Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. listopada 2017.

 

Problem je riješen

15. listopada 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Bilo mu je ime Marko al' su ga svi zvali Mijo. Ne znam zbog čega. Kad bi ga netko upitao: «Djede Mijo, koliko imaš godina?» rekao bi: «E dijete moje, sedam banki sam već potrošio i osmu usitnio!» Živio je u kući koju je, tamo negdje šezdesetih prošlog stoljeća sagradio na kredit i od mizerne rudarske plaće. Gradio ju je uglavnom subotom i nedjeljom uz pomoć svojih kamarata. Živio je u toj kući sam kako danas u Bosni, iz dana u dan živi sve veći broj roditelja čija su djeca otišla u svijet. Bio je na popisu onih koji su se ispovijedali svakog Božića i Uskrsa. Kad god bih došao uvijek sam ga zatekao kako na kauču sjedi na istom mjestu kao da kroz tih nekoliko mjeseci od zadnjeg viđenja nije ni ustajao odatle. Ova učadjela soba bila mu je i kuhinja i dnevni boravak i spavaća soba. U njoj je osim starog kauča bio još samo nekada poznati gradačački kredenc i šporet na drva. I linoleum po podu i kauč i šporet i kredenc kao i djed Mijo bili su na izmaku svojih snaga. Djed Mijo je uvijek, ljeti i zimi bio jednako  obučen. U tom odijelu nije mu bilo ni ljeti vruće ni zimi hladno. Pred njim je uvijek na stoliću, pomalo umrljanom, bila kutija jeftinih cigareta bez filtra i onaj starinski upaljač na kremen i benzin i pepeljara puna čikova. Nikada nije svježe obrijan a opet nikada posve neobrijan. Kao da mu je i brada prestala rasti. Kada bih ušao dočekao me i pozdravio sjedeći. Skinuo bi svoj ulojali i pogužvani šešir, ostavio ga na kauč pored sebe, prekrižio se i počeo: «Ispovijedam se Bogu svemogućem i tebi oče duhovni.» Nije odavanje ispovjedne tajne ako reknem da sam već na kapiji znao što će mi reći, jer uvijek je bilo isto. Prvi put kad sam došao ispovijediti ga upitao sam: «Djede Mijo, imaš li djece?» Nevoljko je odgovorio: «Imam!» «Gdje su?» «U svijetu!» Vidio sam da ne voli o tome puno govoriti pa ga nisam nikada više ni pitao.

Kuća mu je bila pored seoskog putu na kojem su se jedva mogla susreti dva vozila. U dvorištu štala koja je davno prestala služiti svojoj svrsi. Oko kuće taraba koja se jedva držala «na nogama» kao i djed Mijo. Pred pragom je uvijek ležao pas Šargo, i on već pri kraju svojih pasjih godina. Kada bi netko naišao pored njega nije puno mario. Onako sklupčen samo bi malo mrdnuo ušima, pogledao na jedno oko i nastavio snivati svoje ćuketije snove. Na kuću se naslanjala stara loza poduprta jednom motkom čije su se podivljale mladice savijale do zemlje. Ispod kuće bašča oko dva duluma zemlje sa starim šljivama.

Jednoga ljetnog dana pred kućom djeda Mije našla su se dva superluksuzna automobila. Jedan s njemačkim osobnim registracijskim pločicama, drugi vlasništvo Rent a car-a. Došla dva sina djeda Mije. Jedan iz Njemačke i drugi iz Australije. Po selu se počelo šaputati: Djed Mijo ide u starački dom. A ljudi kažu: što se priča ili je bilo ili će biti.

