Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. prosinca 2017.

 

Dođi, da budemo sretni

7. listopada 2009.
Godina dana je već prošla kako je primio to pismo, a danas je smogao snage da ozbiljno pogleda u retke malog Ivice i da ih pročita do kraja.

Sjedio je i ovoga nedjeljnog popodneva kao i svakog drugog na starom mjestu u kutu restorana uz bocu piva, s cigaretom među požutjelim prstima i istim mislima koje su već nekoliko posljednjih mjeseci zaokupljale njegove moždane ćelije. Mirno je zurio u prazninu i lagano spuštao očne kapke na plave oči, zamagljene alkoholnim parama. Ispijao je boce piva i nemir svoje nutrine prenosio na bore lica koje su svakim danom postajale sve izražajnije.

A onda mu je pristupio kolega s radnog mjesta i mještanin Mirko rekavši mu bez zaobilaženja: "Stipane, zašto se truješ i srljaš prije vremena u zemlju." On ga je na taj upit ošinuo zamagljenim pogledom rekavši: "To je moja stvar, što tebe briga... Moram ovako, drugačije ne može..." Rekao je to rastrgano i nastavio i dalje promatrati bocu pjenušava piva i pratiti kovitlanje plavih dimova cigarete koji su dolazili iz njegovih bronhija. Pred očima mu je toga trenutka lebdjelo sve ono vrijeme provedeno po njemačkim bauštelama, noćnim barovima s prigušenim svjetlima, kockarnicama i u društvu uglađenih ljepotica. Tu je on često ispijao čaše sladunjava gradskog življenja, dok su negdje na bosanskoj grudi živjeli i čekali njegov povratak njegova žena Marija i dva sinčića. Već je peta godina njegove odsutnosti iz rodnog doma okretala posljednje stranice, a da Stipan u meduvremenu nije još ni jednom zakoračio na rodnu grudu. '

Po dolasku u tuđu zemlju Stipan se lijepo uklopio u način življenja kojeg je diktirala sredina u kojoj se nalazio, bez posebnog naprezanja da bi brzo usvojio sve ono što je nudila šarolikost novog podnebesja. S početka se javljao redovito kući pismima, slao im je potrebne novčanice za pristojno življenje. Kako je vrijeme odmicalo, njegova pisma i predavanja novčanih uplatnica na poštanski šalter bivali su sve riječi, da bi onda posve iščezli. Više od dvije godine njegova obitelj nije primala od njega nikakva znaka života.

U njegov je svijet brzo ušla Regina, kćerka poslodavca u čijoj je firmi već godinama radio. S njom je često jurio po zapadnim autostradama, sjedio po barovima i trošio skupe novčanice. O njoj je često pričao u društvu i na radnom mjestu, maštao uz pune čaše piva.

I jedne se večeri vratio u baraku prilično kasno omamljen alkoholom i novim avanturama. Po ulasku sjeo je na znojavi krevet i snažnom rukom otvorio bocu piva koja je stajala na noćnom ormariću, a onda je kao u nekom bunilu počeo buncati: "ženim se... Regina je pristala. Svi moji bauštelci moraju mi doći u svadbu... Bit će to nezapamćeno veselje. Mirko će biti kum... Hm, a Marija, što će ona reći kada to sazna? što me briga! Neka se snalazi, kako zna i umije, mlada je! Poslat ću joj svaki mjesec novaca i neka bude mirna... A Stipan će biti gazda. Firma će jednoga dana pripasti meni. Svima ću pokazati tko je Štefan...! "I dok je tako rastrgano sricao rečenice, a zamagljenim očima mjerio prazni prostor pogled mu je zastao na izgužvanom papiru na noćnom ormariću ispisanom nevještom dječjom rukom. I bez mnogo predomišljanja počeo je čitati:

"Dragi tata!

Ja idem u školu i naučio sam čitati i pisati. Sada sam u drugom razredu i dobro učim. Zato se ti nećeš stidjeti kada odeš za me na roditeljski sastanak. I brat je porastao i stalno te spominje. Mi o tebi, tata, pričamo svaki dan i čekamo da nam dođeš. Tata, dođi, uskoro će Božić. Baka nam je rekla da je to dan Radosti, dan kada su djeca i roditelji skupa. Tata, dođi nam da se taj dan skupa veselimo i radujemo..."

Godina dana je već prošla kako je primio to pismo, a danas je smogao snage da ozbiljno pogleda u retke malog Ivice i da ih pročita do kraja. Nešto ga je stezalo oko srca dok je čitao krupna slova, a žilama je tekla krv jače noseći neki čudni osjećaj. Pogledom je motrio dječakove retke, a mislima plovio u dva svijeta, onim Regininim, i onim tamo daleko, na bosanskoj brazdi, koji je očekivao njegov povratak. Bio je podijeljen. Glas ostavljene djece počeo je naglo uznemirivati njegovu uspavanu savjest i on poslije toliko godina provedenih u tuđini osjeti po prvi puta nemir i nesigurnost. "Zašto si postao kukavica... Zašto si prisvajaš ono na što nemaš pravo? Zašto gaziš zadanu riječ pred oltarom...? Ti pripadaš onoj obitelji koja čeka tvoj povratak na bosanskoj grudi...!" Za trenutak je htio te razdražljive glasove potisnuti i zataškati novim maštanjima. Oni su postajali svakog trenutka sve jači, dozivajući mu u sjećanje prohujale dane provedene u dimu i alkoholu, u grču i poniženju pjevajući pjesmu čovjeku naslada. Osjećao je u grudima svu težinu uzaludno provedenih dana. Duša mu se pjenila, a ponižena ljudskost je dizala svoj glas protiv svih pogreba dostojanstva. Noć je za njega bila neopisivo duga, bez sna.

Ujutro je Stipan nazvao poznanika Marinka i s njim se dogovorio o svim formalnostima oko putovanja u domovinu, da bi blagdan Mira proveli svaki u krugu svoje obitelji. Marinko je radio kao servir u velikoj dvorani jednog hotela i već duže vremena nije išao kući.

Popodne je Stipan pokupovao poklone za djecu i ženu, a usputno je posjetio neke poznanike koji su se čudom čudili da je odlučio na putovanje kući. Vrativši se nakon nekoliko sati prilično umoran u baraku našao je u poštanskom sandučiću pismo na čijoj je omotnici stajo njemu poznati rukopis sinčića Ivice. Veselio se neobično da ga njegovi nisu zaboravili, da su mu se i ovoga Božića, kao i prošlih, javili prigodnom čestitkom. Ulazeći u baraku koja je posebno zaudarala znojem, nije imao strpljivosti sjesti i otvoriti pismo nego je u hodu užurbano razderao bijelu omotnicu izvukavši iz nje komadić pisma:

"Dragi tata!

Mi smo sada kod djeda i bake u Dolu i ovdje nam je lijepo. Mama je otišla i rekla nam je da ćemo se vidjeti. Morala je otići zato što si nas ti, tata, zaboravio i ne mariš za nas. Obećala nam je dovesti drugog tatu koji će stalno biti uz nas, koji će se igrati s nama, a kada nekud ode uvijek će misliti na nas i pisati nam..."

Stipan nije imao snage dalje čitati. Zgužvao je pismo i sjeo na krevet dok su se dvije suze lagano spuštale niz bijesom obuzeto lice. Tek se sada iskreno zapitao poslije toliko vremena provedena po zapadnonjemačkim lokalima u ispijanju čaša sladunjavog življenja za zamamnim šankovima, što je zapravo stvarnost njegova života!