Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. studenoga 2017.

 

O. Damjan de Veuster, apostol gubavaca - proglašen svetim

12. listopada 2009.
U nedjelju, 11. listopada o. god. Sveti Otac Benedikt XVI. Proglasio je u bazilici Sv. Petra u Rimu petoro novih svetaca, a jedan od njih je o. Damjan de Veuster, misionar, apostol gubavaca.

S imenom Damjana de Veustera imali smo priliku susresti se u biografskom romanu W. Hünermanna „Svečenik prognanika,“ gdje je majstorski opisan život i djelo belgijskog misionara koji je dragovoljno pošao k prognanim gubavcima na havajski otok Molokoi i kod njih završio svoje ovozemaljsko putovanje.

Josip de Veuster ugledao je svjetlo dana 3. siječnja 1840. u belgijskom seocetu Tremelo gdje je na roditeljskom seoskom gazdinstvu proveo bezbrižno djetinjstvo uz četiri sestre i tri brata, od kojih će Eugenija, Paulina i August kao i on svoj život posvetiti Bogu u redovničkom staležu.

Otac Franjo je odredio da mali Josip pođe u internat u Hennegau i tamo završi trgovačku školu. Ali odlazak u samostan njegove najdraže sestre Pauline potaklo ga je da se pismeno javi roditeljima u lipnju 1858.: „Javili ste mi da vas je ona (Paulina) 8. lipnja konačno napustila. Kakva je to sama sreća za nju. (...) Uskoro ću i ja biti na redu. Nadam se da ću moći izabrati životni put koji mi je određen. Zar se ne bih mogao priključiti bratu Pamfiliju.“ Svoju je želju povjerio jednom rođaku, a onda direktoru internata. Kada je ozbiljno o svojoj želji porazgovarao s roditeljima ovi su mu rekli da im je dosta troje djece darovati Bogu u redovičkom staležu. A Josip se u međuvremenu ozbiljno bavio mišlju da stupi u trapiste, a njegov brat Augst, koji se zove Pamfilije i kao novak studirao u Löwen uvjerio ga je da se priključi zajednici otaca Presvetog Srca Isusova i Marijina. Na Božić iste godine javio je roditeljima da ga je Bog pozvao da se posveti duhovnom životu, moleći ih za dopuštenje jer „bez njihove dozvole ne bi taj korak nikada učinio.“ Na Svijećnicu 1859. obukao je redovičko odjelio i dobio ime Damjan. Jednog je dana u jednu samostansku klupu urezao misao vodilju svoga života, koju će cijelo svoje redovništvo i slijediti: „Šutnja, sabranost, molitva.“

Početkom listopada 1860. položio je prve zavjete u Issy kraj Pariza, a otac Caprais, njegov poglavar se prisjeća jedne zgode iz vremena Damjanova boravka u generalnoj kući: „Na koru naše samostanske kapele visila je pored jenog zazidanog prozora slika sv. Franje Ksaverskog, apostola Indije. Bio je predstavljen kao misionar s križem u ruci. Jednog dana sam iznenadio brata Damjana u molitvi pred ovom slikom pitajući ga za razlog. Molim Boga preko sv. Franje Ksaverskog za veliku milost da bi jednog dana pošao u misije.“ Krajem veljače 1861. se vratio u Löwen da bi na sveučilištu nastavio studij.

Tih se dana msgr. Maigret, apostolski vikar za havajska otočja, obratio redovničkim poglavarima otaca Presvetog Srca i Marijina moleći ih za misijske djelatinke za njegovo područje. Među izabranima za havajsku misiju našao se i Damjanov rođeni brat, o. Pamfilije, a putovanje na daleko otočje bilo je predviđeno za kraj listopada 1863. Tih je dana u Löwenu izbio tifus, a mladi pater se dao svim snaga na njegu bolesnika, dok i on nije obolio, tako da odlazak u daleke krajeve nije više za njega bilo moguće. Damjan se onda obratio bratu rekavši mu da bi on bio voljan mjesto njego poći u misije, a potom je svoju želju i pismeno priopćio svojim poglavarima u Paris što su mu ovi potvrdno odgovorili.

