Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. studenoga 2017.

 

Vjetar života me kovitla

13. listopada 2009.
.......................

Stajala je pored rijeke, koja se lijeno povlačila ustaljenim koritom, a mislima je lutala negdje daleko. Pričala je tiho i rastrgano, s bolnim izražajem lica, dok joj se proljetni povjetarac poigravao dugim raspletenim kosama. "Mama je ostavila mene i oca otišavši u nepoznatom pravcu u predvečerje jednoga dana, dok se sunce spremalo da zadnjim zrakama pomiluje još jednom pospanu zemlju. Bila sam mala i ne sjećam se više da li je pri polasku plakala, niti sam ikada doznala zašto je otišla, ali me njezine riječi ‘Marija, budi dobra’ izgovorene pri rastanku još paraju u nutrini moga bića vraćajući mi s vremena na vrijeme svu mučninu proteklih dana.” A onda se zagleda u tvrdu i popucalu zemlju. Dugo je šutjela, spustivši blage trepavice na umorne oči. Tko zna što je toga trenutka prebirala u nutrini. Davno pogaženo djetinjstvo, tvrde očeve riječi, batinjanje i psovanje, teško školsko doba...? I naglo se prenula iz svoje pribranosti rekavši sažalnim glasom: “U školi sam imala kolegicu Dragicu, povučenu crnu djevojku koja se neobično radovala životu i svakom novom izlasku sunca. Mnogo je patila, a da to nikada nitko nije osjetio. Uz seoski potok često smo satima razgovarale o nedosanjanim snovima, o odbjeglim željama, o neispunjenim planovima. Živjela je u okrilju maćehine drskosti i očeve okrutnosti, koji se danima nije trijeznio. Jednoga nam je jutra rekla profesorica u školi da je Dragica u bolnici i da lebdi između života i smrti. Više nije mogla ništa reći. Popodne smo saznale gorku činjenicu da je Dragica uzela veću količinu tableta za spavanje od kojih se više nikada nije probudila...” Načinivši bolni izražaj lica reče: “Pred kraj školske godine otac mi je rekao: ‘Ako padneš ne vraćaj se kući’...”

Bile su to zadnje riječi koje je Marija čula iz očevih usta. Odlučila je posve raskinuti s rodnim domom i zaputiti se u bijeli svijet, tražeći negdje pod plavim nebom zalogaje kruha, koji će biti slađi od onih pod očevim krovom. Isti je dan sredila papire, pokupila najnužniju odjeću, zamotavši komad kruha u požutjeli papir, posljednji zalogaj iz očeva doma. Dan je bio tmuran, priroda umora i pospana, ljudi pokunjeni i pritisnuti jesenjim sivilom. Vlak ju je ponio u hladni Tirol, da joj tamo zauvijek istrgne iz grudi mnoge životne želje. Prvo se zaposlila u kuhinji jednog seoskog restorana u podnožju planine, da bi nakon nekoliko mjeseci ponovno potražila novo radno mjesto, novi krov nad glavom i novu sreću.

A onda je jednog dana srela mladica Mladena iz susjednog sela, koji se kao i ona zaputio u svijet tražeći života svojim godinama. Nakon nekoliko mjeseci poznanstva očitovat će jedno drugom privolu uz oltar pred službenikom Crkve i nekoliko poznanika iz radnog mjesta. "Neka ovo prstenje, koje ćete danas jedno drugome staviti na ruku, budu znak međusobne pripadnosti, neka budu znak trajne povezanosti u lijepim i teškim trenucima vašega života...", rekao je svećenik kod vjenčanja.

Danas više na njezinoj ruci nije bilo vjenčanog prstena. Ostalo je samo mjesto i bolno sjećanje na zajednički život u dvoje. Nakon nekoliko mjeseci bračnog života,svatko je krenuo svojom stazom, živeći svoj život i noseći svoj nemir.