Djed Mijo se, izgleda, nije osobito obradovao dolasku sinova. Kao da je nešto predosjećao. Pomalo tužnim glasom prekoravao je sinove zašto mu nisu doveli unučad da ih vidi, možda posljednji put u životu. Poželio ih je. One u Australiji nije vidio nikada, premda je najstarije unuče imalo već devet godina, a oni iz Njemačke nisu došli već četiri godine. Vidio ih je zadnji puta te godine kada su bili o Božiću. Pitao ih je gdje su snaje, zašto one nisu došle. A sinovi, pomalo nervozni, nešto bi mu promrsili kroz zube što djed Mijo nije dobro čuo niti razumio, što mu nije ni bilo posebno važno, jer od toga nema nikakve koristi. Sinovi su djedu Miji donijeli i milošću, nekoliko čokolada i bocu viskija. Uzeo je u ruku bocu viskija okretao je i pogledao. Možda mu je ovo bilo prvi put da vidi viski. Čokolade nije ni pogledao. Rekao je: «Djeco, fala vam,  al' ja to ne smijem trošit'. Imam visok tlak i šećer.» Sinovi to vjerojatno nisu ni znali.

Kada je došla prva večer sinovi su sjeli s djedom Mijom i počeli razgovor. Stariji sin, onaj iz Njemačke počeo je:

«Tata, mi smo došli da s tobom riješimo jedan problem.»

«Koji je to, djeco, problem pa vam je potrebna moja pomoć? Da možda ne mislite da podijelimo ovo malo moje sirotinje prije nego umrem da poslije ne bude svađe među vama. Može djeco, može. Meni i onako malo treba. Samo bi' vas molio nemojte dirat' u kuću dok sam ja živ. Strpite se. Neće to dugo potrajati. A vi o nda radite s njom što 'oćete.»

«Nismo to mislili, tata. Nama to ne treba. Ti to podaj kome hoćeš. Mi smo došli da te smjestimo u starački dom.»

Djed Mijo se malo uspravio, suznim očima, nad koje su se nadvile široke obrve, pogledao je oba sina, duboko uzdahnuo, a onda spustio glavu na prsa. Nekoliko trenutaka nitko nije govorio ništa. Tih nekoliko trenutaka bili su kao cijela vječnost.

Mlađi sin Ilija koji je došao iz Australije prvi je progovorio:

«Tata, mi te ne možemo više gledati kako se patiš. Mi taj problem moramo riješiti prije nego odemo.»

«Kažeš, sinko, ne možete me više gledati kako se patim» reče djed Mijo. «Pa i ne gledate me, djeco. Evo ti nisi dolazio otkako si o tiš'o u Australiju. A o Božiću će biti jedanaest godina. Dobro se sjećam kada sam te ispraćao i kada si rekao: 'Tata zbogom, vidjet ćemo se ubrzo'. A evo prošlo je od tada jedanaest godina. Ni ti Marko nisi bio već četiri godine. Znam, imate svoji' poslova i briga. Žene su tu. Djeca su tu. A i da dođete nemam vas gdje primit'. Vidite kako je u mene sve skučeno i sirotinjsko, a vi ste navikli na drugačije, bogatije, šire, ljepše. Ja vas razumijem. Često o tome razmišljam kada noću ne mogu spavati. A i ne patim se, fala Bogu. Ono moje malo rudarske penzijice meni je dosta. Sav moj trošak je ona kutija cigara što je ispušim i ono malo što pojedem. To je sve. Nikud ne 'odam. Odem samo do apoteke podić' lijekove i to su sva moja 'odanja. U prodavaonici kupim kru' i mlijeko, pokoju paštetu i margarin. Komšinica Ana pokojnog Stjepana donese mi ponekad litru mlijeka i sir. Fala joj! Nikad nije naplatila. Bog nek joj plati. Odem ovdje u selu na sijelo kod svojih vršnjaka koji su ostali sami k'o i ja. Izjadamo se jedan drugom, po 'ko zna koji puta sjetimo se dana kada smo bili mladi k'o vi danas, a onda kući. Eto tako mi prolaze dani i primiče se onaj zadnji. Nadam se da neću dugo čekat'. Mogu mirno poći Bogu na račun. Nikome nisam dužan ništa. Vrijeme je da se odmore ove stare kosti. A odmorit će se tek kad' ih poklopi ilovača.»