Šest misionara Presvetog Srca i Marijina i deset sestara misionarki, isplovili su 31. listopada 1863. na brodu pod havajskom zastavom iz njemačke luke Bremerhafen, među njima i brat Damjan, da se živ nikada više ne vrati na stari kontinent. Nakon 139 dana plovidbe usidrili su se u luku Honolulu gdje ih je apostolski vikar s razdaganim mnoštvom i uz zvonjavu crkvenih zvona svečano dočekao a potom poveo u katedralu. U prvom pismu kojega je Damjan uputio svojim ukućanima piše: „Molite se za mene neprestano jer ću uskoro biti ređen za svećenika, a potom poslan u zabačene krajeve k poganskim domorodcima. Razumjet ćete kako mi je potrebna milost molitve...“ U subotu, 21. svibnja 1864. uoči Duhova zaređen je za svećenika u Honololu, a u pismu roditeljima veli da je sada misionar u bezbožničkoj, poganskoj zemlji gdje se časte različita božanstva. „Kako je samo velika moja odgovornost. Kako će samo morati biti čvrst moj apostoslki žar... Ne zaboravite ove bijedne pastire koji dan i noć po otočju Sadovich traže izgubljene ovce.“

Prvo polje njegova misijskog djelovanja bilo je područje Puna na glavnom otoku, a da bi obišao sve svoje župljane bilo mu je potrebno nekoliko dana. Na tom je području uz protestante i pogane živjelo i oko 350 katolika. U jednom pismu upućenom redovničkim poglavarima spominje da je „misionar stalno na putovanju: na konju, pješice ili u čamcu.“ Za njega je najteže u cijelom tom siromaštvu ne malaksati u meditaciji i molitvi.

U ožujku 1865. će Damjan biti premješten u područje Kohala, a oproštaj od Puna bio mu je „skoro teži od oproštaja s rodim domom. Za tako kratko vrijeme sam zavolio svoje novokršćane.“ U novoj župi kao i u Puna o. Dajman se svim snagama dao na izgradnju duhovne i materijalne crkve. Pored redovnih slavlja euharistije, propovijedi, vjeronaučne pouke te obilazaka raspršenih župljana sagradio je nekoliko seoskih kapelica i dvije crkve. U pismu roditeljima od 24. listopada 1865. piše: „Volim svoje siromašne kanake i činim sve za njih što mi je moguće. A oni me vole kao rođenog oca i majku. Misionar je običan djelatnik koji sadi i zaljeva. Ponekada raste, a ponekada i ne raste. Jedno znam sigurno: Ako se ne sadi, neće ništa rasti!“

Od svih križeva i poteškoća s kojima se o. Danijel suočio u području Kohola-Hamakua, najviše ga je mučila usamljenost i odvojenost od subraće svećenika. Tako će krajem ožujka 1868. zapisati: „Od siječnja nisam vidio subrata svećenika. Prije 14 dana pošao sam na Hilo na ispovijed. Radi poplave sam se morao vratiti a nikoga nisam susreo. Moj je jedini ispovjednik Gospodin u Presvetom oltarskom sakramentu.“

Pismo oca provincijala kojega je Damjan primio jednog ožujskog dana nekoliko godina kasnije promijenit će u biti njegov životni hod. Provincijal mu priopćava da će biskup posvetiti novu crkvu u Wailuku, a na tu su rijetku svečanosti pozvani svi misionari. Nakon slavlja biskup se jedno vrijeme zadržao s misionarima u razgovoru osvrnuvši se pri tom na teško stanje gubavaca koje je vlada prognala na otok Molokai. U međuvremenu im je jedan subrat sagradio crkvu sv. Filomene, gdje su misionari s prognanicima s vremena na vrijeme slavile svete tajne naše vjere. Biskup je međutim želio na otok gubavaca uvesti redovitu dušobrižničku službu. Subraća su mu predložila da bi najprikladnije bilo da se svaki od misionara posveti nekoliko tjedana u godini toj službi. Damjan de Veuster će biti prvi od njih koji će se zaputiti na otok porganih. Kada se njegov brod 10. svibnja 1973. usudrio pred obalom Molokai, on je imao samo 33 godine. Obećavši Gospodinu „ovdje sam“ izdržat će na otoku smrti punih 15 godina.