Kad je Mladen saznao da je Marija začela dijete postao je nesnošljiv, pokatkada čak i brutalan. Vraćao se skoro svake večeri kući omamljen alkoholnim parama. Uz povišeni glas i psovku tražio je od Marije da dijete ukloni što je moguće brže. Uslijedih su za Mariju dugi sati šutnje i predomišljanja, besane noći i dani puni gorčine.

"Da bi mi se pod krov vratio mir odlučila sam nakon dugog predomišljanja, sva iscrpljena od dugih večernjih prepiranja s mužem i besanih noći učiniti najgore - pobačaj. Isti sam se dan popodne raspitala gdje se to moguće najlakše i najbrže učiniti...” Navečer je izišla u obližnji gradić koji je ležao u bljesku neonskih svjetala. Iz obližnje je crkvice dopiralo tiho sviranje orgulja: I neka ju je nezaustavljiva sila vukla da uđe u crkvicu. Odvažila se premda godinama nije prešla crkvenog praga. Na oltaru je svećenik upravo u crnini služio sv. misu za pokojne; bio je Dušni dan.

I u jednom trenutku, dok je ovo pričala, licem joj prijeđe neka čudna boja. "Izašla sam bez okretanja, što sam mogla brže. Neki neopisivi teret je ležao toga trenutka na mojim slabašnim plećima. Izgledalo mi je kao da sam došla na ‘Requiem’ svog djeteta... Strahovite scene užasa su počele prolaziti mojom maštom: pred očima mi je neprestance lebdio lik moga na smrt osuđenog djeteta, a u očima su odzvanjali njegovi krikovi: ‘Majko, nemoj me ubiti...’ Vraćajući se kući ponavljala sam poluglasno, sama za sebe: 'Dragi moj, nećeš imati priliku ugledati rađanje novog dana na nebeskom obzorju niti sreću staviti svoja mala stopala na ovu zemlju, niti ćeš bit sahranjen poput ostalih pokojnika, nikada neću saznati gdje ti je grob da bih ti došla makar jednom godišnje položiti cvijeće i staviti zapaljenu svijeću’...”

Vrativši se kući bilo je već kasno. Legla je u hladnu postelju sva uplakana boreći se s užasnim mislima koje su neopisivom brzinom prolazile njezinom maštom poput raznih scena na filmskom platnu. "O ne... to ne smiješ učiniti... Nitko nema pravo i ne smije tuđi život nasilno ugasiti... to je ubojstvo...”, ponavljala je Marija tako cijelu noć.

   Ujutro ju je muž našao svu zaplakanu u udobnoj stolici. Ugledavši je počeo je bjesniti: “Zašto nisi otišla da to odstraniš... dokle ćeš još čekati...” “Ne, ne smijem to učiniti... Tuđi se život ne smije nasilno ugasiti... To je ubojstvo... To bi me progonilo cijelog života...”, govorila je nepovezano, s mučninom u glasu, gušeći se u plaču. "Ludo primitivna, zaostala! Tko me je samo nagovorio da te oženim s takvim zaostalim idejama... Ne trebaš mi više!" - urlao je i divljao gubeći na mahove nadzor nad samim sobom. A kad se malo pribrao skinuo je prsten s desne ruke i bacio ga na pod.

“Zalupio je vratima, otišavši bez riječi, bez pozdrava, u nepovrat; otišao je kukavički ostavivši iza sebe dva života...”

 Tu je stala prenijevši se mislima izvan granica vremena i prostora, tamo gdje nema nasilja, sebičnosti, mučenja i raspravljanja. I toga trenutka gdje je stajala pao je na zemlju list s obližnjeg stabla, požutio na jesenjem suncu. Podigla ga je lagano, gotovo neprimjetno, zagledala se u njega i lagano sričući riječ po riječ, rekla je: “Ovakav je moj život. Vjetar života me kovitla, hvata me nemilosrdno u svoje struje i nosi bezosjećajno. Treba se odhrvati... A tako sam iscrpljena...”