«Ali, tata, tamo u domu ćeš imati sve što ti treba. Imat ćeš svaki dan skuhano i na vrijeme. Zimi nećeš morati ložiti vatru. Svud je toplo i čisto.»

«Djeco moja, vi ne razumijete kolika je meni radost kada zimi unesem u sobu naramak drva i naložim u ovaj svoj stari šporet. Ugasim svjetlo. Vatra pucketa a ja legnem na onaj moj stari kauč i gledam na plafonu kako se iz šporeta svjetluca. Kao da se anđeli igraju po plafonu. Često tako i zaspim. Vi to nemate, i ne znate kako je to lijepo, a ja taj užitak ne bi' dao ni za kakvo centralno grijanje. Djeco moja, vi ne znate koliki je užitak kada se ujutro probudim prije nego svane. Slušam kako 'orozovi najavljuju zoru. Slušam ih i pogađam čiji je koji. Ako neki ne zapjeva odma' pomislim, završio je u loncu. Pa ono kad dolazi zora. Malo pomalo primiče se dan a ja zafaljujem Bogu što sam ga živ doček'o. Vi to nemate. U vas je uvijek svjetlo. Kada ste zadnji put vidjeli pun mjesec na nebu ili one bezbrojne zvijezde, što zimi dršću od studeni? A ja to vidim svaku noć. Kada ste zadnji put čuli kako zrikavac navečer pjeva u grmu? Kada ste zadnji put vidjeli miša? A ja ga svaku noć slušam kako škrga na tavanu. Pa ono kad se mačka sjuri na njega preko klipova kukuruza. Sve ori, a ja se pitam da li ga je ufatila. Ej djeco moja, djeco! Kako je lijepo navečer slušati slavuje kako se natpjevavaju. Sve k'o da jedan drugom prkose i govore: Da vidimo 'ko će ljepše i glasnije. Nema tamo u tom vašem domu ovih mojih slavuja, ovih mojih zrikavaca. Nema tamo ovog mog prozora kroz koji godinama dočekujem zoru. Nema tamo ove moje kruške karamut koju sam posadio prije nego ste se vi rodili. Svaki dan je gledam kroz ovaj moj prozor. Kad je pogledam vidim vas dvojicu kako se pentrate i berete kruške a pokojna vaša mater galami: 'djeco silazte dole, spast' ćete.»

«Tata, ali selo priča kako se mi ne brinemo o tebi, kako smo te zaboravili.»

«Djeco, selo je uvijek pričalo i pričat će dok ga bude. A jednog dana i prestat će. Nek' pričaju. Nemojte slušat' selo. Slušajte što vam govori vaš stari otac.»

«Al' tata mi taj problem moramo riješiti prije nego odemo.»

«Djeco moja, djeco. Nisam mogao ni pomislit' dok sam vas 'ranio i školov'o i dok sam gled'o kako rastete i veselio se, da ću vam jednoga dana biti toliki problem. Vjerov'o sam kako ću umrijeti na vašim rukama, kako ćete mi svojom rukom zaklopiti oči, a vi me sada 'oćete spratit' u nekakav dom gdje nema nikoga moga, ništa moje. Kad' iziđem iz kuće odma' vidim onu staru tarabu koja se nagela k'o i ja. Sjećam se kada sam je prikiv'o da sam stuk'o nokat na prstu. Evo i danas je modar od toga. Tad mi je bilo krivo i bio sam ljut. 'sovao sam. Danas mi je taj moj modri prst drag. On mi je uspomena na mlade dane. S praga na ovome mom dvorištu vidim cijelu svoju i vašu prošlost. Vidim u mislima vašu pokojnu mater, moju dragu Lucu, kako 'rani kokoši. Čujem i danas onaj njezin: Pi, pi, pi, pi, kako je sabirala piliće iz međe da ih na'rani. Pokoj joj duši. Vidim našu kravu Milavu čije ste mlijeko pili, vidim je kako pase na dnu naše bašče a oko nje oblijeće tele i duca je, a ona se brani blago odgoneći ga zadnjom nogom.»