Kralj Kamehameha V. je izdao je god. 1816. naredbu da se svi oboljeli od lepre u njegovom kraljevstvu moraju registrirati. Neizlječivi bolesnici su potom bili prograni na otok Molokai na poluotoku Kalaupapa, dok su oni s u početnom stadiju bolesti potražili liječničku pomoć u bolnicama u Kahili i Honolulu. Nekoliko godina kasnije organizirani su veći transporti gubavaca na Molokoi često praćeni brutalnim napadajima policajaca i stražara. Policija je svugdje tražilia objegle guvace koji su se skirvali po šumama i u nepristupačnim predjelima. Još je god. 1878. o. Albert Montiton zapisao: „Posuvda se može naići na gubavce. U jamama, skivenim rupama, na morskim obalama po žbunjima i po šumama. Na sam pogled nepoznatih bježali su i skrivali se.“

    Veuster

                  O. Damjan u veljači 1889.

O Damjanovom dolasku na Molokai napisao je biskup Maigret u misijskom francuskom časopisu „Mission Catholiques“ između ostaloga: „Svi gubavci koji su mogli hodati došli su nam u susret. Odmah nas je okoružila grupa krštenika koje smo prepoznali po njihovim krunicama o vratu. Potom smo se zapitili u kapelicu koje je za koloniju sagradio brat Bertrand. Rekao sam nekoliko utješnih riječi, poslije zajedničke molitvi pošli napolje i tu se zadržali u razgovoru. (...) Doveo sam vam jednoga koji će vam biti otac i brat. On vas jako voli, i ne straši se, za vaše dobro i spas vaše duše, s vama će živjeti u umrijeti. Pater ostaje i dalje podložan svojim poglavarima. Ne bojte se, mi vas nećemo zaboraviti, ni u životu ni u smrti!“ Poslije tih biskupovih riječi veliki broj bolesnika je udario u plač.

Od dana dolaska na otok Damijan se dao na obilazak prognanih koji su živjeli u špiljama ili kolibicama. Trebala su mu puna tri dana da obiđe svih 700 bolesnika; utješi ih, ohrabri i očinski opomene. Nešto kasnije će detaljnije opisati svoj život među progranicima: „Došavši na otok, nađoh lijepu kapelicu posvećenu sv. Filomeni. To je bilo sve. Stana nisam imao. Dugo vremena sam noćevao pod jednim drvetom jer nisam mogao spavati s gubavcima pod istim krovom. Darovima bijelaca iz Honolulu uspjelo mi je sagraditi župnu kućicu. Teško mi je privići se na te nove prilike... Prožima me osjećaj odbojnosti, posebno kod ispovijedanja bolesnika čije su rane već pune crvi... S apostolom Pavlom mogu reći da sam gubavcima postao gubavac, da bih ih pridobio za Krista.“

Nakon tih početnih poteškoća Damjan će nešto kasnije s velikim oduševljenjem javiti biskupu da priprema 400 gubavaca na sakramenat krštenje.

U petnaestak godina života i rada s prognanicima na otoku smrti Damjan je gradio kapelice i crkvice, uređivao putove, svim se silama zauzimao za dostojan život svojih štićenika. S njima je svakodnevno slavio svete tajne kršćanske vjere, propovijedao veselu vijesti spasenja i vjerskih ih podučavao. Za tog vremena su njega i koloniju posjetili razni crkveni dostojanstvenici, princeza Lilliuokalani s pratnjom, ministri, subraća svećenici, engleski slikar Clifford te dobročinitelji s različitih strana svijeta. Mnogi su se divili njegovom djelu i poduzimali sve kako bi mu materijalno pomogli; bilo je i takovih koji su ga napadali, kritizirali, ogovarali pa čak i zle glasine širili. Nakon napornog života i rada među odbačenima, guba je zahvatila je i njegovo tijelo. U ožujku 1889. pisao je braći i sestrama: „Radi bolesti koju mi je udijelio dobri Bog ne mogu vam pisati duga pisma kao ranije. ... Sretan sam i miran; i pored teške bolesti, želja mi je ispuniti volju Božju....“ U ponedjeljak 15. travnja 1889.otišao je vjerni Božji sluga i apostol gubavaca, s osmjehom na licu, u susret nebeskom Ocu. U sjeni crkvice, pokopan je na groblju uz 2 tisuće žitelja otoka smrti, koji očekuju slavni dan uskrsnuća. Papa Ivan Pavao II. uvrstio je apostola gubavaca u zbor blaženih.