutrina kaže... a ti možeš ići…

Uzela je nešto malo svojih stvari te izašla tiho i neprimjetno, bacivši još jednom tužni pogled na Brankovo lice koje je bilo prošarano nekim čudnim nemirom. Dvije krupne suze bola skotrljaše se niz njezino lice, u kojem je osjećala žar, dok ju je nešto gušilo u grlu.

Dan je bio kišovit, a grad obavit maglom i zimskim sivilom. Anita se polako zaputila uskim gradskim ulicama ne primjećuj,ući prolaznike, vrevu i žamor. Pošla je u dom za napuštenu djecu da tamo potraži novo zaposlenje i novi svijet. I našla ga je!

Još iste večeri zapisala je u svoj dnevnik: ”Znam da će me mnogi osuditi zbog ovakvog moga ponašanja. To nije važno. Bitno je ostati dosljedan svojoj savjesti, pa makar čitav svijet bio protiv mene. Kako je Branko mogao pasti tako nisko i dati se u prljavu rabotu!? To će sigurno jednoga dana oplakati. Daj Bože, da ne bude kasno! Žrtvovat ću se za njega da se vrati onoj djetinjoj, nepomućenoj savjesti koju je uvijek nosio sve dok nije uplovio u vode profiita i egoizma. Želim da se jednoga dana vrati mome i svome Stvoritelju života, jer je samo u njemu pravo bogatstvo i jedini mir…”

Dnevnik je ostao otvoren i nedovršen. Anita je napustila pozornicu života tiho i neprimjetno, onako kako je i živjela, ne rekavši na rastanku ni jednu riječ; ta i onako nikada nije mogao govorila. Mnogo je rekla svojim življenjem.