«Dobro tata. Idemo sada spavati a sutra ćemo se dogovoriti.»

«Laku vam noć djeco. Budite bez brige. Sve će se dobro riješiti.»

Sutradan su braća otišla u ured za socijalnu skrb da se zainteresiraju gdje ima dom u koji bi smjestili oca i tako riješili svoj problem. Šefica ureda, gospođa Marica ih je lijepo primila  i pažljivo saslušala. Nije bila baš oduševljena njihovom željom da oca smjeste u starački dom, pogotovo kada je saznala da on to ne želi. Upozoravala ih je na ono što bi se moglo desiti ako ga nasilu smjeste. No oni se nisu na to obazirali. Trebalo je jednom zasvagda riješiti taj problem jer se primicao dan D, dan kada moraju nazad na posao. Molili su je da ih uputi negdje u neki dom. Rekla im je gdje mogu pokušati. Otišli su i vidjeli. Njihovim očima bilo je sve relativno dobro. Po njihovom puno ljepše nego u kući u kojoj je otac Mijo Živio. Smještaj je bio relativno dobar. Hrana primjerena dobi korisnika. Dvorište veliko s mnogo klupa za sjedenje. Istina nije bilo nigdje Mijine kruške karamut, posrnule tarabe, psa Šarge pred pragom, starog šporeta i kauča. Nisu nigdje čuli slavuje i zrikavce, o čemu im je otac pričao. U svemu ovom posebno im je bilo važno što će time ušutkati lajave seoske jezike.

Mjesta u domu je bilo. Rekli su im da otac može doći odmah ako hoće. Dogovorili su se za plaćanje. Plaćat će svakih tri mjeseca unaprijed. Djedu Miji će ostati penzija. Nek ima ako mu ustreba. Nek može sebi kupiti kutiju jeftinih cigareta, možda kilu kakvog voća. Jednostavno nek ima svoj dinar. Bili su zadovoljni – riješili su problem.

Tu večer i sljedećih nekoliko dana nisu s ocem pričali o problemu zbog kojeg su došli iz dalekog svijeta. Miji je to bilo čudno. Nije ih ništa pitao. Bojao se odgovora.

Jednoga dana negdje pred večer došli su kući i iz prtljažnika unijeli pred djeda Miju stvari koje su kupili da ponese u  dom. Bilo je tu mirišljavih sapuna, žileta, lotos maramica, pet šteka djedovih cigareta, nova pidžama. Čak i sunčane naočale. Sve su to stavili pred djeda i rekli mu: «Tata, sve smo sredili, sutra ideš u dom.» Djed Mijo je jedva pogledao na hrpu stvari koja je stajala pred njim. Nije rekao ništa. Sinovi su otišli kod prijatelja na konak kako su činili sve ovo vrijeme dok su bili tu. Djed Mijo nije oka sklopio cijelu noć. Nije se mogao nikako pomiriti s tim da prvi put u životu napušta zauvijek svoju kuću koju je s mukom i odricanjem gradio i svoje dvorište za koje su ga vezale tolike uspomene na pokojnu Lucu i djecu i da se nikada više ne vrati tu. Kako će ostaviti onaj svoj prozor kroz koji mu je svaki dan svitala zora i kroz koji je vidio svoju krušku karamut.

Sutra ujutro sinovi su došli malo ranije nego prijašnjih dana. I njima se u grlu stezalo, ali su ujedno bili i radosni. Riješili su problem Zamijetili su da pred pragom nema Šarge. Ležao je pred štalom. Kada su ušli u sobu djeda Mije nije bilo. Na kauču je bio njegov šešir. Na stoliću pepeljara puna čikova i pod njom papirić. Na papiriću je starom drhtavom rukom bilo napisano: «DJECO MOJA PROBLEM JE RIJEŠEN ZBOGOM.»

Protrnuli su. Potrčali su u štalu pred kojom je ležao Šargo. Našli su djeda Miju kako vjesi o gredi. Već se bio ohladio.